Više od 2500 godina čitatelji Homerovih epova u mislima putuju pod zidine Troje, grada pred kojim su se, prema legendi, gotovo čitavo desetljeće sukobljavale grčka i trojanska vojska. Priče o otmici lijepe Helene, Ahilejevu bijesu, dvoboju s Hektorom, lukavom Odiseju i golemom drvenom konju postale su jedan od temelja europske književnosti i kulture. Ipak, podsjeća History Extra, pitanje koje već stoljećima zaokuplja povjesničare, arheologe i ljubitelje antike i dalje nema konačan odgovor: je li se Trojanski rat doista dogodio ili je riječ o veličanstvenom mitu nastalom spajanjem različitih priča, sukoba i kolektivnih sjećanja?
Je li savez grčkih vladara zaista preplovio Egejsko more kako bi opsjeo bogati grad na obali Male Azije? Je li trojanski princ Paris oteo, ili možda zaveo i odveo, Helenu, ženu spartanskog kralja Menelaja? Je li rat trajao deset godina i završio tako što su se grčki ratnici sakrili u drvenog konja, dok su Trojanci, uvjereni da je riječ o daru, sami uvukli neprijatelja iza gradskih zidina?
Upravo ta pitanja nalaze se u središtu Homerove ''Ilijade'' i šireg kruga priča o Trojanskom ratu. Njihov nastavak donosi ''Odiseja'', ep o dugom, opasnom i čudesnom povratku Odiseja iz rata u njegovu domovinu Itaku, koji je ovih dana aktualiziran zahvaljujući istoimenom filmskom hitu Christophera Nolana. Međutim, arheologija ne može dokazati da se Ahilej zaista borio s Hektorom pred trojanskim zidinama, da je Helena promatrala bitku s gradskih bedema ili da je Odisej osmislio varku s drvenim konjem. Ono što je uspjela dokazati možda je manje romantično, ali nipošto nije manje uzbudljivo: Troja nije bila izmišljeni grad. Bila je stvarno, bogato, strateški važno i snažno utvrđeno naselje koje je tijekom tisuća godina više puta rušeno i ponovno podizano.
Ostaci drevne Troje danas se povezuju s arheološkim nalazištem Hisarlık na zapadu današnje Turske. Nalazište se nalazi u blizini Dardanela, uskog morskog prolaza koji povezuje Egejsko more s Mramornim morem, a preko njega i s Crnim morem. Takav položaj objašnjava zašto je Troja mogla imati iznimno važnu ulogu mnogo prije nastanka klasičnog grčkog svijeta. Onaj tko je nadzirao to područje mogao je utjecati na kretanje ljudi, robe i brodova između Sredozemlja i Crnog mora. Troja je zato vjerojatno bila važno trgovačko središte, ali i grad koji je zbog svojega položaja mogao izazivati zavist susjeda i suparnika.
Čovjek najzaslužniji za svjetsku slavu Hisarlıka bio je Heinrich Schliemann, bogati njemački trgovac i arheolog amater. Bio je uvjeren da Homerovi epovi nisu samo književna fikcija, nego da opisuju stvarna mjesta i događaje. S primjercima ''Ilijade'' i ''Odiseje'', opremom za kopanje, velikim bogatstvom i još većom odlučnošću stigao je na područje za koje se pretpostavljalo da skriva ostatke slavnog grada.
Schliemann nije prvi posumnjao da se Troja nalazi upravo ondje, ali je zahvaljujući vlastitu novcu mogao pokrenuti velika iskapanja. Njegovo ime zauvijek je ostalo povezano s otkrićem Troje, no suvremeni arheolozi ne smatraju ga bezuvjetnim junakom. Naprotiv, njegove metode danas se često navode kao upozorenje koliko nepromišljeno kopanje može uništiti dragocjene dokaze.
Schliemann je, naime, nalazištu pristupio više kao lovac na blago nego kao znanstvenik. Moderna arheologija svaki sloj zemlje, zid, temelj, komadić keramike i promjenu u načinu gradnje promatra kao važan dio priče. Položaj predmeta često je jednako važan kao i sam predmet jer pokazuje kada je korišten, kome je pripadao i s kojim je razdobljem povezan.
