Kada je otvoren 1975. godine, Crveni soliter u Prijedoru je mirisao. Imao je trinaest spratova pa su stanari, ne bi li se zaštitili od nesreće, prvi nazvali Galerijom. To nije pomoglo – u Crvenom se uvijek smrt solidno osjećala, i nikad nije otišla bez ičega. Jedini izlaz iz stepeničkog labirinta po kojem smrt šenluči je – lift marke Schindler.
Svaki soliter je vertikalno selo, u sebi ima toliko života. Crveni soliter u sebi ima dovoljno nesreće za čitavu Bosnu i Hercegovinu, a kratki roman Schindlerov lift nosi težinu deset tomova najbolje literature.
Molim vas, ako tražite štivo za zabavu, vratite ovu knjigu na policu.
Selvedin Avdić
Recenziju romana "Schindlerov lift" Darka Cvijetića, objavljenu u BestBooku, mjesečnom prilogu za književnost tjednika Express, možete pročitati na ovom linku.
GLAVA ŠESTA
Crveni soliter ("St. 101") 1975. godine, na dan useljenja ima četiri lifta (marke Schindler), po dva na svakoj strani, strani "A" i "B". Svaka strana imala je mali i veliki lift (marke Schindler). Mali za putnike, i veliki za useljenja/ iseljenja, veći broj putnika i sl.
Stari stanari i sada pamte miris useljenosti u novi prostor, čudo od trinaest katova i velikom terasom, s pogledom kakav su i sanjali samo avijatičari nad gradom.
Po zvuku se moglo raspoznati radi li se o malom ili velikom liftu (marke Schindler) i na kojem je katu i kada. Klinci su se vozali neumorno, dok nisu provalili da je to privilegij i dobro su pazili da djeca iz drugih kvartova ne dolaze na vozanje.
Lift (marke Schindler) je bio status, dokaz o gradskosti.
Plavi je soliter imao samo dva, dok je Crveni soliter imao čak četiri. Voljeli su stanari svoje liftove, e, kad bi samo računali koliko života provedu po tim kabinama.
Mnogi su na studijima, po odlasku iz Prijedora, dugo još sanjali liftove iz Crvenog i zvuk kočenja ili zvuk potpetica.
Liftovima, velikim (marke Schindler) izvozili su umrle i teško bolesne, liftovima su odlazile mladenke i odlazilo se u rat.
Male kutije kojima se prevozilo više nego bagerima. Te 1992. nije bilo struje puno dana, kraj je bio strašnome ljetu. Onda je iznenada električna energija došla na dva sata.
Djevojčica se igrala u liftu, bestrujnom i tihom liftu (marke Schindler) kojem je na drugom katu, gdje je i ostao ukočen, bilo razbijeno staklo na izlaznim vratima. Djevojčica Stojanka Stoja Kobas. Kako nije danima bilo struje, to joj je već skoro mjesec dana bilo omiljeno mjesto za igranje.
Glavu je provukla kroz otvor razbijenog stakla na vratima
Nekoga je dozivala, čini se danas, koleginicu, također šestogodišnju prijateljicu s petog kata, prepolovivši svoju težinu.
Iznenada, došla je struja.
Iznenada, netko je pozvao lift (marke Schindler).
Koji je dekapitirao dijete.
Od tada to nije više lift (marke Schindler).
To je pokretna giljotinska košara koja ide gore-dole puna slame, kao Betlehemske jaslice.
I zbilja, pokojni Mile Serdar kleo se da je svakog Božića u liftu zaticao slamu i uzalud je bilo govoriti mu da je to od jučer, od Badnjaka.
Giljotinska slama, govorio je Mile, giljotinska košara, i gotovo.
***
GLAVA DEVETA
Nije se zvao Šime. Nadimak je dobio izvrtanjem nadimka Mišo, iako se stvarno zvao Miodrag. Kao i svi doseljeni iz Ljubije Rudnik, i on je već kao dijete imao iskustvo ljetnjeg boravka na moru, u Biogradu, odmaralištu za radnike rudnika, i on je već boravio u bajkovitom dječijem vrtiću u Ljubiji, nekadašnjoj drvenoj vili prvog austrougarskog upravnika rudnika.
Lijevo krilo nogometnog tima Crvenog solitera, dugokos i brz kao Ivica Šurjak iz nekadašnjeg splitskog Hajduka.
Imao je nevjerojatne roditelje koji su ga obožavali i gotovo sve mu dopuštali. Ono što je svim klincima bilo posve nemoguće – Šimin stari je kao od šale puštao sinu. Tako je ovaj vozio crvenog tristaća dok su svi ostali još kružili biciklima oko zgrade. Dule je sina obožavao preko svake mjere, čak i kada je mater iznenada pred rat rodila još jednog dječaka – gotovo osamnaest godina mlađeg.
