Gorka amarkordovska priča o povratnicima

Lani je zagrebački V.B.Z. objavio drugi roman Almina Kaplana, nazvan jednostavno “Meho”. Almin Kaplan rođen je 1985. u Mostaru. Živi u Stocu. Objavio je više zbirki poezije, od kojih se izdvaja “Mostarska zbirka” u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a, roman “Trganje”, koji je objavio sarajevsko-zagrebački Synopsis te zbirku krakih priča “Dubravske priče” (V.B.Z). Također, Kaplan je bio višegodišnji urednik izvrsnog mostarskoga književnog portala strane.ba, na kojemu se mogu pronaći gotovo sva relevantna književna regionalna imena, zahvaljujući upravo visokim uredničkim standardima koje je postavio Kaplan (aktualno uredništvo ovog portala čine Magdalena Blažević, Srđan Gavrilović i Senka Marić,  dobitnica Nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman).

Kad sam prije dvije godine pisao o debitantskom romanu mostarsko-stolačkog (dotad) pjesnika Almina Kaplana, napisao sam kako se ovaj pisac već svojim prvim romanom etablirao kao jedno od najvažnijih proznih imena bosanskohercegovačke književnosti, kad je riječ o piscima mlađe generacije. Taj roman karakterizirao je nepretenciozni minimalizam, ono načelo “manje je više”, preuzeto od američkih kratkopričaša, što je u bosanskohercegovačkoj književnosti rijetkost, živopisni jezik, čvrsto usidren u poeziji, te kako se ovaj roman svojom temom, pričom o multinacionalnoj sredini uoči početka prošlog rata, s lakoćom nametnuo kao paradigma cijele Bosne i Hercegovine. Sve ove karakteristike koje sam pobrojio za prvi Kaplanov roman vrijede i za “Mehu”. Postoji onaj stereotip prema kojemu pisac uspješne prve knjige tek s drugom prolazi svojevrsni test, koji je ona prava ulaznica na književnu scenu. Kaplan je taj test, ukratko, suvereno prošao. Štoviše, u odnosu na “Trganje”, “Meho” predstavlja značajan iskorak. Radnja romana događa se u današnje vrijeme, na prostoru Dubravske visoravni, koja se nalazi u Hercegovini, između Stoca i Čapljine. Glavni lik romana je šutljivi Meho, pedesetogodišnjak, otac dvoje djece, ratni veteran, povratnik, koji na svojem imanju uzgaja paprike i breskve te ih vozi u svojem starom Passatu na obližnju pijacu u Čapljini. Taj tegobni i monotoni život Meho podnosi stoički, u sjeni sablasti rata koje vrebaju na svakom koraku, a ponajviše u vezi okolnosti pod kojim je poginuo njegov najbolji prijatelj, u akciji u kojoj je i Meho sudjelovao. Jedinu utjehu pronalazi u cigaretama: “Potkosom Meho pali cigaretu. Skoro mu je pedeset, ali ga i dan danas prva jutarnja cigareta usreći na onaj dječački način”. Kaplan ispisuje svojevrsnu Dubravsku kroniku, gorku i sumornu amarkordovsku priču o povratnicima, tekst koji je u okvirima regionalne književnosti toliko nedostajao, jer se u Kaplanovoj Dubravskoj visoravni bez problema mogu prepoznati svi oni nesretnici iz cijele BiH, Hrvatske, bez obzira na nacionalnost, koji su se vratili na zgarišta pokušavajući nastaviti zaustavljeni život, te je po tom detalju paradigma cijele BiH po uzoru na prvu knjigu. Velika vrijednost ovog romana je jezik obojen lokalnim koloritom, što je iznimno zahtjevan književni postupak. Međutim, Kaplan to svojim pjesničkim nervom čini besprijekorno, nepretenciozno i bez traga bilo kakve patetike.