U Troji je takav oprez bio osobito važan jer ondje nije postojao samo jedan grad. Tijekom nekoliko tisuća godina na istom su mjestu nastajala nova naselja. Nakon požara, potresa, rata ili propadanja stanovnici bi na ruševinama staroga grada podizali novi. Tako je nastalo duboko arheološko brdo sastavljeno od niza različitih slojeva.
Arheolozi su ih podijelili na približno devet glavnih razina, uz brojne dodatne podfaze. Najstarije potječu iz ranoga brončanog doba, oko 3000. godine prije Krista, dok najmlađe pripadaju rimskom razdoblju. Rimljani su također posjećivali Troju, privučeni njezinom slavnom vezom s Homerovim junacima. Schliemann, međutim, nije imao strpljenja za polagano razdvajanje slojeva. Vjerovao je da je Trojanski rat jedan od najstarijih događaja u povijesti grada te je zaključio da se Homerova Troja mora nalaziti duboko pri dnu nalazišta. Zato je kopao brzo i agresivno, probijajući velike rovove kroz ostatke kasnijih naselja.
Njegova pretpostavka pokazala se pogrešnom. U potrazi za Homerovim gradom uništio je dijelove upravo onih slojeva koji su mogli biti najvažniji za razumijevanje kasnoga brončanog doba. Kada se jednom poremeti raspored arheoloških slojeva, podaci koje su sadržavali više se ne mogu potpuno obnoviti. Kopajući sve dublje, Schliemann je stigao do sloja koji se danas naziva Troja II. Ondje je pronašao brojne predmete, uključujući posuđe, nakit i vrijedne zlatne ukrase. Oduševljen otkrićem, proglasio ih je blagom trojanskog kralja Prijama, a dio nakita povezao je s Helenom.
Homerova Troja nalazi se u današnjoj zapadnoj Turskoj
Schliemann je gotovo svaki važniji nalaz pokušavao izravno povezati s Homerovim pjesmama. Takve su tvrdnje privlačile pozornost javnosti i stvarale dojam da su epski junaci gotovo izišli iz zemlje. Problem je bio u tome što su predmeti koje je pronašao bili približno tisuću godina stariji od razdoblja u kojem bi se, prema većini pretpostavki, mogao dogoditi sukob koji je nadahnuo priču o Trojanskom ratu. Schliemann je, jednostavno rečeno, kopao preduboko. Umjesto grada iz kasnoga brončanog doba, stigao je do mnogo starijeg naselja iz ranoga brončanog doba. Njegovi nalazi bili su iznimno vrijedni, ali nisu pripadali Prijamu, Heleni ili Hektoru.
Današnji arheolozi koji pokušavaju pronaći moguću povijesnu pozadinu Homerove priče usredotočuju se na slojeve poznate kao Troja VI i Troja VII. Oni se okvirno datiraju u 13. i 12. stoljeće prije Krista, odnosno u kasno brončano doba. Upravo se u to razdoblje najčešće smješta eventualni stvarni sukob koji je tijekom stoljeća mogao prerasti u legendu o Trojanskom ratu.
Troja VI i Troja VII pripadaju među najveće i najupečatljivije faze grada. Arheolozi su otkrili monumentalne obrambene zidove podignute od debelih vapnenačkih blokova, utvrde i kule za nadzor okolnog područja. Zidine su okruživale uzdignutu citadelu s koje se pružao pogled na okolnu ravnicu. Njihova veličina pokazuje da se nije radilo o beznačajnom naselju, nego o bogatom gradu koji je raspolagao velikim brojem radnika, zalihama kamena i razvijenom organizacijom. Takva arhitektura u određenoj mjeri odgovara slici Troje iz Homerovih pjesama, gdje se grad opisuje kao bogat, moćan i teško osvojiv.
