Pokušavam učiti kako da što manje radim, kaže nam u nekom trenutku razgovora najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih dvadesetak godina, autor koji kao jedini živući dramatičar u Europi ima kazališni festival njemu posvećen, na kojem igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. djeluje u slovačkoj Trnavi, od 2013. u Krakovu, a od 2016. u Pragu, pod nazivom Gavranfest.
Knjige dramatičara i romanopisca Mire Gavrana prevedene su na 38 jezika, imale su više od 200 izdanja u zemlji i inozemstvu, prema nje", govim dramama i komedijama nastalo je više od 300 kazališnih premijera diljem svijeta, što otprilike znači da ih je vidjelo više od tri milijuna ljudi. Svi znaju, Gavran je najuspješniji domaći dramatičar, ali statistika tog uspjeha, koju komentiramo u razgovoru za Express, daje malo misliti i onima koji s teatrom nemaju nikakve veze.
Kad Miro Gavran, dakle, kaže "pokušavam učiti kako da što manje radim", nama zvuči simpatično autoironično, ali on je posve ozbiljan, upućen na sljedeće obaveze i planove, jedino u želji da ih obavi sa što manje stresa. Ove je jeseni, uz izuzetno gust raspored, prvi put u karijeri završio u bolnici u predinfarktnom stanju.
"Sredinom rujna su mi se preklopila tri velika i važna posla: mjuzikl 'Pacijenti' , Teatar Gavran upravo je bio počeo rad na našoj najzahtjevnijoj predstavi 'Parovi', a za Mozaik knjiga dovršavao sam tehničke poslove oko romana 'Nekoliko ptica i jedno nebo'. Očito je to bilo previše i za mene, koji sam navikao na veće napore, pa sam morao malo usporiti, u bolnici, na nekoliko dana.
Ali sada je sve u redu, objašnjava naš sugovornik, kojeg nukamo na još malo aktualne statistike, radi usporedbe s prosjekom domaće kazališne produkcije: koliko je, pitamo, Teatar Gavran igrao prošle godine u Zagrebu i koliko je, otprilike, bilo izvedbi?
"Naš Teatar godišnje odigra jednu premijeru i između sedamdeset i stotinu repriza. Ako znamo da prosječno gradsko kazalište u Zagrebu ima stotinjak zaposlenika a tek dva puta više predstava od nas, ispada da su neformalne teatarske grupe bitno učinkovitije od institucionalnih teatara, a pri tome neusporedivo ma"nje novca potroše", kaže Gavran.
Naravno, po svemu znamo da Teatar Gavran nije tipičan predstavnik "neformalnih teatarskih grupa" izvan instutucija nego upadljiva iznimka o kojoj, ponavljamo, najviše govori statistika izvedbi ali o tome ne polemiziramo s našim sugovornikom. Više nas zanima kako je tekla suradnja s Tončijem Huljićem na mjuziklu "Pacijenti", koji se najmanje jednom mjesečno izvodi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
"Tonči je imao želju napraviti mjuzikl. Nazvao me i predložio razgovor, pa se nakon više mjeseci promišljanja meni javila zamisao o mladom liječniku koji muzikom liječi pacijente u psihijatrijskoj klinici što se i Tončiju svidjelo. A kad je ravnatelj dvorane Lisinski, Dražen Siriščević, poslušao prve songove i pročitao libreto, Igor Barberić nam se učinio idealnim za redatelja i koreografa. Igor je složio sjajnu ekipu i iako isprva nije bilo lako, svi smo sretni što je publika zavoljela naše šašave junake", objašnjava Gavran, kojemu je sad u fokusu mjuzikl "Bayron", koji igra u Komediji, uz muziku Darka Domitrovića.
"Volio bih da kandidati za zagrebačkoga gradonačelnika u predizbornoj kampanji u program uvrste gradnju dvorane za mjuzikle od tisuću mjesta jer takvu ima gotovo svaki glavni grad u Europi", predlaže Gavran, kojeg smo vidjeli u gotovo rutinerskoj situaciji, kad je u predvorju Komedije, gdje se osjećao pretpremijerni horor treme čitavog ansambla, redateljici mjuzikla smireno rekao da "to već jako dobro izgleda". Optimizam pripovjedača, naravno, Gavrana ne napušta izvan profesionalnih okvira.
