Pisac koji je započeo više različitih književnih života, svaki put vođen nekom ličnom mukom, spletom privatnih i egzistencijalnih okolnosti, nečim što ga je emocionalno i moralno definiralo. Najprije je krenuo kao urbani pripovjedač, gospodar predgrađa i autsajderskih ambijenata. Roman "Kad su cvetale tikve" bio je, krajem šezdesetih, a zatim iz generacije u generaciju, tokom sedamdesetih i osamdesetih, za svoje srpske i jugoslavenske čitatelje ono što je za Europu šezdesetih bio Godardov film "Do posljednjeg daha". Priča o bokserskom šampionu, otpadniku od društva i gubitniku, emigrantu koji se dokopao Švedske i pripovijeda svoju priču žudeći za prilikom da se jednom vrati kući nije bila toliko politički subverzivna – predstava će, znamo to po općepoznatoj legendi, itekako biti – koliko se njena subverzivnost ticala socijalnog ambijenta iz kojeg je potekao junak. Ljuba zvani Vrapče bio je junak onoga svijeta za koji Mihailovićevo čitateljstvo, uglavnom mlađi svijet, okrenut Zapadu i ironičnim gardom distanciran od proklamiranih vrijednosti socijalističkog sistema, nije znao niti da postoji. Bio je to onaj društveni rub koji je iz režimske perspektive bio nevidljiv, budući da su u socijalističkoj mitologiji postojali samo grad, s proletarijatom i poštenom inteligencijom, i selo, sa seljaštvom i kultom zdravog i čestitog života, a Ljuba Vrapče je, zajedno s Dragoslavom Mihailovićem i njegovim svijetom izranjao iz tog međuprostora, opasnog, potencijalno destruktivnog i anarhičnog. Ono što je na takav način nastajalo nije se ticalo samo jednog, zapravo vrlo kratkog, a tako silno dojmljivog romana, nego cijele jedne nove poetike koja se otvarala pred Mihailovićevim čitateljstvom. Roman "Kad su cvetale tikve" bio je, kao, recimo, i film Živojina Pavlovića "Kada budem mrtav i beo", koji je poticao iz sličnog ambijenta, među nekoliko temeljnih artefakata generacije jugoslavenskih omladinaca koji su početekom osamdesetih stasavali uz punk rock muziku i liberalizaciju jugoslavenskog socijalizma. Kasnije će oni temeljitiji i uporniji čitatelji pronaći i knjigu Mihailovićevih priča "Frede, laku noć", i u njoj ono što, zajedno s Tikvama, čini cjelinu jednoga Dragoslava Mihailovića i njegova književnog djela.
Drugi Dragoslav Mihailović, kojeg oni punkeri s početka osamdesetih, uglavnom, neće ni čitati ili će se, čitajući ga, gorko razočarati, pisac je romana "Čizmaši" i "Petrijin venac". Takvi čitatelji će odbiti da primijete da je, barem kada govorimo o stilu i o rečenici, ali i o načinu na koji se autor služi pripovijedanjem u prvom licu i savršenim kreiranjem i preuzimanjem idiolekta svojih junaka, riječ o istom piscu. Ali ono što nije isto je ambijent, povijesni okvir i, što je najvažnije, nije isti pogled na svijet.
Živojin Stanimirović, glavni lik "Čizmaša", po zanimanju je rudar. Po naravi i tremperamentu je, zapravo, vrlo sličan Ljubi Vrapču, a obojica su, kako je to ovom čitatelju dopušteno primijetiti, slični samom Dragoslavu Mihailoviću. Prijeki, samoubilački tvrdoglavi, snažne volje i nepokolebljivi u borbi za svoju stvar. Živojina su zvali Žika Kurjak, jer je jednom svom drugu u drugarskoj tuči odrezao komad uha. E, takav Žika prijavi se u oficirsku školu i bude primljen. Slijedi opet muška, ali krajnje politička i politizirana priča koja je 1983, u vrijeme kada su "Čizmaši" premijerno objavljeni, djelovala i vrlo subverzivno u odnosu na vladajući režim, i vrlo srpski osviješteno u odnosu na jugoslavensku zajednicu. Knjiga se našla u trendu koji je zavladao nakon Titove smrti: pisci, naročito srpski, vraćali su se u prošlost, baveći se temama prvoga i drugog svjetskog rata, a onda i svega onog što je neizgovoreno i neispričano stajalo između Srba i Hrvata, a ticalo se njihove zajedničke prošlosti i povijesti u dvadesetom vijeku. Neke od tih knjiga, uglavnom su to bili romani, imale su značajan emancipacijski društveni potencijal, druge su bile samo otrovne ili okrenute protiv prethodno vladajućih dogmi, ali jedva da je bivalo takvih koje su imale stvarnu literarnu vrijednost. "Čizmaši" su, nasuprot trendu i nasuprot razočaranim reakcijama mladih punkera koji su voljeli Tikve, ipak bili dobar roman.