Nije to dobar znak, rekla Milosava s desetog nastavnici Medarević s devetog. Drugi dječak znači da se prvi mora paziti, naglasila je šapčući.
Na ratištu Šime od prvoga dana. Nijedan poziv ga nije promašio. Vadio se kako je znao i umio, ali uzalud, uporno ga je vojna policija dovlačila na ratišta. Oženio se predratnom curom i dobio kćer, ali ni to ga nije moglo odvojiti od dobro uštimanih rovova po Bosni.
U proljeće 1995. operirao je krajnike.
Sreo sam ga s ocem na željezničkoj stanici, pričao Čvarak, Dragan Došen s jedanaestog. Njega, šaptavog bez krajnika, otac je pratio na kontrolu u Banja Luku. Dragan se vraćao to jutro na ratište u Modriču i Šime mu išaptao da je izvadio zdrave krajnike da bi izbjegao ratište.
"Ne mogu više, druže, poludjet ću!"
Više ga nitko iz Crvenog nikada nije vidio. Kod Drvara 1995. u ofanzivi Armije BiH, zarobljen je s još četvoricom iz rova. Nisu im iz komande javili za povlačenje cijele jedinice i oni ostali.
Odmah ih pobili i plitko zakopali u isti taj rov.
Razmijenjeni tek 1996. kad je potpisan mir, razmijenjeni "mrtvi za mrtve", više od godinu nakon strijeljanja. Osušeni skeleti u poluraspadnutim uniformama. Otac ga, Dule, išao prepoznati.
Vratio se polulud i za pola godine utonuo u sebe, od tuge i umro.
Netko se gasi vodom.
Dule se ugasio plamenom očevanja, vrućim.
Milosava, s desetog, promrmljala Medarevićki s devetog – eto, jesam ti rekla, ženo, sinovi ne trpe zamjene.
Šime je na vojničkom groblju, a Dule odmah ispod njega. Mati im u crkvi gotovo po cijeli dan. Šimina kćerka već mlada žena, mlada majka. Mlađi buraz, osamnaest godina mlađi – bubnjar u rock bandu, svi kažu "pljunuti Šime"...
Ove godine postao pjevač u bandu, pa morao operirati gotovo zdrave krajnike.
GLAVA DESETA
Ekrem Handanagić bio je ekonomista u rudniku i on, i žena mu, Jelena, umriješe pred sam rat, od raka, 1990.
Imali dva sina Daria i Denisa. Za Ekrema i Jelenu pričali su da je on hodžin sin a ona protina kćer, pa da zato i rodbina im međusobno ne govori od dana kada su se uzeli.
Ekrem je bio rezervni vojni oficir i uredno se javio na mobilizacijski poziv i kao major poveo jedinicu na slavonsko ratište u Hrvatskoj 1991.
Taj dan, kada je rat došao u zgradu, neki srpski vojnik izveo je Ekrema pred Crveni soliter gurajući ga vrhom cijevi puške u leđa. Mlađi sin Denis, slučajno se pogodio van Prijedora, u Bihaću kod očeve rodbine. Stariji je bio u kući, vidio kad su došli po oca i izveli ga van. Kao i svi, i on je gledao kako vojnik urla – "izdao nas, izdao nas!" – zatim repetira pušku, okreće Ekrema licem prema sebi, odmiče se nekoliko koraka unatrag i ispaljuje mu rafal preko prsa. Prekoračio mu je tijelo i otišao. Dario se pred noć iskrao iz stana i pošao tražiti oca.
Tijelo su već bili ukrcali na hrpu leševa na kamionu i odvezli u rudnik Tomašicu, gdje će nakon rata i pronaći ogromnu masovnu grobnicu.
Nekim ludilom Dario je oca krenuo tražiti – u bolnicu!
Na punktu ispred bila je patrola vojne srpske policije.
Policajac ga je legitimirao, odveo par metara dalje i pucao mu revolverom u glavu.
Godinama iza rata, preživjeli sin Denis naći će kosti oca i brata u masovnim grobnicama.
Na dženazi nitko iz Crvenog solitera.
Od tolikog solitera – nijedan čovjek nije osjetio sram i pognuo glavu. Nijedan i nitko. Jedan i svaki. Pustinja.
Možda i zato što se već tri dana nakon ubojstva Handanagića oca i sina, u njihov stan uselila obitelj s puno djece.
Jedna od djevojčica zvala se Stojanka.
Ona, kojoj će lift (marke Schindler) odsjeći glavu par mjeseci kasnije.
