Kožarićeva bi monografija mogla ponuditi originalno čitanje njegova opusa jer će ti inozemni autori i autorice, od Penelope Curtis do Patrizije Dander, svaki iz svoje perspektive i neopterećeni hrvatskim kontekstom, ponuditi svoje viđenje i vrednovanje njegovog stvaralaštva. Publikacija će biti objavljena u dva izdanja, a njezino objavljivanje očekuje se u listopadu.
Ivan Kožarić u Atelijeru Kožarić, Muzej suvremene umjetnosti, 2010.
"Monografija će biti potkrijepljena mnoštvom fotografija i drugog dokumentarnog materijala, koji je i prije dolaska Ateliera Kožarić u MSU bio bogat, a s njegovim dolaskom postao je ogroman - tu mislim na mnoštvo fotografija, dokumenata, pisama, svega onoga što je u Kožarićevu radnom prostoru bilo dio njegove antiarhive, to jest 'hrpe', u čijoj je dinamici istinski uživao", kaže Iva Rada Janković, urednica monografije i voditeljica Ateliera Kožarić, te nastavlja: "Iako je obuhvaćeno mnogo toga, nit vodilja nije bila napraviti catalogue raisonné ili baviti se umjetnikom na arhivski način. Kod Ivana Kožarića sve je uvijek bilo otvoreno, protočno, pa ni ova monografija, iako se mnogo na njoj radi, ne bi trebala biti 'zadnja riječ' nego radije jedna publikacija u nizu, ili u duhu naslova posljednje retrospektive samo jedna od mogućih 100", pojašnjava urednica monografije Iva Rada Janković.
U prvom atelijeru u Novoj Vesi, 1950-ih
S obzirom na to da već postoje dvije monografije o Kožariću - ona Želimira Koščevića iz 1996. i ona Ješe Denegrija iz 2006., dakle iz pera eminentnih autora, pitali smo urednicu Ivu Radu Janković što je bilo presudno da počne raditi na novoj knjizi o jednom od naših najboljih suvremenih kipara, koji je izlagao na važnim međunarodnim izložbama, kao što su Bijenale u Veneciji i u Sao Paulu, a istodobno je bio smion i zaigran provokator, skeptičan prema pravilima, uspjehu i hijerarhiji.
"Obje navedene monografije su vrijedne i dragocjene publikacije, no publici mlađe generacije i svima onima koji zažele imati pri ruci širi pregled Kožarićeva stvaralaštva danas će ih biti teže pribaviti", kaže Iva Rada Janković te pojašnjava da je ideja tinjala neko vrijeme, a učvrstila se 2011. godine, kad se radila prva velika izložba u novoj zgradi MSU - Kožarićeva "Preko crte: radovi na papiru i ostalo". "Uvidom u pojedine segmente njegova opusa, koje smo tom prigodom aktualizirali, stalno sam imala dojam da su do tada neki segmenti pomalo nepravedno ostajali po strani. Mislim da smo tom izložbom napravili malo osvježenje u predstavljanju Kožarićeva opusa, što vjerojatno potvrđuje i činjenica da su nakon te izložbe uslijedile i mnoge druge, pa i one u inozemstvu, među kojima je najveća bila retrospektiva 'Sloboda je rijetka ptica' u Haus der Kunst u Münchenu. Uglavnom, pokazalo se da je, radeći u ozračju Kožarićeva Atelijera, prateći njegovu 'logiku', izlet iz uobičajenih načina predstavljanja koji su podrazumijevali klasične postave tzv. antologijskih djela, otvorio nove mogućnosti upoznavanja Kožarićeva stvaralaštva i uživanja u njemu", kazala je Iva Rada Janković.
Ivan Kožarić sa suprugom Markom, 1960-ih
Na pitanje kako je monografija koncipirana i na što je stavljeno težište odgovorila je da su prve dvije monografije bile pisane iz pera jednog autora, a sad se pojavila želja za uspostavljanjem polifonije glasova, za različitim pogledima iz nekih drugačijih perspektiva, ali isto tako i potreba da se njegov opus kontekstualizira u širim okvirima.
"U sklopu rezidencijalnog programa MSU pozvani su suradnici, točnije suradnice, iz inozemstva, koje su znale za Kožarića, ali nisu dublje poznavale njegovo stvaralaštvo. No sve je u jednom trenutku zaustavljeno jer je počelo vrijeme pandemije, a onda je došao i potres, što je dodatno otežalo situaciju budući da se cijeli sadržaj Atelijera Kožarić morao izmjestiti na sigurno. No uz mnogo zastoja, na kraju je sve ipak uspješno ostvareno", kaže urednica monografije te dodaje kako je željela da u monografiji, uz neke posve nove suradnike/ce, također budu zastupljeni prilozi Kožarićevih najbližih suradnika, ljudi koji su ga uistinu poznavali. "Nema ničeg važnijeg od toga da se vjerno i s ljubavlju opiše i prenese specifičnost umjetnikovih gesti", naglasila je Iva Rada Janković.
