Kultura Nagrada Fric
582 prikaza

'Sjećanje šume': O, pa da! Demoni su stalno tu, u nama!

Tamara Damjanović
Petar Glebov/PIXSELL
Tamara Damjanović o predstavi prema romanu Damira Karakaša, nagrađenom Expressovim 'Fricom'

Kad je Damir Karakaš proglašen dobitnikom nagrade Fric tjednika Express za svoju knjigu "Sjećanje šume" (Sandorf, 2016.), nitko nije bio iznenađen, mada je konkurencija bila doista ozbiljna.

Njegov roman o djetinjstvu osvojio je Expressov žiri tipično karakaševski cizeliranim rukopisom kojim se taj autor već gotovo dvadeset godina bespoštedno suočava s demonima prošlosti, ulazeći svojom literaturom u, kako sam kaže, "dno svijeta i čovjeka, kako bi osvijetlio mračne zakutke i izvukao ih na vidjelo". Karakaš piše s mišlju da u pravoj prozi nema milosti ni za koga, baca se u svoja sjećanja spreman ako treba i umrijeti pod emocionalnim pritiskom komprimirane traume.

'Sjećanje šume' u Gavelli | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Njegov najnoviji književni obračun s demonima prošlosti uskoro ćemo gledati u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli, gdje predstavu po "Sjećanju šume" postavlja mlada Tamara Damjanović, netom izašla s Akademije dramske umjetnosti, kojoj je to već treća režija u Gavelli, odnosno druga profesionalna, nakon što je tamo prošle godine postavila "Srce veće od ruku" Elvisa Bošnjaka, a godinu ranije, 2016., na Gavellinim večerima predstavila se sa studentskom produkcijom "Proletio je tihi anđeo" po motivima Čehovljeva "Galeba".

Akademiju je upisala s 26 godina, nakon što je iza sebe već imala završen studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Zanat je pekla kod Paola Magellija, kao uzor izdvaja Olivera Frljića, a u svemu što radi, kako kaže, neprekidno nastoji ići "korak naprijed".

Skočili ste praktički ravno iz predavaonice u jedno od glavnih zagrebačkih gradskih kazališta. 'Sjećanje šume' je nova najiščekivanija premijera sezone – kako se osjećate manje od tjedan dana prije premijere? Što možemo očekivati?

Od početka sam znala da želim da predstava bude jako atmosferična jer je i roman sam po sebi jako atmosferičan. Damir piše poetske sličice, lirske oblake na razini slutnje. Osjećaji koji se stvaraju ne daju se definirati riječima. Kad smo počeli promišljati kako što jednostavnijim sredstvima pronaći sve to što roman obuhvaća – brojna mjesta radnje, različite situacije, vremenske i druge kontekste – i to u kazališnom jeziku koji bi sve to naznačivao neizravno, da bude kao neki oblak koji stvara okolnosti za glumačku radnju, zvuk se nametnuo kao rješenje.

Kombinacijom različitih zvukova nekoliko instrumenata i improviziranih predmeta glumci uživo na sceni stvaraju zvučne slike koje su podloga dramskoj radnji. To je glavni i osnovni režijski ključ. Po tome je ta predstava možda malo netipična za Gavellu, jer to je jedan posve novi kazališni jezik.

Imali smo sreću da su svi glumci na to odmah lako pristali, od samog sam početka osjetila i da je Damir užasno otvoren prema nama, da ima golemo povjerenje prema tome da ja kao jako mlada osoba radim njegov komad, tako da se osjećam jako sigurno u čitavom procesu. Mislim da nitko od nas nema razloga za strah. Dapače, ovo je najljepši posao na svijetu, radim ono što volim i volim ono što radim te guštam u tome.

Kako gledate na trend dramatizacija suvremenog domaćeg pisma, u čemu je izazov?

Damir Karakaš, Sjećanje šume | Author: Express.hr Express.hr

Postoje neke priče koje itekako vrijede biti ispričane, što nije stvar trenda, nego stvar poštovanja vlastite kulture. Kazalište se treba otvarati prema svojim piscima te im pokazati da se njihova priča može ispričati i na kazališni način. No svaki dobar repertoar sastavljen je od različitosti pa kazalište u nekom omjeru svojeg repertoara svakako treba ispoštovati i to da se ispriča i neka klasična priča.

