Kultura
166 prikaza

Georgi Gospodinov: Putovanje kroz život, u oba smjera

1/6
Sandra Šimunović/PIXSELL
Duge pola novinske kartice (900 znakova, 150 riječi) ili karticu (1800, 300), Gospodinovljeve 'jednominutne novele' predstavljaju bljeskove životne esencije, momente, košarkaški rečeno, 'čiste igre'

”Bolje da sliči na nešto, nego da ne sliči ni na što” rekao je jednom Goran Bregović, genij optužen - ne baš bez dokaza - za plagiranje neke pjesme. Kratke, vrlo kratke priče Bugarina Georgija Gospodinova podsjećaju na... ali nije zapravo ni važno na koga: one - i to je ono bitno - sliče na nešto - na primjer, velikog stila u malom formatu.

Duge pola novinske kartice (900 znakova, 150 riječi) ili karticu (1800, 300), Gospodinovljeve “jednominutne novele” predstavljaju bljeskove životne esencije, momente, košarkaški rečeno, “čiste igre”. To su crtice u kojima se sažima ono zanimljivo, emocionalno zgusnuto, katkad naizgled posve trivijalno, a zapravo supstancijalno. Toga najčešće i nije tako puno i u pravilu ne zavređuje roman, ali može sadržajno popuniti ovakvu zbirku. Svatko od nas ima takve trenutke, samo ih svi ne opisuju. “Samo je prolazno vječno”, kaže lik iz jednoga njegova romana, imenom Gaustin. Fragmenti piščeva sjećanja mogu oživjeti slične komadiće našeg životnog iskustva - i u tome je njihova vrijednost, njihov, recimo to tako, univerzalni doseg. Svi imaju životno iskustvo, ali ga ne znaju opisati, i to razlikuje pisca od drugih ljudi, a dobra pisca razlikuje to što piše srcem, iskreno, dušom, krvlju, znojem, čim već, i onda se i mi tako zamislimo nad svojim životima i svijetom u kojemu živimo. A ako je pisac pritom i lucidan, pa izvede neku majstoriju u rečenici, puna šaka brade. U neposlanom pismo Salingeru, kojega je negdje iščeprkao u zreloj dobi, Gospodinov se hvali kako je otkrio tajnu neke njegove spisateljske mistifikacije, pa mu - pazi ti golobradog ucjenjivača! - nudi vječnu šutnju o tome ako pristane na njegov prijedlog. “Nemojte se uvrijediti zbog ovoga što ću Vam reći, ali Vaše priče nalazim sto puta boljima od ovoga romana za mlade. Priče su... Nemam riječi... Ovo je najveća prijevara ovoga stoljeća. Ponekad čak uspijevate i pisati slabije nego što umijete. Što je samo po sebi genijalno... Nudim Vam poštenu nagodbu: ja ću čuvati tajnu te Vaše mistifikacije, a Vi ćete početi pisati kao Salinger i objavljivati. Dogovoreno?”, piše mladi pisac.

 | Author: Fraktura Fraktura

Beskrajno simpatično! To neposlano pismo Gospodinov je pisao kao gimnazijalac, sa 17 godina. Znati dosegnuti ovakve spisateljsko-misaone razine u toj dobi izaziva respekt, možda i divljenje - “ponekad čak uspijevate pisati i slabije nego što umijete” - pa to je rečenica zrela pisca, Karla Krausa s Crnog mora. Trideset i pet godina kasnije Gospodinov kaže: “Hvala bogu da pismo nije poslano”, a mi zaključujemo, hvala bogu da ipak jest objavljeno. Jer je dobro napisano.

”U vremenima poput današnjega, kad se govori mnogo i rastreseno kao u kavani, jedna dobra kratka priča dolazi dati mjeru svakoj riječi. I svakoj minuti”, kaže Gospodinov. Njegove bilježnice namjernog sjećanja, kako bi rekao pokojni Čedo Prica, zapravo su poticaj na refleksiju života: čitajući ih, ne možete ne prisiliti sebe, odnosno ne možete se odhrvati želji da ovo prolazno iz vašeg života učinite vječnim, tako što će iznova zaživjeti kao bljesak u vašem sjećanju. Mama, tata, djed, baka, pas, mačka, prozor, snijeg, more, neki vrat prekriven paperjastom kosom, pogled nekoga oka - svatko od nas, koji je doživio neke godine, to ima u iskustvu, pa će nas Gospodinov posjesti u vremeplov i vratiti tamo daleko. “Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem...”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

”Postoje pokreti koji bude prošlost. Polako gulim jabuku džepnim nožićem (čakijom, kako su nekad govorili), promatram kako se uvija spirala kore, brišem sok jabuke s nožića. Moja ruka prisjeća se ruke moga oca, koja se prisjeća ruke moga djeda. Ne prisjećam se ja, moja ruka se prisjeća. Ne gulim ja, moj djed guli jabuku. Sva trojica gutamo, zadovoljni”, piše Gospodinov, koji često razmišlja o prolaznosti života. “Svako je rođenje, naravno, ubojstvo s odgođenim datumom. Okidač je povučen, jedan prigušeni metak već leti ovamo i jednoga će dana stići do tebe. Osumnjičeni za ubojstvo uzimaju te u ruke i raduju ti se, a ti se otimaš i plačeš. Mama, tata, jeste li vi to učinili...”

Eto - da je napisao samo ovo zadnje, vrijedilo bi uzeti tu knjigu, kupiti je, pročitati. Jer neke retke ne možete čitati neutralno, lakonski, oni vas tjeraju na putovanje kroz život, u oba smjera - nazad, prema rođenju, i naprijed, prema smrti... “Neprestano smo u nečijem djetinjstvu, najprije u svom vlastitom, potom u onom svoje djece. U svojoj starosti - ponovno”, piše on.

”Sjećanje koje nas napušta, ostavlja nas da se posljednji put poigramo u vječnim poljima djetinjstva. Nekoliko izmoljenih hajde, dobro, još pet minuta, kao nekad ispred kuće. Prije nego što nas posljednji put zovnu.”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Mnoge su njegove priče, u biti, prošireni aforizam. “Mržnja će nas uvijek čekati u jednom bliskom, rodnom mjestu. Domovina je tamo gdje su naši neprijatelji.” “Nije li čudno da uvijek drugi umiru, a mi sami - nikada.”

Georgi Gospodinov (rođen 1968. u Jambolu) najprevođeniji je moderni bugarski pisac. “Prirodni roman” (1999.) objavljen je na više od dvadeset jezika, dok je drugi roman, “Fizika tuge”, bio roman godine u Bugarskoj, dobio je mnogo međunarodnih nagrada, a našao se i u finalu sedam europskih i američkih priznanja za najbolju knjigu. “Slijepa Vajša”, kratki animirani film napravljen po njegovoj istoimenoj priči, bila je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017.

Ilustracije u knjizi Luiba Haleva su odlične, diskretne, a moderne, nenametljive kao dobra filmska glazba.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.