Skoro isto toliko vrijedan je i onaj njegov dio u kojem si je mačem izborio put u umjetnost. Ničega od toga vjerojatno ne bi bilo da njegova sestrična Zvjezdana sredinom '80-ih nije studirala na Akademiji dramskih umjetnosti. "Ona je 1985. trebala postaviti predstavu za jedan ispit. Bio je to 'Hamlet'", pričao je. A ako je bila riječ o "Hamletu", znači da je bilo i mačeva, i to starih, glomaznih, poput onih iz srednjeg vijeka, pa su rekvizite posudili iz Gavelle, a Kovačić je postavio scenu mačevanja.
"Kosta Spaić je bio ispitivač i na kraju je rekao: 'A to mačevanje, s tim ste malo pretjerali.'" Sljedeći iz svijeta dramske umjetnosti prišao mu je Tomislav Radić, u to vrijeme dekan na Akademiji. Možda je bila stvar u tome što se pročulo za tog "Hamleta", možda u tome što je kod Kovačića baš tad trenirala njegova kći Nika, koja je doduše nedugo potom na skijanju vrlo nezgodno slomila nogu pa je odustala od sporta.
"Ali je krenulo, makar i pro bono, zamolio me da eksperimentalno vodim mačevanje za neku skupinu studenata. U isto vrijeme nazvao me moj stariji kolega iz Beograda, Stanislav Živković, povjesničar umjetnosti, inače mačevalac u Crvenoj zvezdi. Čak je u jednom trenutku vodio i reprezentaciju. Kako je za 1986. godine HNK za Dubrovačke ljetne igre pripremao dramu 'Romeo i Julija', zamolio me da malo pripremim zagrebačke glumce. Ispalo je da su to bili Vili Matula i Dejan Aćimović. Pa sam ih malo učio", pričao nam je dalje Kovačić.
To je definitivno bilo to. Akademija ga je 1992. angažirala da im predaje mačevanje kao predmet. I to nije bila šala, jedne godine nekoliko studenata dovelo se u situaciju da im visi godina zbog toga što su pali jer se nisu pojavljivali. Po dva sata tjedno, kolokviji, ispiti, ocjene... Njegova karijera sveučilišnog predavača potrajala je sve do 2007.
Odškolovao je svu silu mladih glumaca; Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Goran Navojec, Edvin Liverić, Adam Končić, Lucija Šerbedžija, Ana Boban, Ana Kvrgić, Kristijan Potočki, Dora Lipovčan, Luka Dragić, Radovan Ruždjak, Marija Borić, Mario Mirković, Boris Mirković, Krunoslav Klabučar, Nataša Dorčić...
"Ne znam zašto im je bilo tako važno mačevanje. Intimno, mislim da je bilo to što se u to vrijeme rat zahuktavao, nekoliko se predavača angažiralo u Bedemu ljubavi, manjkalo im je ljudi za program, pa kad je već krenulo, onda se to zadržalo 15 godina". Čak je 150 studenata kojima sam dao ocjenu iz mačevanja. U '90-ima su se nizale predstave "Hamlet" Joška Juvančića, "Tri mušketira" Janusza Kice, "Kralj Lear" Ivice Kunčevića... "Tri mušketira", otkrio nam je Kovačić, zapravo je bila predstava izrazito visokog rizika.
"Izuzev baletnih predstava, to su bili najzahtjevniji projekti zbog grupnih scena. Listao sam literaturu kako bih proučio kako su se organizirali dvoboji u 16. i 17. stoljeću. U jednoj ruci su imali rapir, a u drugoj ili mali štit ili kakav plašt omotan oko ruke da se zaštite, ili bodež, a nekad fenjer ako je bio mrak. E to, taj fenjer, to se Kici baš svidjelo.