"Petrijin venac" objavljen je osam godina prije "Čizmaša" i skoro isto toliko nakon "Kad su cvetale tikve". Petrija Đorđević izlaže nevidljivom slušatelju svoju životnu priču, listajući zajedno s njim fotografije iz mladosti. Petrija je nepismena seljanka iz rudarskoga sela u okolini Ćuprije. Potekla iz siromašne porodice, sav joj je život bio određen sirotinjom, i nikad se ničim nije pomaknula od onog iz čega je potekla. Priča je to o nesreći i o sposobnosti mirenja s nesrećom, kako god se ona uvećavala. Ono što "Petrijin venac" nosi, i što čitatelja navodi da stalno nastavlja s čitanjem, premda se tolika i takva nesreća ne može podnijeti i premda otpočetka zna da će kako čita dalje biti sve gore i strašnije, Mihailovićevo je neusporedivo jezično umijeće i vještina da stalno nanovo stvara jedinstven i cjelovit jezični svijet, a s njim i atmosferu života koji je drukčiji od svih drugih života. U "Petrijinom vencu" Mihailović je do savršenstva doveo ono na čemu je insistirao u svim svojim klasičnim romanima, na simulaciji usmenog pripovijedanja i na romanesknom tekstu koji će do kraja biti sveden na iluziju o vlastitom nepostojanju. U toj je iluziji ključ njegove umjetnosti i njegova vrlo neobičnog umijeća. Naime, Dragoslav Mihailović, premda prozaist epskih zamaha, sklon poniranju u socijalne i povijesne okolnosti koje sudbinski predodređuju njegove junake, u suštini svojih spisateljskih strategija je, zapravo, pjesnik. Njegovi romani su jezična igra, i svaki pretpostavlja novo stvaranje jezika kao jedinstvenog i osobenog sistema.
Ali razlika između dva Mihailovića je, rekli smo, suštinska, i iz čitateljske perspektive nepremostiva. Prvi je stvorio mitsku figuru Ljube Vrapčeta, stvorio je prljava ružna predgrađa i grad kao ambijent naše osjećajnosti, ali i moderne jugoslavenske i srpske proze s kraja dvadesetog vijeka; bio je nestor, patrijarh i prethodnik mnogih koji su to priznavali, ali i još brojnijih koji to nisu priznavali. Drugi je, stvorivši Petriju i Žiku Kurjaka, jad rudarskog života, gladnoga srbijanskog sela i uboge povijesti, stvorio srpski nacionalni mit, koji je daleko ne samo od grada i od predgrađa, nego je daleko i od publike onoga prvog Mihailovića.
