Vladimir Mihaljek Miha je živa legenda rock muzike. Ovdje "legendarno" nije kičasto ni pretenciozno, jer je Miha (kako ga u poslu i privatno svi zovu) prva i jedina odgovorna osoba za organizaciju, uspjeh i status svih rock bendova Jugoslavije kojih se u ovom trenu možete sjetiti. Rock menadžer YU rocka, a onda menadžer i/ili izvršni producent popa u Hrvatskoj.
Tko je organizirao prvi koncert Korni grupe na Šalati? Tko je osnovao grupu Time i napravio fantastičan uspjeh, prvu jugoslavensku rock turneju u povijesti? Tko je "sredio" da Bijelo dugme snimi prvi album? Tko je Josipu Lisac još 1973. uvjerio da pjeva uživo "na matricu"? Tko je "izmislio" Parni valjak? Tko je Balaševiću organizirao prvi koncert u Hrvatskoj? Tko je bio menadžer Zdravku Čoliću, Vladi Kalemberu i Srebrnim krilima? A tko od jugoslavenskih zvijezda rocka i popa nije surađivao s Mihom?
Jedino onaj kojega Miha nije odabrao. I tko je, konačno, organizirao više od 50.000 koncerata i bio menadžer više od 600 glazbenih izvođača "s ovih prostora"? Tko je "producentski" potpisao 650 albuma, LP ploča u Hrvatskoj? Koliko je onda albuma potpisao, kao producent, u Jugoslaviji? "Pa negdje malo ispod hiljade", govori, mrtav-hladan, Vladimir Mihaljek Miha dok nabrajamo biografske činjenice koje su škrto rasute internetom.
Nema Miha puno medijskih tragova o svojoj pedesetogodišnjoj menadžerskoj karijeri. Stoga posljednjih godina dok je, tobože, miran u penziji razmišlja kako da skupi sve materijalne dokaze o svojem poslu i - napiše memoare. Kakve materijalne dokaze? Riječ je, najprije, o naslovnicama svih ploča koje je producirao. Miha ih nema, nije kao hrčak skupljao ikakve memorabilije u vlastitoj karijeri. Zato doma nema ni jednu ploču koju je "napravio" u Jugotonu.
"Ni jednu nemam. Zato dođem kod Ante Glibote u Croatia Records (na mjestu nekadašnjeg Jugotona, op.a.) i tu je problem: kako ću presnimiti svih 650 naslovnica tih svojih ploča?
A to su sve likovna djela, to treba biti dobra kvaliteta, tko će to..", govori naš sugovornik kad pitamo je li sredio opus za najavljivanu knjigu memoara za koju je "imao ideju da svatko od muzičara s kojima je radio napiše štogod o njihovoj suradnji, makar crticu". Ali treba sve te ljude skupiti...
"Skužio sam, to je najveći problem. Pa onda, daj ti njih nagovori da napišu bilo kaj, samo da imam njihov trag", kaže Miha, više sebi u bradu nego nama u mikrofon. Sjedimo u kafiću hotela Esplanade, u čijem je jednom dijelu "nekad davno bil' njegov ured". I to doista davno, jer je Miha nevjerojatno ležerno, a jako mlad, ušao u posao kojemu je - točno i pošteno rečeno - na jugoslavenskoj razini dao smisao i dignitet.
A ušao je "slučajno". Odrastao je u zagrebačkoj Petrovoj ulici, Maksimir je bio njegov tinejdžerski kvart, dok se s obitelji nije preselio u veći stan u Trnskom.
"Mama je bila domaćica, tata je radio u šumarskoj firmi. Stari je bil' i na partizanskom ratištu, pa smo se moje dvije sestre i ja sa starcima preselili u veliki stan koji je tata dobio od firme."
Miha je bio košarkaš, igrao je u trešnjevačkom klubu Industromontaža.
"Nemam visinu, ali sam tip onih igrača, malih, brzih i lukavih. S Ivicom Valekom, s kojim sam išao u školu, a on je odrastao do košarkaškog reprezentativca Jugoslavije, imao sam nekoliko uigranih štoseva tako da smo prve koševe u poluvremenu zabijali nas dvojica", priča, dok inzistiramo na biografskoj kronologiji da nas ne spopadne nervoza od bujnih njegovih digresija kojima je teško odoljeti, a lako će narušiti nit... Miha je, dakle, bio student arhitekture, odlično je išlo.
