Premda je Krešimir Dolenčić u široj javnosti percipiran kao izrazito talentirani redatelj, ali sklon desnici, jer je u ‘90-ima režirao i brojne političke manifestacije, od Tuđmanova rođendana do vojne parade na Jarunu, Dolenčić kaže da se ne bavi politikom te da je kazalište njegov izbor i put.
Danas je razočaran politikom HDZ-a i oprezan u vezi nove vlade te tvrdi da više neće režirati političke priredbe.
Do takvog zaključka došao je, između ostaloga, i zbog skandala s Odborom za kulturu HDZ-a, čiji je bio član mjesec dana, ali i kaotične situacije sa zadnjom vladom.
Sebe definira kao redatelja sklonog klasici, koji ne radi tzv. “mrtvo kazalište”, pa i ne zna koja je razlika između režiranja baštine i inovativne režije.
Za operu kaže da je trajna ljubav njegova srca, “baš kao i tekstovi, adaptacije i dramatizacije njegove Ane”.
Otkriva i svoj humani aktivizam – dugogodišnju suradnju s Centrom Suvag.
Trenutačno mu igra desetak predstava u zagrebačkim kazalištima, od “Candida” i “Umišljenog bolesnika” u Gavelli do “Čuda u Poskokovoj dragi” u Kerempuhu i “Seviljskog brijača” u HNK.
Ako se pribroje i opere u Mariboru i Splitu te projekti poput “Sherlocka Holmesa” u ZKM-u, što je prvo postavljanje te priče u hrvatskom kazalištu, zatim “Careva novog ruha” u Trešnji i režije u Komediji, SNG-u Maribor, Kerempuhu i HNK, može se reći da je najzaposleniji hrvatski redatelj.
Kako je došlo do toga da se u ZKM-u radi predstava ‘Sherlock Holmes’?
Autorica teksta Ana Tonković Dolenčić, koja uvijek ima lijepe i korisne ideje za naše predstave, od ‘Ondine’ do ‘Čuda u Poskokovoj Drazi’, predložila je ravnateljici ZKM-a da radimo ‘Sherlocka Holmesa’ i ona je to sa zadovoljstvom prihvatila. To je zapravo novo djelo, nastalo prema motivima i likovima iz Artura Conana Doylea, koje ima posve nov, originalni zaplet. U toj novoj sjajnoj priči pojavljuju se svi poznati junaci – Sherlock Holmes, Watson, Moriarity, Microft, Irena Adler i drugi te je potpuno u duhu Arthura Conana Doyla. Tu priču volio bih jednog dana vidjeti ekraniziranu. Radnja se događa u vremenu Sherlocka Holmesa, dakle, u viktorijanskoj Engleskoj, ali sama priča itekako zadire u naše današnje vrijeme. Predstava je za mladež, ali i starije koji vole dobar krimić. I to je sve što smijem reći unaprijed, a da ne pokvarim dolazak u kazalište.
Naša stvarnost možda nije krimić ali je jednako komplicirana. Zadnjih mjeseci ponovno smo svjedoci raznih podjela na ‘mi’ ili ‘oni’, ustaše ili partizani, fašizam ili antifašizam, desnicu ili ljevicu. Kako doživljavate situaciju u kojoj se u 21. st. moramo ponovno opredjeljivati?
Ta pitanja poput gdje si bio ‘41., ili ‘45., a gdje si bio ‘91., što ti je bio tata, a što deda, što si radio u ‘90-ima, to vraćanje povijesti unatrag, to vrćenje, prežvakavanje i analiziranje tema iz povijesti s različitih površnih gledišta gdje dolazimo do besmislenih i bijednih objašnjenja, dokazivanja i ispričavanja, kojima se pune javni prostor i mediji, gluposti su i besmislice. Slavoj Žižek je rekao da danas intelektualci više ne bi trebali razgovarati o nekim temama, jer kad počnemo o tome razgovarati, dolazimo do bijednih kompromisa, koji ništa ne vrijede. To je vrijeme prošlo i treba ići dalje. U tom smislu, mi smo fantastično izmanipulirani, jer nam se serviraju jeftine i popularne ideološke teme kako ne bismo mislili o ozbiljnim i važnim problemima. U času kad se u zemlji prodaju i rasprodaju javna dobra i javna poduzeća, kad građani tonu sve dublje u dužničko ropstvo, kad prestajemo biti vlasnici javnih dobara i kad se moć koncentrira u rukama malog broja ljudi - elite, mi trošimo vrijeme i energiju na priče o tome gdje je tko bio, što je tada radio, kakvu je kapu nosio i kakve ploče piše. Da bi se sve ti ozbiljni problemi pomeli pod tepih, razgovaramo o ustašama i partizanima, ljevici i desnici. Eto to je manipulacija.
