Nagrada Fric je zamišljena po bookerovskom modelu - njezin žiri čine članovi koji su postigli vrhunske rezultate u svojim disciplinama: umjetnosti, društvenim znanostima, egzaktnim znanostima, publicistici i, naravno, književnosti. Biti vrhunski u bilo čemu znači posvetiti se tomu, a pored toga sad treba naći i vrijeme za čitanje gotovo 100 knjiga tijekom godine. Zahtjevna je to zadaća, kao i ugurati u prekrcane rasporede vrijeme za debatiranje s ostalim članovima žirija o pročitanim naslovima.
Tako se desilo da nakon prvih sastanaka i debata na sastanku na kojem se odlučivalo o 13 kandidata za Nagradu ne bude pola članova žirija. Kako su svi poslali svoje popise s preferencijama i kako je nekoliko naslova imalo isti broj glasova, a eventualno usuglašavanje uživo bilo onemogućeno, nije nam preostalo drugo nego da ove godine širi izbor proširimo za jedno mjesto.
Na popisu se nalaze već provjerena, čak i klasična imena suvremene književnosti, ali iznenađuje i dugoročno ohrabruje velik broj prvijenaca. Čak četiri prvijenca našla su mjesto na listi! To su romani Darija Harjačeka "Sanjica Lacković", Nikole Leskovara, koji je već za rukopis romana dobio Nagradu Prozak, "Tijelo od soli", Dine Pešuta "Poderana koljena" i Marinka Vorgića "Još ne sviće", kojemu ovo nije prva knjiga, ali do sada je bio (pre)poznat po književno-teorijskim tekstovima.
Nadalje, tri zbirke priča, Tanje Mravak: "Naša žena", Faruka Šehića "Priče sa satnim mehanizmom" i Zorana Lazića "Jednoga dana ništa", čije su priče labavo povezane i nalaze se negdje između romana i zbirke, pokazale su da dominacija romana nije tako neupitna. Nagrada Fric je jedna od rijetkih koja u obzir za Nagrade uzima i u Hrvatskoj premijerno objavljene knjige napisane na jezicima s kojih ne treba prevođenje.
Upada u oči da se, s iznimkom Marinka Vorgića, čiji je roman hrabro objavljen u Biblioteci Noir, odreda radi o već prokušanim i etabliranim imenima regionalne scene. Selvedin Avdić je u Hrvatskoj premijerno objavio i roman "Sedam strahova", s kojim je bio u najužoj konkurenciji za Nagradu Jutarnjeg lista, a čije je englesko izdanje u Guardianu proglašeno najboljom prijevodnom knjigom godine u Velikoj Britaniji. Nakon te nagrade-preporuke Avdiću su se otvorila vrata i drugih jezika, a ista sudbina, po svemu sudeći, čeka i roman "Kap veselja".
Faruk Šehić je također premijerno objavljivao u Hrvatskoj, u Durieuxu poeziju, a u Algoritmu roman "Knjiga o Uni", za koji je dobio i Nagradu "Meša Selimović". Marko Vidojković je srpski enfant terrible i književni superstar čije su "Kandže" također objavljene, ali ne premijerno u Hrvatskoj. "E baš vam hvala" je iz poetičko-konceptualnih razloga objavljen isti dan u Hrvatskoj i Srbiji, na dan Užičke Republike. U Srbiji je dosad prodan u, za Hrvatske prilike nevjerojatnih, više od 23.000 primjeraka.
Roman je u rekordnom roku preveden, što mora dijelom zahvaliti i parahistorijskoj temi o "preživjeloj" Jugoslaviji, na slovenski i makedonski. Čini mi se da ove godine nema izrazitijih favorita, kao što su to lani to bili Karakaševo "Sjećanje šume", „"Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka i "Kad sam bio hodža" Damira Ovčine. Zato će biti zanimljivije pratiti odluke žirija, uži izbor od šest kandidata/ica koji će biti proglašen sredinom prosinca, i konačno dobitnika/cu, čije ćemo ime doznati sredinom siječnja 2019. godine.
