Kraj 2015. donio je osjećaj nestabilnosti izazvan terorizmom, izbjegličkim valom i, u nas, postizbornom trakavicom. Krajem godine izašao je “Reexpirience”, kompilacijski album bosansko-hercegovačkog repera Adnana Hamidovića Frenkija.
Gotovo deset godina je prošlo od Frenkiejeva prvog albuma “Odlični CD”, a od tada je “mali od Ede”, kako su ga posprdno zvali zbog bliskosti s Edom Maajkom, stasao u rasnog repera tvrdih, društveno-kritičkih rima.
Iako rođen u Bijeljini, a odrastao u Nürnbergu, Frenkieja se danas smatra zaštitnim znakom tuzlanske hip-hop scene, koja se u zadnjih nekoliko godina predstavila nizom kvalitetnih izvođača.
Tuzla je dom “FM Jama”, nekad radijske emisije nalik zagrebačkom “Blackoutu”, danas najglasnijeg balkanskog rap kolektiva. Slučajno ili ne, upravo je Tuzla bila epicentrom masovnih prosvjeda koji su prošle godine zapalili BiH.
Frenkiejeve pjesme “Gori” i “Hajmo ih rušit” bez dlake na jeziku opisuju neveselu društveno- političku svakodnevicu u BiH, pa mnogi smatraju da su baš one pokrenule mlade da ustanu protiv korumpiranih kantonalnih vlastodržaca.
Za “Hajmo ih rušit” YouTube komentatori čak kažu da je “realna himna BiH”.
"Moje pjesme su možda bile dvije od milijun varnica koje su izazvale tu vatru. Bijes ljudi se gomilao godinama i bilo je samo pitanje vremena kad će se nešto takvo desiti. Po meni, ti su protesti pokazali dvije stvari. Jedna je da političari u BiH nisu nedodirljivi, a druga je da su oni ipak jači nego što smo mislili. Kantonalne vlade su pale i ta prva runda je otišla na nas, ali kako su dani prolazili i brod se prestao ljuljati, vidjeli smo da ljudi uopće nisu razmišljali što kad ih srušimo. Tako da smo meč u konačnici izgubili", realan je Frenkie u analizi prosvjedne utakmice.
Pjesma “Gori” ima opuštajući dub reggae ritam i catchy refren koji glasi “gori Wall Street i gori MMF, gori svaka banka i svaki sef, gori Bruxelles i gori Washington, gori Babilon”, što je proročki najavilo zbivanja u svijetu posljednjih godina.
U tekstu Frenkie još kaže: “Umjesto zida, napravit ću most”.
"Ha, ha, ha, istina, no ako misliš na ovaj novonastali hrvatski Most, to mi sliči komediji. Meni, kao političkom analitičaru amateru, oni izgledaju nezreli, nesigurni i nestabilni. Primijetim po mojim prijateljima u Hrvatskoj da im je pun kurac svega. U početku su bili lijepo iznenađenje, a sad se pretvaraju u noćnu moru", nije zadovoljan postizbornom situacijom u svojem susjedstvu tuzlanski reper, koji za političare često nema lijepih riječi.
Ipak, tvrdi, njegova je reperska kritika konstruktivna:
"Nikad nisam rekao da mrzim političare, da ih treba pobiti i uvesti anarhiju, samo želim da oni bolje rade svoj posao. I ako oni ne mogu bolje, neka ga prepuste drugima koji znaju. Pokazati prstom na nekoga i popljuvati nešto je najlakše. I na kraju takva “kritika” ne donosi nikakav dijalog. Ja samo pokušavam da postavim neka pitanja i budem konstruktivan", kaže Frenkie, zakleti protivnik nacionalističkog divljanja i podjela koje je opjevao u dirljivom “Pismu Milanu”, u kojem poentira:
“Teško je drugima izraziti sućut, tvoji će te šutnut’, a oni pljunut’, zloupotrijebit’ i u novi sukob gurnut’ i tako će opet nove vatre buknut”.
"U toj pjesmi nacionalizam predstavljam kao začarani krug u kojem se vrtimo godinama. Po meni, jedini izlaz iz toga je dijalog", kaže Frenkie te dodaje kako je regionalni hip-hop od početaka učinio mnogo za poslijeratnu pomirbu zaraćenih strana pa o domaćem hip-hopu danas možemo govoriti kao o elementu zajedništva.
"Meni je hip-hop pomogao da se riješim određenih predrasuda. Putovati i suočiti se sa strahovima je najbolji recept za izgradnju povjerenja. A vidim da i mnogo drugih kolega dijeli slično mišljenje. Hip-hop jeste pomogao u izgradnji nekih novih odnosa, ali i mnogi drugi glazbenici. Na primjer, nama je u Bosni poslije i tijekom rata mnogo značio Đorđe Balašević. Bio je primjer koji nam je govorio da i tamo ima normalnih ljudi. Muzika može da educira i osvijesti do određene mjere, a po meni to je dužnost umjetnosti", objašnjava bosansko-hercegovački liričar koji je u tekstovima pozvao na red Milorada Dodika, ali i Dinu Merlina, kojeg je, zbog koketiranja s nacionalizmom, prozvao “bosanskim Thompsonom”.
