Kultura
490 prikaza

Finci se bos kreće po oštrici sablje i ostaje neozlijeđen

Sandra Šimunović/Pixsell
1/2
Sandra Šimunović/PIXSELL
Čovjeka blagoslovljenog mnoštvom talenata od propasti spasit će samo unutarnja asketska strogost, okolnost da se sretno uda ili oženi ili velika životna nesreća, najbolje rat i progonstvo

Predrag Finci od ljudi je blagoslovljenih prokletstvom višebrojnih talenata. Takvi se, gotovo u pravilu, ni u što ne razviju i za sobom umjesto djela ostave samo kavansku priču i legendu o tome što su sve mogli biti. A nisu to postali jer se nisu mogli odlučiti, nisu bili uporni i strpljivi, te su računali da će ih debakl jednog njihova talenta, izazvan aristokratskim nedostatkom volje i unutrašnjega razloga za bavljenje bilo čime, voditi samo ka drugom talentu. Ono na što, međutim, nisu računali jest da je život kratak i da u životu ne ostaje vremena za ćerdanje jednog po jednog njihova talenta. Čovjeka blagoslovljenog mnoštvom talenata od propasti spasit će samo unutarnja asketska strogost, okolnost da se sretno uda ili oženi ili velika životna nesreća, najbolje rat i progonstvo. Fincija je, s njegovim talentima, koješta spašavalo, ali najviše, ipak, činjenica da već gotovo trideset godina živi kao prognanik iz svoga svijeta i jezika. Da nije toga, njegovo djelo danas bi bilo svedenije, barem upola tanje u knjiško-regalskom smislu. I bilo bi specijalistički, stilski i žanrovski fokusirano. Da je ostao u Sarajevu, da nije bilo rata u Jugoslaviji i da se njegov grad nije našao u opsadi koja će ga, uza sve ostalo, i dubinski transformirati, Predrag Finci danas bi bio umirovljeni profesor estetike na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Vjerojatno mu ne bi na um padalo da bude išta drugo, kao što mu ni njegov društveni položaj ne bi dopuštao da bude, recimo, pjesnik, prozaist ili esejist, na način Danijela Dragojevića...  Ali koji su to talenti ovoga čovjeka? Najprije, glumački. Počeo je kao amater, a zatim se u rodnom gradu školovao za glumca. Na kraju kratke glumačke karijere u filmu Fadila Hadžića odigrao je Gavrila Principa. No to je nešto što sam već opisivao u poglavlju knjige “Nezemaljski izraz njegovih ruku”, u kojemu je bilo riječi i o tome da je Finci moj fakultetski profesor estetike. Sljedeći njegov, i to vrlo izraziti talent, jest onaj pjesnički. Riječ je o talentu koji nije u načelnom sukobu s talentom glumca - mnogi glumci pokušavaju biti pjesnici, nekima to i uspijeva - ali jest gotovo kontraindiciran talentu filozofiranja te bavljenja analitičkom filozofijom, poviješću filozofije... Tom talentu, kojemu su, recimo, srodni i bliski Fincijevi talenti koji se tiču praktične inteligencije, kontraindiciran je i izraziti njegov jezični talent. Filozofi su, ne samo u našim krajevima, uz poneki izuzetak - recimo, danas mondenog i s razlogom uvažavanog Sloterdijka - očajno loši pisci. Lingvističkim se jezikom služe na način na koji se kemičari služe jezikom formula. Ne umiju ispričati priču. Finciju priče same izviru. Sljedeći njegov talent: lijep je muškarac. I onda još: vrlo sklon kavani i svemu onom što se u kavani radi. Ovaj posljednji talent, koji mi je u njegovu slučaju dobro poznat, dužan bih bio prešutjeti da ga on ne tematizira u knjizi “Sve dok”. 

Tanja Draškić Savić | Author: Tanja Draškić Savić/Sanjam knjige Tanja Draškić Savić/Sanjam knjige