Gdje biste smjestili suvremeno kazalište općenito – je li razdoblje postmoderne potrošeno, što nam slijedi, preostaje li nam samo povratak na ono što je bilo prije?

Živimo u jednom dobu suludog eklekticizma. Pametan eklekticizam je ono što može biti novo – dakle, što uspješnije spajanje već postojećih stvari, jer činjenica je da je već sve izmišljeno, ništa nije novo. U režiji ono što je novo čini specifičan pogled na stvar, ne stvar sama po sebi, nego specifičan rakurs – iz čije duše, čijeg očišta ide, iz čijeg srca i uma - svatko ide na kazališno putovanje nekim svojim vlakom. Ali teško je reći što će biti nakon postmoderne.

Koji bi onda bili neki vaši kazališni uzori?

Prvo, svakako Paolo Magelli, moj kazališni tata, čovjek koji je za mene u kazalištu alfa i omega, ne samo na profesionalnoj razini zbog svega što me je naučio, nego i na ljudskoj razini. Druga osoba na popisu je potpuno neupitno Oliver Frljić, koji radi jedan tip političkog i strašno društveno angažiranog teatra koji možda meni nije blizak po senzibilitetu, ali je nešto nevjerojatno prodorno, hrabro, strastveno, entuzijastično, što ruši konvencije.

Zatim, tu je Olja Lozica, kojoj sam asistirala na 'Radnicama u gladovanju' (ZKM), koja mi strašno imponira kao netko tko dolazi iz jednog drugog kazališnog rakursa, dramaturgije, a tko je uspio u ovome što je meni blisko i tko iz projekta u projekt uvijek istražuje neku novu stvar.

U svemu što ste dosad postavljali u Gavelli vidljiv je vaš interes za onim što se skriva iza međuljudskih odnosa. Karakaševo 'Sjećanje šume' u svojim temeljima ima odnos pisca-dječaka s autoritarnom figurom oca u primitivnoj, zabačenoj sredini. Kako ste pristupili kazališnom raslojavanju toga konfliktnog i duboko traumatičnog emocionalnog odnosa?

Damir Karakaš | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Kad smo počeli raditi 'Sjećanje šume', prvo smo dramaturginja Nina Bajsić i ja pročitale 'Pismo ocu' Franza Kafke, klasik svjetske literature koji tematizira jedan vrlo sličan odnos. Nevjerojatno je koliko je sličnosti, ne samo u odnosu između oca i sina, nego i u širim obiteljskim odnosima, a Kafkina se priča odvija početkom prošlog stoljeća, dok Damirova 1970-ih godina u Lici. Krenuli smo od te univerzalnosti, nismo htjeli zablindirati predstavu, nego izvući nešto što bi u tom i u svim odnosima koji se u romanu otvaraju bilo nešto opće ljudski, što bi moglo biti prepoznato bilo gdje.

Za Karakaša je književnost pokušaj da se postigne nemoguće, kaže da se kao pisac osjeća kao vojnik čiji svaki metak mora završiti u srcu demona, u svojim pričama želi pokazati ljudske tragove. Koje tragove slijedite u dramatizaciji? Imate li i vi neke svoje demone s kojima se borite kroz umjetnost?

O, pa da! Demoni su stalno tu, svi demoni su u nama, to su neke naše unutarnje borbe, to je jedna opće ljudska stvar kojoj nitko ne može pobjeći, pa tako ni ja. Mogla bih navesti puno racionalnih razloga zbog kojih sam željela postaviti taj roman, ali svi oni na kraju padaju u vodu pred jednim argumentom, a taj je - moj osjećaj mi govori – ta priča je za mene i u meni postoji nešto za nju. Ta priča i ja se osjećamo bez riječi i sad ćemo se baviti komunikacijom.

Što se tiče konkretnih fabularnih tragova dramatizacije, pratimo četiri linije: odnos oca i sina je kičma, a rebra i udove čine linija dječaka i njegovih prijatelja, pa metafizička linija 'priča iz šume', pa linija odnosa s autoritetima i potrebe za samoostvarenjem, preživljavanjem, dokazivanjem...

I na kraju, koje sjećanje želite stvoriti svojom predstavom?

Damir je to lijepo rekao: 'Na kraju predstave ljudi bi trebali htjeti zagrliti tog dječaka'.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.