Kultura
100 prikaza

Eurokaz - Drski festival koji je promijenio kazališnu scenu

1/7
Gordana Vnuk
Anegdotalno će također zapisati kako se na izvedbe čekalo dugo u noć i dolazilo doma pred jutro. Takva otvorenost festivala iz današnje perspektive djeluje kao najbolji tulumi koje ste zabunom propustili

U neodgovorenom pismu koje su tadašnjoj ministrici kulture Andreji Zlatar Violić uputili Gordana Vnuk, Branko Brezovec i Anja Maksić Japundžić dovitljivo se citira Bismarckova: “Mudrujte koliko hoćete, ali budite poslušni”. Ona jasno upućuje na svu pustoš našeg kulturnog prostora ne samo otkad više gotovo i nema prostora za umjetničke rizike te propulzivnost, nego i otkad je umjetnik, prisjetimo se predloženih izmjena Zakona o autorskim pravima, potencijalno izgubio omanju kućicu u šumi slova i članaka. Višestruko simboličan naziv opsežne monografije našeg mogli bismo reći najdrskijeg festivala “Eurokaz: trošenje vremena” (Biblioteka Eurokaz 004, Zagreb, 2021.) pod uredništvom Gordane Vnuk ujedno odražava jednu od programskih sintagmi, ali i aluziju na sporost pokreta Roberta Wilsona te promišljanje vremenitosti u visinama Mannove “Čarobne gore” obuhvaćajući neke od novina s kojima će se susretati festivalska publika od 1987. do 2013. tijekom 338 različitih predstava - novo kazalište, nova kritika, ikonoklazam, vertikalni multikulturalizam, kontekst postmainstreama i dr.

 | Author: CIE 111 / PHIL SOLTANOFF - Plan 8

Od prvog Eurokaza, održanog od 3. do 22. srpnja 1987. u sklopu kulturnog programa Univerzijade, ne prestaju njegovi odjeci. Riječ je o borbi za autorstvo i opstanak, ponajprije u uvjetima kontinuiranog seljakanja i smanjivanja financijskih sredstava, stalnih nerijetko ideoloških prijepora. Festival, čiji su pomaci nekima bili pretenciozni i nerazumljivi, nema ni uobičajenu, slavljeničku monografiju. Sastavljena u osam poglavlja, obogaćena esejima, citatima i prepuštanja čitatelju slaganja mozaika bez imalo šećernog ukrašavanja, rasvjetljuje kontekst domaćeg kazališta unutar kojeg se na prijelazu iz socijalizma u kapitalizam paradoksalno, a opet donekle predvidivo, ne želi ploviti na valu divlje suvremenosti, nego se panično zatvara. Agata Juniku će tako s pravom u poglavlju “Kreativna nostalgija” ustvrditi da je razmišljanje izvan okvira i rizik bio glavnim adutom festivala. Anegdotalno će također zapisati kako se na izvedbe čekalo dugo u noć i dolazilo doma pred jutro. Takva otvorenost festivala i nimalo hinjena zanesenost iz današnje perspektive djeluju kao najbolji tulumi koje ste zabunom propustili. 

 | Author: FANNY & ALEXANDER - Romeo i Julija - et ultra

Suosnivači Vnuk i Brezovec, koje osim Eurokaza povezuje i kazališna družina Coccolemocco, kojom se na Danima Hvarskog kazališta 2020. iscrpno bavila Mira Muhoberac, već na samim počecima razbijaju klaustrofobiju i marginalnost domaće scene na prijelazu u devedesete. Nakon što je izblijedio sjaj Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta, na eksperimentalnom valu i u tradiciji IFSK-a (Internacionalnog festivala studentskog kazališta) te Dana mladog teatra u Zagrebu (1974. - 1977.) i Dubrovniku (1980. - 1982.) izrasta festival koji će programski, prema riječima Dalibora Foretića, bježati od ideologije kao vrag od tamjana. Gostuju buduće zvijezde, španjolska La Fura Dels Baus i perjanica flamanskog vala Rosas s Anne Teresa De Keersmaeker. Kritika će ih dočekati na nož. 