Imali smo scenu četiri mušketira noću u šumi protiv one skupine Engleza, četiri protiv četiri, grupni sukob. A ovi u kazalištu su si stali čupati kosu zbog osam fenjera, mislili su da će sve planuti, zastori... Bilo je to komplicirano i zbog sukoba četiri protiv četiri, ukrštanja tolikih putanja, a sve na vrlo ograničenom prostoru", detaljno je opisivao.
No na kraju nitko nije ostao bez nekog dijela tijela. Potom su ga stali angažirati sve u šesnaest; "Robin Hood", "Opasne veze", "Mačak u čizmama", "Cyrano de Bergerac", "Dolazak Hrvata"... Od HNK u Zagrebu i Osijeku do Gavelle, Trešnje, Male scene. "Znate, nije to nimalo slučajno, to što je mačevanje toliko prisutno, pa time i tako važno. Sve je počelo s elizabetanskim kazalištem i jasno je da zbog toga većina tih izvornih predstava ima neku mačevalačku pozadinu", objasnio nam je.
Što se tiče onog sportskog dijela njegove karijere, jasno mu je, kaže, cijeli život da je ovo mala zemlja s malom tradicijom mačevalaštva, pa se onda ne možemo nadati nekakvim spektakularnim rezultatima, kao u, npr., košarci, nogometu, vaterpolu. Ipak, primijetili smo, nije li prvi Hrvat koji je ikad osvojio medalju na olimpijskim igrama bio upravo mačevalac?
"Tako je, iz sablje. Bile su to Olimpijske igre u Parizu 1900. i Milan Neralić osvojio je brončanu medalju. To je bilo natjecanje u konkurenciji učitelja mačevanja, a paralelno su bili i amateri. Vi zato u mnogim povijesnim knjigama nećete naći Neralića jer tamo prikazuju samo amaterski program. Ali to jest olimpijska medalja, doduše za Austro-Ugarsku", uputio nas je Kovačić.
A onda nam je, napomenuvši da se u mačevanju doista oduvijek stradavalo neusporedivo manje nego, recimo, nogometu danas, ispričao kako je bio svjedok kad je zlatni sovjetski olimpijac Vladimir Smirnov na Svjetskom prvenstvu u Rimu 1982. izgubio život.
"Nastupao je protiv Matthiasa Behra iz SR Njemačke. Bilo je izjednačeno nakon dvije borbe. S druge strane vidim da Francuzi vode protiv Mađara 3-0, što je bila senzacija. Na tren se premjestim tamo, kad samo koju minutu poslije začuje se na razglas da se prekidaju sve borbe. Mislio sam prvo da su Crvene brigade postavile bombu ili nešto slično. A onda sam shvatio. Obojica su bili krupni, skoro 190 centimetara visoki, po 90 kila. U jednom srazu floret Nijemca pogodio je prsa Sovjeta, ali kako su bili u zaletu, floret se svija, puca i ta krhotina floreta ovog Nijemca u zaletu se probila kroz masku, kroz oko, sve do mozga Sovjeta", ispričao je.
Otada su uveli nova pravila, oštrice su sad valjda stotinjak puta otpornije na pucanje, maska je otporna na 1600 N, odijelo na 800 N i više nije bilo nesretnih slučajeva. No to je samo pola priče o Kovačiću. Ovaj čovjek zbog mačevanja je kao mladić prekinuo studij fizike, a nije da nije imao žicu. Uvijek se nekako vraćao astronomiji i astrofizici.
Neko je vrijeme radio u Zvjezdarnici u Zagrebu, četiri godine bio je urednik časopisa Čovjek i svemir, jurio je na pomrčine Sunca i slične događaje. A tek kompjutori... 1985. nabavio je Spectrum, pa Atari, pa prvu generaciju PC-a. "Ne znam. Dandanas nisam siguran jesam li učinio pametno što sam odustao od fizike. A opet, u ovome sam postigao sve, proputovao sam svijet, onako možda nikad ne bih dogurao dalje od asistenta na 'Ruđeru Boškoviću'."
