Kultura
230 prikaza

"Zagreb od primitivizma neće moći spasiti ni modernizacija HNK"

Marin Blažević
Goran Kovacic (PIXSELL)
Riječki otpor nacionalizmu i konzervativizmu bio je presudan u odluci da tzv. Europa Rijeci dodijeli titutu prijestolnice kulture

Zaslugom vašeg, gavelijanski kazano, suigrača Olivera Frljića i vas, HNK Ivan Zajc je trenutno najpoznatija kulturna institucija u zemlji - barem zato što o njezinoj ulozi stvatko danas ima stav.

Oliver Frljić i Marin Blažević | Author: Goran Kovacic (PIXSELL) Goran Kovacic (PIXSELL)

Naš ‘stav’ je u prvom redu bio da kazalište ne može, pa niti ono s predznakom ‘nacionalno’, ostati neutralno spram društvenih procesa i pojava. U povijesnoj perspektivi shvaćanja društvene uloge kazališta – još uvijek mi je teško povjerovati da je naše zauzimanje određene svjetonazorske pozicije i kritičke političnosti izazvalo kontroverze tolikih razmjera. Povijesno naime gledano, kazalište gotovo nikada, osim kada je zagovaralo apsolutnost estetske funkcije, nije bilo – apolitično, izolirano od kompleksa društvenih i političkih odnosa u koje je zapleteno već zbog svojeg, da parafraziram Gavellu, ‘kolektivnog karaktera’. Naravno da postoje struje koje bi usmjerile političnost riječkog HNK prema suprotnoj strani ideološkog spektra, što će im u Rijeci teško uspjeti. No uzbunili su se i zastupnici neutralnog stava, pa time i one uglavnom dekorativne funkcije kazališta, uvijek bliske njegovoj smrti. Naš ‘pogodak’ bio bi izgleda u tome što smo iznova, očito u trenutku zaborava kazališne povijesti, upozorili na obavezu odgovornosti kazališta, napose onog ‘narodnog’, prema zajednici u kojoj djeluje. Kao i da odgovornost ne podrazumijeva samo odražavanje zbilje nego prije svega njezinu kritičku refleksiju. Naš stav je, u tom smislu, uvijek bio političan a ne politički.

A promašaj ?

‘Promašaj’ je, mislim, to što smo dopustili da se ta kritičnost medijski prečesto trivijalizira kao ‘stav’ bez pomnog mišljenja koje ga oblikuje i argumentira, dakle kao puka provokacija. Na sreću, provokacije se brzo troše, a ono drugo što smo u riječkom HNK u međuvremenu predstavljali i izvodili neusporedivo je dužeg trajanja.

Formalno, ipak, opstanak riječkog HNK nije ‘u pitanju’, jer vladajuća desnica, ako i jest nezadovoljna vašiim radom, nema formalnih instrumenata za smjenu..

Da, mislim da nema razloga strahu za opstanak HNK Ivana pl. Zajca, ma tko mu bio na čelu, već stoga što je po svome osnivačko-vlasničkom statusu, kao i omjerima financiranja, riječ o gradskoj ustanovi visokog stupnja neovisnosti od Ministarstva kulture. Grad Rijeka financira riječki HNK sredstvima, zaokružimo, dvadeset i pet puta većima (!) od sredstava koje daje Ministarstvo. Također, voditi kazalište na način i u pravcu kojim smo krenuli Oliver i ja značilo je preuzeti i određeni osobni rizik, s kojim se znate ili ne znate nositi. Unatoč sili agresije, dakle, niti će riječki HNK propasti, niti mene osobno zanima uloga ‘heroja» ili «žrtve’. Neusporedivo ozbiljniju prijetnju liberalnom, pluralnom, svjetovnom i progresivnom društvu predstavljaju projekti, odluke, kampanje i namjere izmjena zakona koje bi da uvedu autoritaran model odlučivanja u financiranje kulture, uguše nezavisnu i neprofitnu medijsku i kulturnu scenu suprotnog ideološkog horizonta, provedu klerikalizaciju humanističkog visokoškolskog obrazovanja, a posljedično i postupno obrazovanja uopće, da ne govorimo o udaru na ženska prava, napose ona reproduktivna. Kao što znamo – ‘human rights are women’s rights and women’s rights are human rights’!