Ali je prekinuo studij na trećoj godini. Fatalan je bio košarkaški turnir u Poljskoj gdje se mladić zaljubio u Poljakinju Terezu koja je bila - koncertna menadžerica.
"I mi smo, tak', bili u vezi. Jednom sam je pitao: 'Zar ne moraš na posao?'. Jer ona je iz kreveta obavljala telefonske razgovore sa suradnicima i to je bilo - to. 'Vidiš, to bi bil' dobar posao za mene!', sam sebi sam rekao", govori Miha koji je tad "dobio ideju" ("lampica ideje" je Mihin životni lajtmotiv, očito) da organizira koncertnu suradnju između Hrvatske, Jugoslavije i Poljske.
Realizacija? Dečko ima nepune 23 godine. "Nikad nisam išao u muzičku. Niti sam skupljal' ploče. Niti ih kupovao u Trstu. Ja s muzikom nemam veze", govori najveći rock menadžer, a posve uvjerljivo zvuči. Jer on posao radi na specifičan način. Ovako. Dođe s "idejom" da organizira veliki koncert na bilateralnoj razini, ali uopće ne poznaje muzičare. Ni jednog. U Zagrebu se raspitao gdje se skupljaju muzičari.
"To vam je bil' onaj lokal u Teslinoj prema Zrinjevcu. Neki muzičar ga je prozvao 'Đanfa'. Uđem, muzičari za šankom: Koralji, a bio je i Saša Zalepugin, koji je tad radio za Lado. Velim im: 'Hoćete nastupati u Poljskoj?' Oni odmah pristanu, zašto ne", kaže naš sugovornik koji je svoj karijerni uzlet nonšalantno zamislio, ali nije uspjelo. Zanemario je političke činjenice, diplomatsku suradnju Jugoslavije i Poljske, koju je trebalo pripremati temeljito. Ne, to nije za Mihu.
"I vraćam se ja razočaran iz Poljske, niš' od gostovanja koje sam zamislio. A ovdje čujem pjesmu 'Trla baba lan', znate je?". Tko ne zna? Hit singl Korni grupe iz 1970. godine.
"Ali ja tad nisam znal' tko je Korni grupa. Pitao sam ljude: 'Dajte mi broj Kornelija Kovača'. Dobijem broj, nazovem i kažem: 'Dobar dan, ovdje Miha iz Zagreba, radio bih koncert vaše grupe u Zagrebu'. A on mi kaže: 'Dođi na sastanak na terasu tog i tog hotela u Beogradu. Ali prije sastanka odem u Trst po garderobu. U izlogu vidim lutku u odijelu: narančaste hlače u trapez, crvenkasta košulja, takve boje sako i cipele špičoke. Uđem, probam, dajte sve. I još kupim usku akten-tašku. I kompletno tako 'zrihtan' kao papiga, ne, dođem u Beograd na sastanak. I prvo pitanje upućeno meni: 'Što pijem?' Vidim, Kornijevci svi piju viski-kolu, a ja do tada viski nisam probao. 'Meni isto', kažem i sve ih počastim. I brzo dogovorimo datum nastupa u Zagrebu na Šalati. To je bio moj prvi koncert. Odličan uspjeh!", prepričava Miha prvi menadžerski "deal" u 23. godini.
"Dotad sam znal' da od muzičkih menadžera na svijetu postoji onaj Epstein od Beatlesa. A nisam imao pojma ni o koncertima, kamoli menadžerstvu", kaže pionir menadžerstva u Jugi. Tad je još bio student arhitekture u Zagrebu. Prekid studija je bio, ipak, uz malu pomoć starijeg kolege profesionalca.