Nažalost, i bez političkoestradnih pajaca, iz susjedne nam BiH stižu uznemirujuće vijesti.
Nedavno su u Sarajevu uhićeni ISIL-ovi regruteri, a ni tjedan dana nakon toga, u istom gradu, obavještajne službe osujetile su teroristički napad planiran za Novu godinu.
"Moram ti reći da sam nakon ovih zadnjih napada u Parizu prvi put osjetio veliki strah. Ne samo kod mene, nego i na ljudima, u zraku se osjetila velika napetost. Ne znam sad koliko je taj strah bio realan i opravdan, a koliko je to došlo zbog medija koji su pumpali tu priču. Nisam siguran postoji li velika opasnost, a možda i ne mogu to dobro procijeniti jer živim tu, susrećem razne ljude, od ateista, nekih tradicionalnih Bošnjaka pa do tih konzervativnijih. Među njima ima puno onih koji žele da prakticiraju svoju vjeru u miru, ali ima i izuzetaka koji žele drugima nametati svoja pravila. Njih je jako malo, ali u državi kao što je Bosna, gdje nema posla, perspektive i gdje vlada opće nezadovoljstvo, lako je ljude pridobiti u svoje redove", zabrinut je Frenkie.
Ipak, zadovoljan je reakcijom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na novonastalu sigurnosnu prijetnju:
"Bio sam pozitivno iznenađen. Odlučno su osudili terorizam i poslali jasnu poruku da to nije naša vjera. Mislim da oni trebaju raditi najbitniji dio posla, a to je da budu poveznica običnog čovjeka s islamom. Oni moraju pomagati narodu pri tumačenju naše vjere i upućivati na pravi put. Prijašnji reis nije tom problemu pridavao veliku pažnju, dok reis Kavazović tu po meni radi bolji posao", govori naš sugovornik rođen u Bijeljini 1982. kao Adnan Hamidović.
U svojim tekstovima često je kritičan i prema islamskom kleru u Bosni koji, očito, ima velikih sličnosti s onim katoličkim ili pravoslavnim.
Zbog pjesme “Hodža”, u kojoj kritizira tadašnjeg reisu-l-ulemu Mustafu Cerića, vjerskog poglavara muslimana Bosne i Hercegovine, čak su ga prozvali islamofobom.
"Pjesma ‘Hodža’ je pismo jednog mladog čovjeka u kojem on postavlja nekoliko pitanja tadašnjem reisu Ceriću. No hodža postaje u međuvremenu političar, pa svaku kritiku na svoj račun predstavlja kao napad na cijeli narod. Za sebe mogu reći da se trudim biti dobar čovjek. Čitam razne knjige i vjerujem da poslije ovog života ima jedan drugi svijet koji nas čeka", kaže Frenkie o svojim vjerskim uvjerenjima.
Za Frenkieja je 2015. bila uspješna godina.
Sudjelovao je u snimanju dokumentarca o regionalnom hip-hopu “Stani na put”, kao predstavnik Bosne repao je za svjetski mir na projektu #hiphopishiphop u društvu Krs Onea, legende Bronxa i drugim reperima iz 14 zemalja diljem svijeta, a u proljeće je skinuo široke hlače te navukao odijelo i frak i nastupio u sarajevskom Narodnom pozorištu s Filharmonijom koja je odsvirala njegov hit “Noćna smjena”.
"To iskustvo ću pamtiti kao jedan od najdražih nastupa. Imao sam veliku tremu i sreća nakon nastupa bila je proporcionalna tom strahu. Osjećao sam se kao da su mi narasla krila", govori nam Frenkie koji se s hip-hop izričajem prvi put susreo u Nurembergu, gdje je kao tinejdžer s obitelji pobjegao od ratnih strahota.
Stoga, na izbjegličku krizu gleda s velikom dozom suosjećajnosti i humanizma:
"Znam kako im je i znam koliko pomoć u takvim situacijama znači. Nerviraju me te ograde koje postavljaju Slovenija i Mađarska. Onoj novinarki što je šutala oca s djetetom u naručju želim dugu bolest. Također su mi smiješni ljudi na Balkanu koji se bune protiv izbjeglica, a pola porodice im živi u Njemačkoj. A uvjerljivo najsmješniji su mi oni koji u ovom izbjegličkom valu vide neku teoriju zavjere kako muslimani žele da pokore Europu i tako pošalju teroriste na Zapad. Nedavno sam čitao analizu austrijske vlade koja je pokazala da u mjestima gdje se sagrade izbjeglički kampovi ne raste kriminal od stranaca, nego samo napadi na strance. I ja sam imao slično iskustvo i ljudi koji su pomogli mojoj porodici u tim najgorim godinama su mene i moju familiju zadužili da ja sutra, ako nekom budem mogao pomoći, to moram učiniti i tu se priča za mene završava", zaključuje Frenkie naš razgovor nedvosmislenom porukom i čestitkom 2016. godine svim čitateljima Expressa: MI SMO TI KOJE SMO ČEKALI.