Ovako sam slobodan reći da su okolnosti progonstva i života u tuđini Predraga Fincija sasvim onemogućile u ostvarenju ovoga talenta. Kao i svaki doista plemeniti čovjek, on nije umio ni htio piti i bekrijati izvan svojega svijeta. Knjigu “Sve dok” nije lako, a možda nije ni moguće žanrovski odrediti. Pritom, nije je ni potrebno određivati. Lakorijek bi blesan rekao da je ovo “filozofska publicistika”. Nije! Najprije zato što nije “publicistika”, jer Fincijev stil visoko je iznad bilo kakve publicistike. Drugi bi zatim dometnuo da je ovo prozno-poetska te pretežito esejistička autobiografija. To je već malo lucidnije, ali i dalje nije točno. Ne bi pogriješio onaj treći, koji bi ovom čitatelju bio i najdraži, koji bi rekao da je “Sve dok” autofikcija jednog filozofa. Ali i ovo je više šarmantna dosjetka, nego što nešto kaže o samoj knjizi. Podijeljena u dva dijela, u Prije i u Poslije, “Sve dok” iz poglavlja u poglavlje tematizira autorov svijet. Teme su donekle autobiografske, tiču se povijesti epohe, mitologije svakodnevnog života u dva različita vremena, onom prije progonstva i onom poslije progonstva. Gotovo svaka tema donijet će Fincijevo pojmovno raščlanjenje, predočavanje stanja stvari, rastvaranje svijeta na način na koji su svijet samima sebi rastvarali i objašnjavali antički filozofi. I tek poneko od onih koji su filozofirali nakon njih. Tu pisac radi nešto što je u suštini vrlo arhaično i što silno ovisi o njegova dva nefilozofska talenta: jezičnom i pjesničkom. Ne povodite se za njim jer biste mogli ispasti smiješni. Finci se kreće po oštrici sablje i tabani mu ostaju neozlijeđeni. To je moguće samo zato što je on pisac, što je pjesnik i pripovjedač, i što je filozof kojeg su životne okolnosti, a pomalo i narav, emancipirali od strogosti i zatvorenosti filozofije. I još nešto, on radi, što nikako nije za preporučiti: veliki dio svoga teksta piše u aoristu, višestruko ozloglašenom i izruganom, te onda i posve zapostavljenom glagolskom obliku u našim jezicima. I mimo aorista, u “Sve dok” pažljivi će čitatelj naići na više različitih glagolskih oblika nego u ukupnoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj godišnjoj proznoj produkciji. Zašto je to važno? Objasnio bih rado, ali previše bi nam to vremena oduzelo. Ta neodređenost aorista, gdje svijet lebdi u prošlosti, koja možda još nije sasvim prošla, za onoga koji će se aoristom znati poslužiti idealna je da izrazi bol progonstva. Fincijevo “prije”, kao ni “prije” ovoga njegova čitatelja, nikad nije do kraja minulo. To vrijeme ne bje prošlo, nego bje amputirano. Kao zdrava i čitava desnica ruka. Sarajlije su, Bosanci općenito, ali naročito Sarajlije, prvaci anegdote. Tamo se, u tom njihovu jučerašnjem svijetu, iz kojeg se, premda samo malo ranije, ispilio i sam Ivo Andrić, kao vrhunska vještina govorenja i pripovijedanja, te kao sam vrhovni razlog postojanja jezika, isticalo umijeće svođenja svijeta i svega na vrlo kratku, po mogućstvu istinitu priču, ne dužu od tvita u tviteru. 

 | Author: Fraktura Fraktura

Tako su nastali (a tako su i nestali) vicevi o Sulji i Muji. Talent za anegdotu izrazito je pjesnički i jezični te ga Predrag Finci po svojoj knjizi u slapovima dijeli. Ovako opisuje vrijeme svoga djetinjstva: “Nigdje ništa. Jedino je govora, pjevačkih zborova, limene glazbe i vojnih parada bilo u izobilju. A dugo i nade da će jednom sve biti bolje”. U školi bilo je ovako: “I moj je nastavnik tjelesnog odgoja, Fazlija, cijeloj zbornici pričao kako zabušavam, ne radim sklekove, ružio me: ‘Hajde, Finci, kako ne možeš, kako ćeš se seksom jednog dana baviti’, a on, molim vas, meni: ‘Druže nastavniče, ako je to ovako teško, onda neću’. Dobio sam negativnu čak i iz Historije umjetnosti kod Bore Mihačevića, koji je u povijesti škole oborio na popravni samo dvojicu, mene i Paju P. Moj drugar Paja poslije je studirao povijest umjetnosti, a ja se posvetio estetici, pa sam u šali govorio da nas je Mihač oborio na popravni valjda kako bismo na vrijeme utvrdili gradivo”. O kultu mahalskih tarzana i djelitelja pravde: “Onda smo i mi odlučili trenirati boks, pristao nas učiti jedan stariji momak, bivši sportaš, a trening se otprilike sastojao u tome da nas on prebije”. E, vidite, dame moje i gospodo, ova naizgled jednostavna rečenica, kakvu bi svatko, je l’ te, mogao napisati, ono je što razlikuje pravoga pisca od tolikih pisaca u pokušaju, kakvih je svuda naokolo. Osim što se u toj rečenici dogodi sve, cijela priča, njezina poanta, svedena na tu jednu posljednju riječ, istovremeno je i duhovita, i smiješna, i narativno prenapregnuta, ispunjena pričom. I onda, nekoliko redaka niže, Finci tu poantu udijeva u ušicu šire priče, anegdotu udijeva u svoj životopis: “Nisam takve momke upoznao u Londonu. Nisam, jer sam ovdje došao u zrelim godinama, a i zato što je ovo veliki grad, gdje se ne druže svi sa svima, kao u malim mjestima. Znao sam u Sarajevu kuda i kroz čiji kraj smijem sam, bez svojih drugara ne smijem. Kad sam jednom morao, jedva utekoh ‘neprijateljima’”. Još jedna je to od važnih slika progonstva iz svog svijeta. Nakon što smo u svom gradu morali paziti kuda idemo sami, a kuda samo u pratnji, stigli smo u gradove u kojima nam je svejedno. I posvuda možemo sami. 