Jeste li se susreli s ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem? Ministar je financijski kastrirao budući program vašega kazališta, ali se nedavno dogodio susret riječkoga gradonačelnika Obersnela, o čemu svjedoči kurtoazna fotografija. Kakva je vaša situacija s budžetom za sljedeću godinu?

Marin Blažević | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

Ne, susreo se nisam i ne vidim zašto bismo se ikada trebali susresti. Dok slučajni i privremeni ministar hrvatske kulture u jedva nekoliko mjeseci urušava njezin ugled u svijetu, uništava njezinu izvaninstitucionalnu scenu i pokušava kontrolirati onu institucionalnu, ja nastojim već dvadeset godina predstavljati ono liberalno i progresivno lice kulture i humanističke znanosti u Hrvatskoj gdje god u svijetu stignem, od predavanja i seminara na vodećim svjetskim sveučilištima i umjetničkim školama, vođenja internacionalnih izvedbeno-umjetničkih projekata, do suradnje sa strukovniim časopisima ili angažmana u upravnom odboru svjetske mreže umjetnika i znanstvenika Performance Studies International. Te su sfere i koordinate djelovanja, pa onda i reprezentiranja onog kulturnog i humanističkog u Hrvatskoj, prolaznom ministru i njegovoj doministrici vjerojatno nepoznate i nedostižne.

Ministar kulture sporo upoznaje logiku kulturne proizvodnje, ustrajući na modelu dekretskog ‘plusa ili minusa’ korisnicima proračuna. Do koje je točke moguća devastacija kulture?

Potraje li ovakav postav ministarstva duže od jedne proračunske godine, mislim da slijedi iseljavanje sve većeg broja onih umjetnika i kulturnih djelatnika s internacionalnim statusom ili perspektivama izvan ili na rubove državnih granica, u Istru i Rijeku. Rijeku već mnogi nazivaju ‘oslobođenim teritorijem’ odnosno ‘slobodnom zonom’. Ne othrva li se Zagreb iz zagrljaja bandićevskog primitivizma i klijentelizma, koji uspostavlja sve otvoreniji savez s nacionalističko- klerikalnom opcijom na vlasti, bojim se da ga neće spasiti ni modernizacija HNK koju provode Vrgoč i Buljan, ni još uvijek relativno jaka nezavisna kulturna scena, ni čvrsta mreža udruga civilnog društva koja, po logici centralizirane države, najintenzivnije djeluje upravo u Zagrebu. Nadu još polažem u studentske pobune, poput one aktualne na Filozofskom.

Konačno, vedrije, o perspektivama budućeg posla: naglasili ste da ćete surađivati s Oliverom Frljićem, iako je njegov primarni posao vezan uz projekt nadolazeće riječke ‘Prijestolnice kulture’: hoćete li se kandidirati za intendanta?

Da, kandidirat ću se za intendanta, i to prije svega zbog Rijeke, riječke publike i ljudi koji misle i vode kulturu grada u kojem sam rođen i na koji nikada nisam bio toliko ponosan kao u posljednje dvije godine. To ne znači da u Rijeci živimo idilu naprednog društva ili da nema internih tenzija. No one su uvijek, barem do sada, a vjerujem i do daljnjega, posljedica napora prema višku, a ne manjku slobode mišljenja i stvaranja. Uvjeren sam da je već tri desetljeća riječkog otpora hrvatskome nacionalizmu, centralizmu i konzervativizmu bilo presudno u odluci da tzv. ‘Europa’ upravo Rijeci dodijeli titutu jedne od svojih prijestolnica kulture. Aktualnoj vlasti to ne može biti drago, da grad koji se percipira kao najmanje ‘hrvatski’ sada postaje najviše ‘europski’. U toj ironičnoj inverziji vidim priliku za još jedan obrat: možda bismo mi u Rijeci trebali preoteti pravo na ‘hrvatsko’ koje si pripisuju državni i razni marginalni opskurni mediji, ekstremno i umjereno desni politički establišment i njihova sljedba. Rijeka postaje Europska prijestolnica kulture baš zato što je već postala Hrvatska prijestolnica kulture, ali one kulture koja Hrvatsku može učiniti drugačijom od države kakva je postala – države iz koje se emigrira.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.