"Radio sam koncert Korni grupe u Opatiji pa sam usput posjetio jednog od najvećih naših arhitekata, Zdravka Bregovca. Apsolutni autoritet u turističkoj arhitekturi u Hrvatskoj. Rekao sam mu svoju situaciju, da sam rock menadžer i studiram arhitekturu. I pitam ga: 'Kaj biste vi mene savjetovali?'. A Bregovac će: 'Kolega menadžer, arhitektura ne. U Hrvatskoj je u arhitekturi sve manje-više napravljeno. Nema se što kapitalno graditi. A da idete kao mladi arhitekt u neki biro, crtat ćete tuđe ideje. To vam se ne isplati. Bolje budite menadžer'. I eto." I tako bude. Miha se "ufurao" u ulogu menadžera sto posto. Bez početnog kapitala, pitamo? Ikakvog?
"Ne, sav kapital je bil' u mojoj glavi. I tako sljedećih trideset godina. Doslovno se ovako radilo: 'Dobar dan, mi dolazimo'. Danas moraš platiti pa pitaš, a lovu čekaš tri tjedna nakon što si stvar odradio. A tko će prije toga platiti muzičare, tehniku? Nekad je bilo drugačije. Zato kaj je 'radila kasa', odmah se vrtjela lova, svima se odmah isplaćivalo. Radilo se brzo i lako", objašnjava Miha, vršnjak Ivice Todorića i Branka Mikše, s kojima se družio i tulumario po Zagrebu i okolici.
"Pazite, to društvo, bila su sve djeca direktora. Todorić i Mikša su jedini u društvu imali aute. Todorić je vozio Volkswagen, a Mikša Fiću, pa smo išli na izlete... Fino smo se zabavljali", kaže Miha pa nas zanima mladi Todorić, kakav je tad bio tip? Veseo, rezerviran, okej, kakav?
"Da, bio je za zafrkanciju uvijek. Ali nije baš pričao viceve. To je više radil' Mikša, njega je Tuđman jako volio... A Tododrić je imal' veliki respekt prema tati. Jer je stari Todorić u onoj generaciji bio rijedak primjer inženjera-direktora. Vozio je Mercedes pa je Ivica koji put uzeo auto od staroga da se provozamo. A stari Tododrić je imao dobre ideje. I sve kaj je mlađi Todorić napravil', bilo je po tatinoj ideji. Pa Todorić je davno htio čitavu Hrvatsku napraviti kao agrokombinat", pripovijeda naš sugovornik. Prekidamo ono što nas ovdje ne zanima, bolje meritum...
Iako, Ivica Todorić mu je "uskočio" u megadogađaj koncerta Srebrnih krila 1979. godine na zagrebačkom Cmroku, kad su padobranci slijetali na binu te "glumili" Vladu Kalembera i dečke, pa su uz dvjesto golubova koji su uveličali spektakl iz aviona bacili i "deset hiljada karanfila, što je bio Todorićev poklon, na trideset hiljada oduševljene publike". A kad pokušate rezimejski pitati Mihu s kim je sve radio, tko mu je ostao u najboljem sjećanju, barem dojmu, dobijete kriptičan odgovor.
"Radil' sam sve bendove. Sve", kaže Miha.
Ipak, kao posebnog pjevača-kolegu s kojim je "dugo ostao baš dobar" izdvojio je Zdravka Čolića.
"Njemu valjda nitko ne može odoljeti. Njemu i Vladi Kalemberu. Njih su obožavale i mame i kćeri. S tim da Zdravko em je jako zgodan, em za za razliku od drugih izvođača pažljivo pristupa svakom poslu. Dođe, recimo, u Zagreb nekoliko dana prije nastupa. Odsjedne u Interkontinetalu, ali svako jutro otrči po kvartu, pa tek onda disciplinirano obavlja sve što treba. Osim toga, on je čovjek koji u ratu nije htio pjevati 'ni za koju stranu', ako me razumijete... A to se pamti", govori Miha koji je Čoli bio menadžer neko vrijeme, a onda je "uzeo nekog drugog".
"Nisam vam ja dugo ostajao menadžer svima. Postavim, uredim, kad ne treba više, uzmem sljedeće. Tako sam radio." I naravno, profesija "menadžer" je u nekom trenutku političke situacije u Jugoslaviji postala "problematična".
Nastavak na sljedećoj stranici...