 | Author: ATHANOR DANZA - Rebis

Ne slijede se prethodnici u smislu mastodonta poput BITEF-a, gradi se vlastiti put i predviđa koji će to trendovi vladati europskim kazalištima idućih godina. Repertoar se nije slagao po današnjem konceptu zamornih i financijski iscrpnih turneja, nego prema mogućim pomacima, vlastitom znanju i instinktu. U 27 festivalskih godina hrvatska je publika imala priliku vidjeti neka od najpropulzivnijih imena suvremenog kazališta od Jana Fabrea, Roberta Wilsona, Romea Castelluccija (Socìetas Raffaello Sanzio), Goat Island, Angelice Liddell, The Wooster Group. Godine 2001. gostovao je i berlinski Schaubühne, vodile su se tribine poput Eurokazova Saloona u podrumu, gdje je Igor Ružić okupio gotovo sve koji odlučuju o kulturnoj politici u Hrvata. Bio je to, iz polarizacijske fotelje u kojoj već dugo sjedimo, rijetko viđen događaj. Neka od pitanja postavljena na tim tribinama itekako su aktualna i danas, poput “Koga odgaja ADU (18 godina poslije)”, mučne rasprave ne tako davne 2004. ili rasprava o novoj kritici na festivalskim počecima. Od domaćih i njemu bliskih snaga, bilo dijelom festivala ili njegove produkcije, gledali smo Dragana Živadinova, Tomaža Pandura, Vitu Taufera. Branka Brezovca, Bobu Jelčića i Natašu Rajković, Kugla glumište, BADco., Labin Art Express, Via Negativu, Dalibora Martinisa, Damira Bartola Indoša, Montažstroj i mnoge druge. Pratili smo promjene te početke Anice Tomić i Jelene Kovačić (Theatre des Femmes), ali i Marine Petković Liker. U šarolikim off programima bilo je mjesta za Marina Carića, Ivicu Jakšića Puka i sisačku Dasku. Kazalište nije bilo ni rubno ni malograđanski nakinđureno, nego promatrano iz svih kutova. Iščitavajući više od 400 stranica monografije teško je ne uočiti koliko je različitih kazališnih kritičara ispunjavalo prostor tad brojnijih tiskovnih medija.

 | Author: IVAN STANEV / DRAMATIČEN TEATR SOFIA - Woyzeck

Primjerice, Marija Grgičević, Dalibor Foretić, Boris Senker, Hrvoje Ivanković, Sanja Nikčević, Helena Braut, Dubravka Vrgoč, Ivica Buljan, Želimir Ciglar, Nataša Govedić, Jasen Boko, Iva Gruić, Igor Ružić, Tajana Gašparović, Katarina Kolega itd. Jednako tako, teško je ne uočiti koliko se i sam medijski leksik promijenio kad je bilo uobičajeno na stranicama dnevnih novina navesti kako je voditeljica festivala “militantna spišulja”, a organizatori “trovači, manijaci, homoseksualci, umni i tjelesni degenerici”, dok je sama predstava “uvreda za pornografiju”, gdje je “analni otvor pravi javni trg”. No kako će negdje na razasutim stranicama jedan kritičar ustvrditi, to i je bila bit Eurokaza - strast, kad gledamo dobro, ili neizdrživa dosada, kad gledamo loše. Vrijednost pogreške, ali i aura vremena kad je izvan tehno usamljenosti poruka koja se slala bilo s improvizirane pozornice Mirogoja ili starinske patine HNK-a bila uistinu važna. 

 | Author: Gordana Vnuk Gordana Vnuk

Danas kazalište raspršeno na partikularne festivale i zarobljeno unutar vlastitih uskih okvira gubi moć koju je nekad sigurno imalo - da bude ne nužno znak prepoznavanja, nego i najbliža umjetnost dodiru. U eri sve manjih nepoznanica ne može i ne smije biti isključivo puka razbibriga, nego poziv na suočavanje. Monografija “Eurokaz: trošenje vremena” nije vrijedna isključivo zato što sadržava objašnjenja strujanja i poetika ili što njezin polemički karakter fino ironizira prazne retoričke fraze koje nam odašilju PR službe silno inovativnih festivala. 

 | Author: LA FURA DELS BAUS - Suz/o/Suz

Ona je tu da nas podsjeti koliko je teško biti prvi, krčiti put i koliko sama recepcija bolno kasni. Iako će se Vnuk na nekoliko mjesta obrecnuti na kazališnu kritiku za koju će reći kako se koristi pretencioznom kritičarskom topografijom te da je u njezinu slučaju najmanje važan ukus, ona ipak poziva na raspravu sa željom stalnog plesa na ivici nesigurnosti. Eurokaz je sigurno u jednoj mjeri promijenio našu scenu. Uostalom, iz njegove kabanice izašli su Festival svjetskog kazališta, Festival novog cirkusa, Queer Zagreb Festival i Perforacije. Pokazao je da se može imati vlastiti, a ne državni ili gradski festival. No za konkretniju promjenu učmale paradigme hrvatskih kazališta potrebno je mnogo više od jednog drskog festivala koji je demokratizirao našu scenu. 

 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.