Finciju ne treba - kao nekima, sad ih ne bismo imenovali! - po hiljadu stranica da opišu oca, majku i ostalu rodbinu. On to obavi na stranicu-dvije. Ali tako da čitatelju nekoliko puta srce preskoči. “Otac i majka imali su svoje samoće: otac je šetao sam s onim što mu se dogodilo, majka je odlazila u duge šetnje s onim što joj se neće dogoditi”. Mirno, ali neumoljivo, Finci izloži svoj suštinski razlaz s onim što je nastalo od njegova svijeta. A onda i svoj odnos prema pripadanjima. Židovima on nije Židov, jer je nešto drugo po majci. Hrvatima on nije Hrvat, jer je nešto drugo po ocu. Pritom, njegova sarajevska jevrejska figura u tekstu je sveprisutna, neotklonjiva, bolno prisutna kao nagovještaj kiše u davno lomljenoj kosti. Također, njegova bosansko-hrvatska, katolička figura u tekstu je sveprisutna, i za mene, priznajem to, u određenom smislu iznenađujuća. Premda sam znao za Fincijevo podrijetlo, nije mi na um padala ta dvostruka proživljenost. Potpuna i dovršena. “Ne idem često u svoj rodni grad”, riječi su kojim započinje poglavlje Bivši prijatelj. Dugo smišljana, jednostavna rečenica od koje se ježe one najsitnije dlačice na prstima zgrčenih šaka. Ovako Finci piše o sebi: “Govorio sam, pomalo u šali, a i svoja lumpovanja time pravdao, da kad shvate filozofiju Francuzi postanu filozofski pisci, Nijemci izgrade cijeli misaoni sistem, a naši se uglavnom propiju. (...) Bio sam mladolik, jednom me čistačica htjela izbaciti iz učionice jer sam odužio s nastavom, a kad dođoh kao predstojnik Odsjeka za filozofiju u ‘službeni posjet’ Hrvatskom institutu za filozofiju, profesor Vladimir Filipović me upita: ‘Po čemu ste spremali ispit?’ (na što me moj uvijek veseli kolega Spaso upita što nisam, vica radi, odgovarao, ja njemu: ‘A što bih da me oborio?’), pa su moji studenti lako uspostavljali kontakt sa mnom, s nekima ga i danas održavam. (...) Filozofija je svakako stvar studija, ali još više osobnog dara. Mnogi ambiciozni ljudi vlastitim su primjerom potvrdili da nitko na silu ne može u duhovnim oblastima nešto postati ako mu dar nije dorastao onome čime se bavi. Kao što umjetnika goni i vodi želja da stvori, tako i filozofa vodi istraživačka strast, želja da spozna i iznese na vidjelo što je istina onoga o čemu misli. (...) Od onih koje sam bolje poznavao i s njima surađivao trojica su se po mom sudu svojim filozofskim darom izdvajala: Ivan Focht, Kasim Prohić i Spasoje Ćuzulan. Nažalost, nijedan od njih svoje u filozofiji potpuno ne uradi, nijedan svoje djelo ne dovrši. Ivana Fochta od bavljenja filozofijom odvoji njegov interes za gljive, Kasima Prohića prekinu prerana smrt, a Spasu, mog drugara, odvede rakija u beskrajna lumpovanja. 


Ako je neka utjeha, od svakog od njih ponešto i u meni ima, kroz duge diskusije s njima se i moja stajališta iskristaliziraše i formiraše, pa sam s više pouzdanja svojim putem krenuo i, evo, svoje uradio. Znam da djelo nikada ne može biti potpuno dovršeno, da svako iz nekih razloga bude jednom prekinuto, onda ili zaboravljeno, ili ignorirano, a u boljim slučajevima u nekome drugom, srodnom djelu ili primjerenom tumačenju nastavljeno. Kada god se to desi, filozof potvrđuje svoju odgovornost, a sama filozofija u toj kulturi i društvenoj sredini uspostavlja svoju vlastitu povijest”. 


Pustio sam malo više Fincijevih rečenica, neka u riječima poteku, pa možda strpljiv i dobrohotan čitatelj osjeti njihovu melodiju i ritam, kao i razloge zbog kojih mi je ovaj pisac tako neotklonjivo važan. A sve važne svoje pisce čitatelj bi rado podijelio sa svijetom, sve u nadi da će on, taj svijet, početi sličiti onome što su napisali njemu važni pisci. Što bi, opet, bila najpreciznija definicija raja. Imao je Finci još jedan talent, bio je kartaroš: “Igrao sam preferans godinama i svojedobno počeo sloviti za dobrog igrača u svojoj generaciji. Jednom sam nagovorio svog tadašnjeg kavanskog drugara i čestog kartaškog partnera Darija Džamonju da predloži svom djedu Petru, kojega su smatrali najboljim igračem preferansa u Sarajevu, da odigramo jednu partiju. Djed unuku za ljubav pristade. Poslije trećeg dijeljenja spusti karte: ‘Dosta, ne umijete’. ‘Gdje smo pogriješili?’, pitam. ‘Nigdje. Samo predugo razmišljate oko jednostavnih stvari’.” S ovom bih rečenicom rado završio tekst.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.