Na slojevima Troje VI i VII pronađeni su i tragovi požara, razaranja i mogućih potresa. Čini se da je jedan grad bio ozbiljno oštećen, nakon čega je obnovljen, ali u drukčijem obliku. Upravo ta promjena posebno je zanimljiva istraživačima. Naselje koje je prije bilo prostranije nakon obnove postalo je zbijenije. Kuće su građene bliže jedna drugoj, kao da se unutar gradskih zidina nastojalo smjestiti što više ljudi. U podove nekih građevina ukopane su velike zemljane posude u kojima su se mogle čuvati žitarice, vino, ulje i druge važne namirnice.
Takva organizacija može upućivati na razdoblje nesigurnosti. Stanovnici su možda gomilali zalihe jer su očekivali opsadu, nestašicu ili dulje razdoblje opasnosti. Velike posude ukopane u tlo štitile su hranu, štedjele prostor i omogućavale zajednici da izdrži razdoblje u kojem opskrba izvana nije bila moguća. Ipak, arheolozi ne mogu sa sigurnošću reći od čega su se stanovnici branili. Mogli su strahovati od neprijateljske vojske, ali i od lokalnih sukoba, gladi, političke nestabilnosti ili šire krize koja je zahvatila cijelo područje istočnog Sredozemlja krajem brončanog doba.
U slojevima Troje pronađeni su vrhovi strijela, projektili za praćke, mačevi i dijelovi oklopa. Ti predmeti pokazuju da su stanovnici poznavali ratovanje i da je grad doživio nasilje. Međutim, količina pronađenog oružja premala je da bi se na temelju nje moglo govoriti o golemom desetogodišnjem ratu.
Nekoliko vrhova strijela ili dijelova oružja ne može dokazati da je pred Trojom stajala velika vojska grčkih kraljeva. Ne može otkriti ni tko su bili napadači, koliko je sukob trajao niti jesu li u njemu sudjelovali ljudi koji su kasnije poslužili kao inspiracija za likove Agamemnona, Ahileja, Hektora, Parisa ili Odiseja.
Razaranje Troje moglo je biti posljedica lokalnog rata, borbe za nadzor nad trgovačkim putovima, unutarnjeg sukoba, pobune ili šire nestabilnosti koja je pogodila brojne civilizacije kasnoga brončanog doba. Moguće je i da Homerova priča ne čuva uspomenu na samo jedan rat, nego na više različitih sukoba koji su se tijekom stoljeća stopili u jedinstvenu epsku pripovijest.
Ni slavni drveni konj nije potvrđen arheološkim dokazima. Moguće je da je riječ o potpuno izmišljenom elementu, simbolu ratne varke ili pjesničkoj preradi nekog stvarnog događaja. Pojedine teorije pokušavaju ga povezati s opsadnim spravama, brodovima ili čak potresom, no nijedna nije konačno dokazana. Arheologija je, dakle, dokazala da Troja nije bila plod Homerove mašte. Na zapadu današnje Turske doista je postojao bogat, utvrđen i strateški važan grad. Bio je naseljen tisućama godina, imao je monumentalne zidine, više je puta uništavan i obnavljan, a u jednom razdoblju njegovi su stanovnici očito živjeli pod ozbiljnim pritiskom i pripremali se za opasnost.
Ono što arheologija nije pronašla jesu Helena, Paris, Ahilej, Hektor, Odisej i drveni konj. Nema napisa koji bi opisivao desetogodišnju opsadu niti dokaza da je grad razorila vojska okupljena pod zapovjedništvom mikenskih kraljeva. Nema ni jasne potvrde da je sukob, ako se dogodio, izgledao onako kako ga je Homer opisao.
Treba pritom imati na umu da su ''Ilijada'' i ''Odiseja'' oblikovane stoljećima nakon razdoblja u koje se obično smješta Trojanski rat. Priče su se dugo prenosile usmeno, iz naraštaja u naraštaj, pa su se povijesna sjećanja mogla mijenjati, povećavati i obogaćivati fantastičnim elementima. Stvarni lokalni sukob mogao je u pjesničkoj tradiciji postati rat koji je okupio najveće junake tadašnjeg svijeta. Ispod Homerove poezije zato možda postoji jezgra povijesne istine: stvaran grad, stvarna razaranja i stvarni ratovi. No granica između činjenica i mita nakon više od tri tisuće godina ostala je gotovo nevidljiva.
