Finci se bos kreće po oštrici sablje i ostaje neozlijeđen

Predrag Finci od ljudi je blagoslovljenih prokletstvom višebrojnih talenata. Takvi se, gotovo u pravilu, ni u što ne razviju i za sobom umjesto djela ostave samo kavansku priču i legendu o tome što su sve mogli biti. A nisu to postali jer se nisu mogli odlučiti, nisu bili uporni i strpljivi, te su računali da će ih debakl jednog njihova talenta, izazvan aristokratskim nedostatkom volje i unutrašnjega razloga za bavljenje bilo čime, voditi samo ka drugom talentu. Ono na što, međutim, nisu računali jest da je život kratak i da u životu ne ostaje vremena za ćerdanje jednog po jednog njihova talenta. Čovjeka blagoslovljenog mnoštvom talenata od propasti spasit će samo unutarnja asketska strogost, okolnost da se sretno uda ili oženi ili velika životna nesreća, najbolje rat i progonstvo. Fincija je, s njegovim talentima, koješta spašavalo, ali najviše, ipak, činjenica da već gotovo trideset godina živi kao prognanik iz svoga svijeta i jezika. Da nije toga, njegovo djelo danas bi bilo svedenije, barem upola tanje u knjiško-regalskom smislu. I bilo bi specijalistički, stilski i žanrovski fokusirano. Da je ostao u Sarajevu, da nije bilo rata u Jugoslaviji i da se njegov grad nije našao u opsadi koja će ga, uza sve ostalo, i dubinski transformirati, Predrag Finci danas bi bio umirovljeni profesor estetike na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Vjerojatno mu ne bi na um padalo da bude išta drugo, kao što mu ni njegov društveni položaj ne bi dopuštao da bude, recimo, pjesnik, prozaist ili esejist, na način Danijela Dragojevića...  Ali koji su to talenti ovoga čovjeka? Najprije, glumački. Počeo je kao amater, a zatim se u rodnom gradu školovao za glumca. Na kraju kratke glumačke karijere u filmu Fadila Hadžića odigrao je Gavrila Principa. No to je nešto što sam već opisivao u poglavlju knjige “Nezemaljski izraz njegovih ruku”, u kojemu je bilo riječi i o tome da je Finci moj fakultetski profesor estetike. Sljedeći njegov, i to vrlo izraziti talent, jest onaj pjesnički. Riječ je o talentu koji nije u načelnom sukobu s talentom glumca - mnogi glumci pokušavaju biti pjesnici, nekima to i uspijeva - ali jest gotovo kontraindiciran talentu filozofiranja te bavljenja analitičkom filozofijom, poviješću filozofije... Tom talentu, kojemu su, recimo, srodni i bliski Fincijevi talenti koji se tiču praktične inteligencije, kontraindiciran je i izraziti njegov jezični talent. Filozofi su, ne samo u našim krajevima, uz poneki izuzetak - recimo, danas mondenog i s razlogom uvažavanog Sloterdijka - očajno loši pisci. Lingvističkim se jezikom služe na način na koji se kemičari služe jezikom formula. Ne umiju ispričati priču. Finciju priče same izviru. Sljedeći njegov talent: lijep je muškarac. I onda još: vrlo sklon kavani i svemu onom što se u kavani radi. Ovaj posljednji talent, koji mi je u njegovu slučaju dobro poznat, dužan bih bio prešutjeti da ga on ne tematizira u knjizi “Sve dok”.