Atelijer u Medulićevoj 12, 1970-ih
Ivan Kožarić u atelijeru u Medulićevoj 12, 1990-ih
Govoreći o pozvanim autorima i njihovim pristupima, napomenula je da je Kožarićev opus netipičan i "neposlušan" te da to nije samo fraza. "Autorice i autori tekstova težište su stavili na određeno razdoblje, no ipak često su imali potrebu izaći iz okvira, uspostavljati paralele, širiti priču", ističe te pojašnjava da je najveći broj tekstova pisan baš za ovu prigodu, ali tu je i par tekstova koji su nastali ranije, a uvršteni su jer su se u kontekstu ove publikacije činili važnima. Kao primjer navodi intervju "Marsijanac" Ivice Župana, objavljen prvi put 1992. u časopisu Quorum, koji smatra nezaobilaznim.
Ivan Kožarić na Documenti 11, 2022. u Kasselu s izbornikom Okwuijem Enwezorom (lijevo) i kustosom Carlosom Basualdom (desno),
"Pozvala sam na suradnju uglednu britansku povjesničarku umjetnosti Penelope Curtis, koja je mnoga važna istraživanja posvetila upravo poslijeratnom kiparstvu", otkriva Iva Rada Janković te dodaje da se ona i Zvonko Maković u prvom poglavlju bave, svatko iz svojeg ugla, Kožarićevim ranim razdobljem djelovanja. "Zvonko Maković detaljno je opisao situaciju u jugoslavenskoj umjetnosti u vrijeme kad Ivan Kožarić završava studij na zagrebačkoj Likovnoj akademiji i počinje izlagati, kako bi predočio silinu njegova otklona od dominantnih modela toga vremena. Penelope Curtis također kreće od šireg, poslijeratnog europskoga konteksta, a u zanimljivu analizu Kožarićevih skulptura uključuje njihovu površinu. Među pozvanim suradnicama je i Julia Robinson, kustosica i povjesničarka umjetnosti, izvanredna profesorica na Odsjeku povijesti umjetnosti Sveučilišta u New Yorku, a danas jedna od najagilnijih istraživačica poslijeratnih avangardi. Poziv u Zagreb bio je motiviran željom da se njezino istraživanje neoavangardi proširi dalje, na grupu Gorgona te u tom kontekstu i na Kožarićevo stvaralaštvo od 1959. do 1966., što je prihvaćeno sa zadovoljstvom. Između ostalog, ona je u svojem eseju također ponudila neobičan pogled na Kožarićev pristup kiparstvu, uspoređujući to s jednim od rijetkih i nadasve zanimljivih primjera skulpturalnih aktivnosti u kontekstu internacionalnog pokreta Fluxus", kaže urednica monografije.
Nazovi je kako hoćeš, Projekt za urbanu intervenciju, 1971.
Dodaje da će u istom poglavlju biti objavljen i tekst kustosice Branke Stipančić u kojemu je "gorgonaško" u Kožarićevu opusu sagledano u širem smislu, tj. prije i poslije od samog članstva u grupi. Zatim, eseje o Kožarićevu "zlatnom dobu" 1970-ih, ali i desetljeće kasnije, potpisat će povjesničarka umjetnosti Evelina Turković i Patrizia Dander, kustosica prve Kožarićeve retrospektive u inozemstvu, koja je pozornost u svojem tekstu, ističe urednica monografije, usmjerila na iznimno zanimljiv i imaginativan dio njegova opusa: na prijedloge za intervencije u javnom prostoru. Dodaje da o razdoblju od 1990-ih nadalje piše Bart de Baere, ravnatelj muzeja suvremene umjetnosti MHKA u Antwerpenu, dok je autor teksta "Kožarić izbliza" nezaobilazni tumač Kožarićeva opusa, njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik Antun Maračić.
Inauguracija skulpture 'Matoš na klupi', 1978.
Iva Rada Janković kaže kako joj se činilo važnim da u monografiji bude prisutan i tekst o fenomenu zvanom Atelijer Kožarić, pa je svoj tekst, napisan za jedan zbornik, dopunila nekim novim razmišljanjima. Na pitanje što njoj kao voditeljici Atelijera Kožarić u MSU znači Ivan Kožarić, odgovorila je da je o Kožariću napisano mnogo tekstova, a neke stvari se ponavljaju i postaju prazne rečenice. "Ne želim ponavljati niti jednu od njih", ističe te nastavlja: "Mnogi ga danas smatraju važnim i velikim umjetnikom, iskreno ga cijene i razumiju. No isto tako uvjerila sam se da postoje i oni koji nisu dovoljno otvoreni za razumijevanje Kožarićeve nesvakidašnje igre između ozbiljnosti i humora, velikog i malog, djetinjeg i mudrog, sumnje i uzleta... Jedna je povjesničarka umjetnosti to što želim reći opisala kao 'ljudsko, isuviše ljudsko'. U to ljudsko Kožarić je kao rijetko koji umjetnik uspio ugraditi cijeli svemir", zaključila je Iva Rada Janković.