"Otkud teme, motivi, inspiracija, pitate me? Puno šećem. Ja ne vozim, krećem se među ljudima. Slušam ih u tramvajima i na trgovima, gledam, upijam", kaže kratko. Gavranov roman "Nekoliko ptica i jedno nebo", nadahnut događajima iz Hercegovine tijekom Prvog svjetskog rata, o fra Didaku Buntiću, koji je od gladi spasio 17.000 hercegovačke djece, objavljen je prošle godine, a doživio je drugo izdanje, prvo je rasprodano... "Fra Didak Buntić je bio istinski humanist i prosvjetitelj", objašnjava Gavran.
"Spašavajući gladnu djecu, spašavao je ne samo katolike nego i muslimane, za njega su svi ljudi bili jednakovrijedni. Metoda opismenjavanja naroda koju je on usavršio i primjenjivao prije Prvog svjetskog rata bila je toliko učinkovita da su je proteklih desetljeća Ujedinjeni narodi primjenjivali u Africi. Pošto je fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja, sakupio i napisao nekoliko knjiga dokumenata o fra Didaku, nije mi bilo teško upoznati se s Didakovom biografijom, mogao sam se usredotočiti na one junake koje sam izmaštao oko njega... Jednu liniju radnje situirao sam u Novu Gradišku i Zagreb u 1987. i 1997. godinu, imam dvije ljubavne priče. To je roman pun emocija i dramatičnih događaja, u kojem se izmjenjuju sumnja i vjera, nada i razočaranja... Ali u konačnici moji čitatelji dodirnu katarzu i vjerojatno je to uzrok što se drugo izdanje tiskalo samo tri mjeseca nakon prvoga", kaže pisac.
Osim fikcije na temelju povijesnih događaja, Gavrana za ovu veliku hercegovačku priču veže i obiteljsko podrijetlo. "Ja sam rođeni Slavonac, ali sam i po majci i po ocu hercegovačkih korijena. Roditelji bili učitelji koje je služba dovela u Slavoniju", kaže Gavran, koji se 1961. godine rodio u slavonskom selu Gornja Trnava, nedaleko od Nove Gradiške, kao "treće i posljednje dijete seoskih učitelja Ljilje i Ivana Gavrana".
Djeca Gavran odrasla su u školi, zapravo u zgradi škole: doslovno okružena knjigama. Miro je bio nezainteresiran za bilo koji drugi predmet osim za hrvatski jezik, čak je bio jedini đak u svome razredu s naočalama, kao očitim dokazom "mahnitog čitanja svega što je bilo u ormaru škole".
"Život djece seoskih učitelja idealan je za budućeg pisca. Bio sam okružen knjigama, mama, brat i sestra su puno čitali; a opet imali smo vrt, svinje, kokoši, koze i morao sam raditi sve ono što rade djeca na selu. Moji roditelji su bili vrijedni i nisu mogli živjeti samo od svoje plaće, tako da smo svi naučili naporno raditi. To mi je kasnije u životu puno pomoglo i u mome poslu", veli naš sugovornik, kojemu je nekadašnji model "šuvarice" doslovno spasio profesionalni život.
"Haha, vjerojatno bih još bio u srednjoj školi da nije bilo Stipe Šuvara. Kad je Šuvar reformirao školstvo i ukinuo gimnaziju, u trećem srednje zadesio sam se u Odgojno-obrazovnom usmjerenju prema filozofiji, bez predmeta koje nisam volio, i preko noći postao solidan učenik", objašnjava Gavran, čija anegdota o naporima za upis na zagrebačku Akademiju na studij dramaturgije zvuči nestvarno, po plemenitoj upornosti jednoga gimnazijalca.
"Pripremajući se za prijamni ispit na Akademiji, išao sam gotovo svaki drugi tjedan vlakom u Zagreb pogledati neku predstavu, a onda bih se negdje oko dva u noći vratio u Novu Gradišku, gdje bi me s Fićom na kolodvoru dočekao otac i odvezao u naše selo Trnavu. Sljedeći dan bih na satu književnosti ili filozofije razredu prepričavao kakva je bila predstava."
Teatar Gavran je, kao što je poznato, fino uhodan obiteljski posao jer ga osim autora vode (i u njemu rade) njegova supruga, glumica Mladena, i sin Jakov, koji je studij glume završio u Osijeku. Nesklon nepreciznostima u procjeni, Gavran radije ne bi "odmjeravao" nekadašnje vrijeme umjetničkog studija s aktualnim stanjem na umjetničkim akademijama. Ali ipak je i o tome nešto rekao.