“Kako nisu dobrog zdravlja - Munta se dvaput operisavala, a Šabana potrošio logor”, piše Kaplan na jednome mjestu, što je samo jedan od mnogih sličnih primjera tog književnog postupka. Ili jedan drugi: “Neki čak zagrizaju plodove i divljački ih žvaču (...) i ponavljaju po ko zna koji put da su prskali samo onoliko koliko je neophodno da plod preživi i da se ne uboli”. Na naslovnici knjige stoji jedna rečenica Ivana Lovrenovića, čovjeka koji se ne razmeće nepotrebno komplimentima te je zato treba uzeti bez rezerve: “U našoj novijoj književnosti ništa slično o ‘običnoj’ svakodnevnici, i ništa tako književno jako i istinito, kao što je Kaplanov ‘Meho’, do sada nisam pročitao”. Po ovom detalju, po besprijekorno izvedenoj dramaturgiji “obične svakodnevnice”, Kaplanov roman podsjeća na remek-djelo Gerbranda Bakkera “Gore je tiho”, roman u kojemu se gotovo ništa ne događa, ali se unatoč tome čita kao da se radi o kakvom trileru. Ukratko, savršeno komponiran i dosljedno izveden roman s velikim filmskim potencijalom zbog niza živopisnih i kompleksnih likova. Pogotovo se to odnosi na starce Hatu i Omera, čiji je sin jedinac Esko, hedonist i ženskaroš, Mehin najbolji prijatelj, sušta suprotnost Mehi, poginuo na početku rata. Hata i Omer podsjećaju po svemu na likove iz grčkih tragedija, čiji je život stao onog trenutka kad su saznali za sinovu pogibiju. Koliko je Kaplan dobar pisac svjedoče rečenice kojima zatvara roman, ako zanemarimo “Epilog”, u sceni koja je istodobno simbolična i slikovita: “U njegovom (dječakovu, op.a.) snatrenju, tijela vjernika, gledana sa trideset i pet metara visoke munare, bila su kao nekakva velika vodenasta mrlja što se postepeno ulijevala na vrata džamije - i nestajala. Kao onaj zli duh iz velike Aladinove svjetiljke - u koju se uvlačio nakon što je, samo na kratko, bio izašao”. Ova scena, kad je riječ o filmskom potencijalu Kaplanove priče, može poslužiti kao savršen završni kadar. Ivo Andrić je jednom izjavio kako je njemu svijet muslimanskih kuća zauvijek ostao nepoznanica, da je on svojim pisanjem “dolazio” samo do kućnih avlija te da se nikad nije usuđivao “ući” unutar njih, koliko zbog nepoznavanja tog svijeta koji je po tradiciji čuvao vlastitu intimu, toliko i zbog poštovanja tog “zabranjenog” prostora. Tako nešto, po Andriću, može doći samo iznutra, od pisaca koji dolaze iz tog miljea: od Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića ili Derviša Sušića.

Kaplan je, kao malo tko prije njega, “otvorio” vrata muslimanskih kuća i pokazao nam intimni, zatvoreni svijet tih ljudi, njihovu svakodnevicu, i to s dubokom empatijom koja ni jednog trenutka ne prelazi u patetiku.Romani slični Kaplanovu dragocjeni su za razumijevanje postratne Bosne i Hercegovine, pa ću napraviti malu digresiju: svojedobno je na jednoj ovdašnjoj, bosanskohercegovačkoj televiziji, znanstvenik i političar iz Naše stranke, Damir Marjanović, jedna od rijetkih svijetlih pojava na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, izjavio kako je prošao Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko te govorio o sablasno pustim gradićima kroz koje je prolazio, pa spomenuo jezu koja ga tom prilikom spopadne. Naveo je kako njegovi sarajevski prijatelji, čiji se skučeni, autistični svijet odvija na relaciji Baščaršija - Marijin dvor, tu zemlju gotovo da ne poznaju. Jedna tvrdnja koju mnogi, uključujući i mene, ponavljaju godinama. Pa, evo, jedna poruka za slične: ako nemaju volje ili energije da se zapute u večernjim satima do tridesetak kilometara udaljenoga Kiseljaka, Ilijaša, Vareša ili Breze, neka onda barem uzmu u ruke Kaplanov roman, bit će im mnogo toga puno jasnije, po onom stihu Kemala Montena “Sve bi ti se samo kazalo” iz njegove nezaboravne pjesme “Pismo prijatelju” iz 1992.