"Frljić treba prosvjednike, ali i oni njega"

Nakon nedavne, zbog prosvjeda radikalne desnice jedva održane predstave Olivera Frljića "Naše nasilje i vaše nasilje" na Marulićevim danima u Splitu, svanuo je "dan nakon" s analizom bilanse. Koje su teme otvorene, što je realnost domaćeg teatra i njegova dvorišta razgovaramo s Jasenom Bokom - dramaturgom, dramatičarom, putopiscem, kritičarom, bivšim ravnateljem Drame splitskog HNK i aktualnim producentom te kuće.

Boko je jedan od rijetkih kazališnih profesionalaca koji je prosvjedničkom puku – a taj mu je svašta dobacivao - pokušao približiti stav da se Crkva ne smije miješati u umjetničku produkciju. U njegovoj biografiji o Dioklecijanu pokušao je dokazati da taj car nije zločinac, a krajem godine odlazi na putovanje Južnom Amerikom od Buenos Airesa do Kube, "jer me zanima priča o Che Guevari, koji sigurno nije bio ni anđeo, ali ni vrag".

"Sad pokušavam naći sponzore za ovo putovanje, što nije lako u zemlji u kojoj je Che, poput Dioklecijana - 'sotona'. A jako se radujem putovanju, jer se u tom dijelu svijeta neću morati boriti s našim vjetrenjačama", kaže.

Medijski osvrti na Frljićevu predstavu uglavnom pokrivaju žanr policijskih zapisnika. Koji je vaš dojam?

Miranda Čikotić/ PIXSELL

Zapravo, dogodilo se nešto puno važnije od kazališne predstave. Cijela priča nevjerojatno podsjeća na prekid predstave 'Sveti Sava' u beogradskom Jugoslavenskom dramskom pozorištu 1990. I tad je, baš kao u Splitu, grupa 'povrijeđenih vjerskih osjećaja', ali suprotnog predznaka, prosvjedovala i ušla na predstavu ometajući je na najgrublji način. Tad je, međutim, većina u kazalištu šutjela pognutih glava i predstava nikad nije održana.

Ta svijest da mogu napraviti štogod požele a da im se nitko, ni policija ni većina u publici, neće suprotstaviti, nagovijestila je teške godine rata u kojima su zaista radili što žele po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Split na to nije pristao, 500 ljudi u gledalištu njihovoj se buci suprotstavilo pjesmom 'Kad bi svi ljudi na svijetu', a onda je intervenirala i policija, izvela ih iz kazališta i imali smo predstavu.

I nije bitno o kakvoj se predstavi radilo. Većina se usudila podići glas što je šokiralo i ušutkalo bukače. U društvenom smislu, to mi se čini prvom ozbiljnom pobjedom demokracije nad nasilnicima u ovoj zemlji koji se, zajedno s Crkvom, miješaju u baš sve pore društvenog života.

'Blati se hrvatska zastava i dragi Isus', rekao je kandidat za gradonačelnika Splita Željko Kerum, dok je kandidat HDZ-a Andro Krstulović Opara na tu temu ostao 'istinski ožalošćen' zbog 'vrijeđanja vjernika'. Cenzura je verificirana?

Ponavljam: ne vrijeđa se hrvatska zastava, sporna scena događa se sa zastavom NDH, a bojim se da je baš to mnoge povrijedilo jer su i dalje zagledani u to vrijeme. Koga neka predstava ili knjiga vrijeđaju – ne mora ih ni gledati ni čitati. Moje osjećaje, a i razum vrijeđa recimo knjiga 'Pedeset nijansi sive' pa nisam zbog toga ljudima pokušao zabraniti ulaz u knjižaru.

Kerum je na prosvjednom skupu ostao deset minuta dok nije dao izjave za sve medije, a onda je, dok je skup još trajao, skinuo križ s prsa i spustio se u kazališni bife gdje je dulje sjedio. Nije bio nimalo uvrijeđen činjenicom da pored njega sjede i prolaze glumci iz te predstave, od kojih neke i osobno poznaje. A taj istinski 'ožalošćeni kandidat' kojega spominjete, kao još jedan populist, reći će uvijek ono što većina želi čuti. Da je većina branila Frljića i on bi se, baš kao i Kerum, založio za slobodu umjetnosti.