Treći, pak, Mihailović stvarao je golemi i već skoro nepregledni golootočki dokumentaristički ciklus. Rođen 1930, pisac je imao tu nevolju, sasvim karakterističnu za cijeli njegov naraštaj, da započne kao vjernik komunizma, mladi skojevac, kojeg će vlastiti karakter skupo koštati, te će završiti kao logoraš na Golom otoku. Tamo je, kako piše u njegovoj biografiji, proveo dvanaest mjeseci, nakon čega je, kao i toliki drugi, doživotno ostao golootočanin, zatočenik vlastite sudbine. Najprije je, kao i svi drugi, morao da šuti kao zaliven o onome što mu se dogodilo, a zatim je, kada su se društvene okolnosti malo promijenile, počeo da piše i da govori i da, mahom uzaludno, pokušava zajednicu utjerati u istinu o Golom otoku. Ona, zajednica, na tu istinu nije bila spremna, niti će ikad biti spremna. Najprije zato što nisu svi bili logoraši i što to nepopravljivo dijeli svijet na dva neravnopravna dijela, jer iskustvo jednih nikako ne može biti iskustvo drugih. Zatim, režim koji je Mihailovića i njegove drugove poslao u logor ne samo da nije prema svima bio jednako okrutan, nego je većini onih koji nisu bili zatočeni stvarao ugodnu iluziju slobode, mira i ravnopravnosti. I na kraju, što je veoma važno, zatočenici Golog otoka nisu bili zatočeni u ime Partije i njezinih čelnika, niti ih je zatočila neka zla politika i tajna policija. Oni su, generalno govoreći, bili zatočenici cjelokupne zajednice, koja ih je, slijedeći odluku suda, svjesno odbacila i prezrela. Svaki pokušaj rehabilitacije logoraša s Golog otoka, čemu je i posvećena sva sila Mihailovićevih golootočkih knjiga, nužno podrazumijeva da zajednica prihvati pretežak teret na vlastitoj savjesti. Prezir koji su trpili logoraši trebao bi biti zamijenjen prezirom koji će trpjeti zajednica jer ih je prezirala. Takav teret ne prihvate ni odgovornija i ozbiljnija društva nego su su ona jugoslavenska i postjugoslavenska. Ali time su trud i nastojanje Dragoslava Mihailovića oko istine o Golom otoku dragocjenija i vrednija poštovanja.
Međutim, taj piščev opus jedva da je u nekoj vezi s prethodna dva opusa. Tako imamo tri različita Dragoslava Mihailovića. Veza između njih trojice nije u tekstu, stilu i pogledu na svijet, ali jest u karakteru osobe. Taj čovjek koji tvrdoglavo ustrajava na istini o svojoj nesreći i o nesreći svojih drugova čini isto što su, ne mogavši drukčije, činili Ljuba Vrapče i Žika Kurjak. On je nepokolebljivi idealist u nesreći od koje bi svatko drugi već poludio, upravo kakva je bila Petrija. Neobičan pisac, vođen razlozima vlastite sudbine i demonima svog karaktera, sposoban da iz najbjednije egzistencije stvori novi svijet i novi jezik u njemu, Mihailović ne samo da je usamljena pojava u srpskoj suvremenoj književnosti, nego bi bio usamljena pojava i u bilo kojoj drugoj književnosti.
I na kraju, nakon svega što je napisao, nakon žestokog momka, gubitnika iz velegradskih predgrađa, koji je patentirao srpsku i jugoslavensku urbanu prozu, nakon srpskog nacionalnog romansijera, s razumijevanjem za polupismen i nepismen svijet ubogoga srbijanskog sela i nakon osamljenog osvetnika svih golootočkih mučenika, pojavio se na samom zalasku našega doba i vijeka i četvrti Mihailović. U romanu "Gori Morava", opet apartnom, za autorov opus stilski netipičnom tekstu, fragmentiranoj i diskontinuiranoj ispovijesti o djetinjstvu, najdojmljivije i najpotresnije stranice posvećuje životu i smrti jednoga psa. Nakon svih tih malih junaka i junakinja, koji su nastajali i nestajali pod teretom jednoga vijeka, nakon što je sav svoj književni rad posvetio nekom vrlo posebnom, starinskom, čak i pomalo komunističkom, idealističkom veličanju čovjeka i cjeline njegove čovječnosti, Dragoslav Mihailović ostao je sam, sjećajući se jednoga psa.
On je među nekoliko pisaca moga materinjeg i mojih materinjih srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskih jezika koji su me obilježili i odredili kao čitatelja. A onda tko zna na koje su me sve druge, šire, obuhvatnije, raznolike načine odredili. Bio mi je i ostao na takav način važan da sam poslušno i spremno prihvaćao sve Mihailovićeve persone i facete. Prateći jednoga nemogućeg pisca nastajao je njegov nemogući čitatelj. I ništa osim teksta više nije bilo važno, ništa osim teksta više nije bilo moguće.
Tekst je preuzet s Ajfelovog mosta
