Bilo je to davne 1973. kada se Ricardo Bofill svojim automobilom vozio tim krajem na putu iz obližnje Barcelone i ostao zapanjen kad je vidio kako najstarija cementara u Španjolskoj uništava okoliš. "Pa, ova tvornica zagađuje zrak cijelog ovog kraja!", pomislio je. Malo je reći da je bila riječ o besprimjernoj industrijskoj rugobi, i to s najvećim dimnjakom u Španjolskoj.
Bofill je, međutim, u svom tom užasu uočio i nešto posebno, čime je već tad pokazao da će jednog dana postati genije svoje profesije, jedan od najčuvenijih arhitekata i u domovini i u svijetu. Fascinirale su ga skulpturalne karakteristike pojedinih elemenata industrijskog postrojenja. I tu se rodila ideja. Doznao je da će tvornicu uskoro zatvoriti i on je odlučio sve to kupiti i pretvoriti u nešto drugo. Malo je reći da bi takav potez mnogi nazvali poslovnim samoubojstvom, apsolutnom ludošću.
Imao je 34 godine i 5000 metara četvornih prostora na kojem je počeo svoj projekt saniranja "La Fabrica". Jako je znao što želi. Toliko da se nije libio dinamitom rušiti ono što mu je smetalo, a s druge strane saditi eukaliptuse, palme i razne voćke po terenu, pa čak i po samoj građevini. Pa tek cvijeće, travu... A u samim građevinama vremenom su se počeli nazirati stanovi, uredu, kuhinje, sobe, dnevni boravci, prozori.
Na kraju je tamo preselio vlastiti projektni biro, a kompleks se čistom dizajnerskom magijom tog arhitekta pretvorio u nešto što se može najbliže opisati kao betonska inačica dvorca iz kakve bajkovite povijesne legende. On danas ima 77 godina, monumentalna građevina izgleda impresivno, projekt se ispostavio kao briljantan biznis, osim što je riječ o briljantnom umjetničkom djelu.
Pojedini stambeni dijelovi sada nose imena "Abraxasova palača", "Arkade na jezeru" i "Antigonina četvrt". Projekt je zapravo postao njegovo životno djelo i još uvijek nije gotov, a kako to izgleda danas, pogledajte u galeriji fotografija.
