Nova knjiga Dubravke Ugrešić, simbolično nazvana "Doba kože", prema istoimenom eseju, dolazi u vrijeme pomrčine Hrvatske, ali i ostalih balkanskih republika. Ne doslovne, ali svake druge.
Pjevač koji je izgradio karijeru na jeftinom populizmu i lošoj, jeftinoj muzici, kandidira se za predsjednika, ministri u vladi kradu i ne obaziru se, konzervativci žele zabraniti pobačaj, zdravstvenih radnika sve je manje, desetina radno potentnih građana emigrirala je na zapad u samo nekoliko godina i ne namjerava se vratiti, radni vijek se povećava, a novca za penzije, ako doživimo te starosne godine, neće ni biti.
Niz se može nastaviti. Što dalje, to gore i dublje. Zbirka eseja Dubravke Ugrešić dolazi u vrijeme u kojem nas okružuje mrak, iako se činilo da smo mrak ostavili iza sebe, u devedesetima, i da samo može krenuti na bolje. Postoji konstanta kvalitete u svemu što isproducira Dubravka Ugrešić, pa tako ni "Doba kože" nije iznimka.
Iako je autorica majstorica hibridnih formi i nekonvencionalno strukturiranih romana u kojima kombinira fikciju i fakciju (2017. godine je za roman "Lisica" osvojila nagradu Tportala), ovdje se radi o esejistici u pravom smislu te riječi, u kojoj autorica demonstrira visok stupanj načitanosti, ali i poznavanja društvenih prilika, kako na Balkanu tako i u svijetu.
"Čisti hrvatski zrak" i umalo lomača
Ugrešić je beskompromisna u davanju dijagnoze hrvatskom društvu, kako suvremenom, u kojem se bude neofašistička stremljenja, ili bolje rečeno, u kojem su se već probudila i u obličju opskurnih konzervativnih udruga religijskog predznaka paradiraju marginama naše stvarnosti, tako i onom s početka devedesetih koje ju je primoralo da ode iz Hrvatske ("Ustvari, moja je zemlja napustila mene", piše Ugrešić).
Balkanske republike naziva "postjugoslavenskim demokraturama", to jest "novim državama koje simuliraju demokraciju". Piše o mizoginiji i institucijama koje ju perpetuiraju, od škola i fakulteta pa do medija, obitelji, crkve, politike.
"Mizogini vandalizam", piše autorica, "ima za cilj ponižavanje i zastrašivanje žena, odnosno podvrgavanje žena standardizaciji, muškom estetskom, moralnom, socijalnom i seksualnom ukusu, dakle muškoj dominaciji." Dovoljno je otvoriti bilo koju vijest na bilo kojem portalu, o tome kako bilo koja žena izražava svoj stav o bilo čemu, i za njom će uslijediti horda duboko mizoginih i nepismenih komentara od kojih zastaje dah.
Kao da živimo u 18. stoljeću, samo s internetom. Autorica se osvrće na teatralizaciju zločina i naše opetovano svjedočenje zločinačkim verzijama istine, njihovim opravdanjima da su činili što su činili u ime Boga i svoga naroda.
No ono što spisateljicu najviše opsjeda, čini se, trend je ponovnog veličanja hrvatstva ("nagazi im na hrvatstvo, nagazio si na minu"), sve prisutnijeg etničkog etiketiranja, sve većeg utjecaja crkve u društvu ("crkva je u svim postkomunističkim demokracijama vratila 'žensko pitanje' u patrijarhalne okvire"), krimosa infiltriranih u politiku i sve pore društva, vulgarnosti našeg vremena, egocentrizma, pacifikacije otpora, no svakako je najosjetljiviji moment okolnost njezina napuštanja domovine.
Ugrešić je 1992. godine u Independentu objavila esej "Čisti hrvatski zrak" ("Dirty tyranny of Mr. Clean"), koji je skandalozno odjeknuo u euforiji koja je pratila osamostaljenje Hrvatske i koji je bio jedan od okidača njezina odlaska.
Hrvatska bez dna
U "Eseju koji svome adresatu putuje već četvrt stoljeća, nikako da stigne, a po svemu sudeći i neće" autorica propitkuje zašto opsesivno učitava značenja tamo gdje ih nema, zašto repetira vlastitu traumu te zašto uvlači svoje čitatelje u svijet koji nikog ne zanima.
Odgovor vjerojatno leži na početku eseja, u citatu iz romske bajke, kad čovjeka spuste u dubinu, a on povuče konopac da ga izvuku natrag. "Kad ga izvukoše, upitaše: 'Što si video?' 'Nema dna', uzvrati." Tako i kod nas, nema dna, bezdan je dubok i mračan.
"Doba kože" Dubravke Ugrešić, najvažnije i najprevođenije domaće spisateljice, sastoji se od 16 eseja koji su pisani između 2014. i 2018. godine te su objavljivani u stranim publikacijama i online portalima poput LitHuba, World Literature Todaya, Salmagundija, Neue Zürcher Zeitunga itd.
Unatoč momentima mogućeg neslaganja s autoricom, ovo je važno, pametno i hrabro štivo, koje nažalost neće pročitati oni kojima je kritika upućena i koji su krivci za kolaps ovog društva.