"Kad je u pitanju moj studij dramaturgije, dovoljno je reći da su mi u komisiji za prijamni te daleke 1980. bili Ivan Kušan, Ranko Marinković, Vladan Švacov, Nikola Batušić i Zvonimir Berković, plus desetak sjajnih profesora od kojih sam imao što naučiti... A kad je u pitanju studij glume mojeg sina, čini mi se da osječka akademija ima prednost što uz glumu studenti uče i lutkarstvo, a uz to već od prve godine puno nastupaju pred publikom", ističe i nastavlja teatarsku autobiografiju:
"Vidite, ja sam imao sreću što sam s dvadesetdvije godine preko noći, kao anonimni student dramaturgije, debitirao u respektabilnom kazalištu svojim prvim ozbiljnijim dramskim tekstom. 'Kreontovu Antigonu' sam pokazao Damiru Mađariću, studentu režije, a on je tekst odnio direktoru Gavelle Petru Večeku. Glumac Drago Meštrović i Anja Šovagović, koja je bila na mojoj godini, bili su idealni kao Kreont i Antigona
Startna točka dobre sudbine Gavranove "Antigone" kao da je pokrenula lavinu dobrih repriza, zaredali su se uspjesi: "'Antigona' je zaigrala širom svijeta, a u Hrestomatiji suvremene hrvatske drame na talijanskom jeziku koju su uredili Marinković, Batušić i Hećimović, bio sam najmlađi uvršten autor upravo s tom dramom", prisjeća se naš sugovornik. Iako puno radi, Miro Gavran s obitelji uspijeva uskladiti posao i odmor, do toga jako drži.
Ipak, prekrcan raspored ove zime narušio je obiteljsku rutinu pa su više od planiranog vremena proveli u Zagrebu nego u Malom Lošinju, gdje je 2013. Miro Gavran proglašen počasnim građaninom. Priroda, šetnje i "tihi rad", Gavran u urednom životnom ritmu piše i planira nove projekte. U tome mu, kaže, pomaže vjera jer je "1999. godine postao praktični katolik", u zrelim godinama.
Ciljamo zatim i na temu klerikalizacije koja se otvoreno provodi u domaćim javnim medijima, zanima nas stav našega sugovornika. Mora li nazor vladajuće političke garniture demokršćana biti ideološki superioran? "Bitno je samo da postoji dijalog vjernika i ateista i onda je sve u redu", misli Gavran.
"Prije desetak godina napisao sam da mi vjernici ne možemo biti sretni ako su nesretni oni koji nisu vjernici, ali i obrnuto. Dijalog je ključ zdravoga društva. Uzmimo dvojicu autora koje sam jako volio: dramatičara Georgea Bernarda Shawa, lijevo orijentiranog ateista, i Gilberta Chestertona, pisca i kršćanskog mislioca. Njih dvojica su bili prijatelji koji su polemizirali o svim pitanjima društva, vjere i kulture žestoko braneći suprotstavljene stavove s puno stila i humora, a da nikad jedan o drugome nisu izrekli niti napisali ružnu riječ. Dokazali su da dobronamjerni pametni ljudi mogu biti prijatelji i kad imaju različite svjetonazore. A ja baš i ne vidim da smo mi ikad u Hrvatskoj imali istinski demokršćansku garnituru na vlasti, niti je klerikalizacija moguća u društvu u kojemu devedeset posto medija i novinara nije tome sklono. Građani koji se izjašnjavaju kao vjernici na izborima često biraju gradonačelnike i predsjednike države koji su ateisti. Imam prijatelje koji za sebe kažu da su ateisti, ali žele da im djeca pohađaju vjeronauk. Ili ih daju u vrtiće koje vode časne sestre. Dakle, nije to sve kod nas crno-bijelo", razmišlja Gavran, kojeg u autorskom smislu ne zanimaju otvoreno političke teme.
Kao čovjek koji nema profesionalnog razloga za odlazak iz ove zemlje, a vidio je dovoljno svjetskih adresa, Gavran vjeruje u "upornost običnog čovjeka", male radosti, strpljenje.
"Sretan sam kad vidim da neki naši mladi ljudi pokrenu sami svoj posao, svoju firmu, neki stranci dolaze u Hrvatsku, doslovno se doseljavaju ovamo s uvjerenjem da je Hrvatska ugodna zemlja i za život i za posao. Možda se i moji Slavonci trebaju 'uzdati u se i u svoje kljuse' i ne očekivati da će političari pokrenuti proizvodnju i promijeniti njihov život. Uvjeren sam da i za Slavoniju i za cijelu Hrvatsku dolaze bolja vremena", zaključuje naš optimistični sugovornik.