Stavljamo vas u ulogu odvjetnika Olivera Frljića: konačno, on je i vaš lik 'stavio na gaće' kao negativca u predstavi 'Hrvatsko glumište'. Ali smo prisiljeni na povratak u prethistoriju umjetničke produkcije, podjelu kozervativne i liberalne publike. Može li teatar ostati netaknut od ulične politike?

Frljićeve predstave već neko vrijeme ne gledam jer su same sebi svrha i meni nezanimljive. On me proglasio ustašom i stavio na gaće glumice, za prosvjednike sam četnik, pa neka sjednu i dogovore se što sam. Problem je što nisam istomišljenik ni Frljića ni ovih drugih, a ako ne misliš isto kao oni, u ovoj si zemlji odmah četnik ili ustaša, kako prilike već zahtijevaju. U ovom sam slučaju kao producent festivala samo branio legalno odabrani program izbornika, odobren na Vijeću.

Nakon toga nitko nema pravo zabraniti predstavu. U ovom slučaju Frljić 'hrani' prosvjednike, kao i što oni trebaju njega. Nužni su jedni drugima jer bi inače završili neprimjetni na margini kazališta i društva. Frljić se bori provokacijom i ima na to pravo. Ali ne mogu odobriti nasilje.

Koliko publika posjećuje splitsko kazalište? Trend europskih kulturnih politika je 'problem krize publike'.

Miranda Čikotić/ PIXSELL

Ma kakva kriza publike! Istina, nove generacije treba zainteresirati za kazalište. Ali broj prodanih ulaznica i u HNK Split, ali i u ostatku Hrvatske, značajno raste. Podaci iz Državnog zavoda za statistiku za 2015. govore da je broj publike s plaćenim ulaznicama u hrvatskim profesionalnim kazalištima u deset godina narastao s 941.000 na 1,309.000 što je rast od gotovo 40%. Možete li navesti neki drugi segment društva koji je zabilježio ovakav porast? Nažalost, rast publike ne prate i financijska sredstva, pa su državna izdvajanja za kulturu u tom razdoblju prepolovljena.

U knjizi 'Dioklecijan – biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana' (Profil, 2016.) pokušavate ispraviti 'krive historijske Drine' o Dioklecijanu - zločincu. I to dok napreduje klerofašizam kao ulični perfomativ u gradu svetoga Duje.

Ma ne napreduje klerofašizam u Splitu, ne raste broj njegovih pristalica: ali kako nema intervencije pravne države, oni su sve glasniji i drskiji. Pa imali smo, donedavno, ministra kulture koji se posjetivši Split nije pojavio u njegovim kulturnim institucijama, ali se otišao pokloniti spomeniku s kojega je, noću, uklonjen natpis 'Za dom spremni'. On je tom prilikom uklanjanje ustaškog pozdrava nazvao 'oskvrnućem spomenika'.

Zašto onda čudi da su nasilnici to shvatili kao ohrabrenje? Dioklecijanu je Crkva nametnula titulu 'krvoloka kršćana, a moja je biografija o njemu, između ostalog, pokušaj da povijesnim činjenicama dokažem da on nema nikakve veze s navodnim ubojstvom sv. Duje, gradskog zaštitnika.

Jasna mi je potreba Crkve da sotonizira jednog od najvećih rimskih careva kojemu Split duguje svoj postanak i časno mjesto na UNESCO-voj listi: ipak su ga izbacili iz njegova 'doma', mauzoleja i u njega unijeli relikvije svojih svetaca. Ali mi nije jasno da Split i dalje vjeruje u tvrdnje o Dioklecijanu kao zločincu, temeljene na pučkim legendama.

Miranda Čikotić/ PIXSELL