Kako je u tom ideološkom preispitivanju prošla kultura?
Ta naša jadna kultura, koja je zaslugom prošle i pretprošle Vlade spala na 0,47 posto, postaje sve manje važna. Uz to, smanjen je novac za znanost i obrazovanje, pa kako je kultura dovedena do razine statističke pogreške, čini se da je Hrvatska predviđena da bude zemlja lijepog mora, krasnih otoka, kulena, pršuta i šunke, klapa i tambura, finih nekretnina na tržištu, dobrog odmora i srednje stručne spreme, a ostalo će u tom feudu raditi netko drugi. To sam već više puta rekao i ne mislim da je u pitanju nikakva urotnička teorija, to je očito tako. Mislim da nam prijeti ozbiljno urušavanje cijelog obrazovnog sistema, znanosti i kulture, a kad se to uruši, onda više nema ni startupova niti novih firmi, ali niti djece i budućnosti. Zato je ključno pitanje u Hrvatskoj što će se dogoditi sa znanošću, obrazovanjem i kulturom. O pitanju kamata, porezne politike i švicaraca ionako će odlučivati strane banke i neka anonimna elita. Ja se zalažem za vrlo snažnu nacionalnu kulturu, ali na način kako to funkcionira u Francuskoj ili Engleskoj. Pritom mislim na inzistiranju na kvaliteti i pomaganju naše fantastične kulturne i znanstvene reprezentacije.
Slažete li se s ocjenom da je tehnički ministar kulture Hasanbegović učinio neprocjenjivu štetu kulturi, od ukidanja neprofitnih medija pa nadalje?
Lako je za štetu, ali je puno veći problem što kulturi nije donio nikakvu korist. Mi svi znamo što on neće i što se ne uklapa u njegov svjetonazor, ali nikad nismo saznali što on hoće. Čuli smo puno puta da se on navodno bori protiv nekakvog monopola u kulturi koji drže neke određene elite i lobiji, čiji predstavnici fantastično žive i praktički kradu ispod žita zbog navodno neadekvatnih propisa i zakona, pa će on sad tome stati na kraj i mi više nećemo živjeti u slasti i masti te biti premreženi nekakvim interesima. Ali mi nismo vidjeli niti jedan njegov sustavni projekt, čak niti prijedlog, dakle, ne znamo njegovu strategiju niti kulturnu politiku. Mi ne znamo hoće li se, primjerice, ekranizirati filmovi ili serije prema pet velikih hrvatskih romana ili pripovijetki, hoće li se obnoviti ili sagraditi nova kazališta, hoće li se piscima koji su, recimo, bliski njegovu svjetonazoru, osigurati potpora? Samo smo saznali da se nekim medijima i portalima, nekim uhljebima i Jugoslavenima, mora skinuti nekoliko desetaka tisuća kuna. Dakle, vidim nekakvu drčnu galamu, kojom on sebi radi dugoročnu promociju. Zapravo nisam siguran da njega kultura uopće zanima. Pažnju koju je dobio ovim ekscesnim situacijama vjerojatno će pokušati iskoristiti u druge svrhe, no ne vjerujem da će ostati u području tih 0,47 posto. Vjerojatno ima druge ambicije. Pretpostavljam da više neće biti ministar kulture, a i zašto bi bio kad ga većina kulturnjaka ne podržava. Ja više ne želim razmišljati o njemu, on je prošlost.
Po nekim informacijama, Hasanbegović je zapravo trebao biti glavni ideolog Karamarkova HDZ-a i provesti nacionalističko- konzervativnu revoluciju u kojoj bi mjesto našle i ideje udruge U ime obitelji. Kako to komentirate?
To je u praksi totalno neprovedivo. Toliko glupi nismo. Ako prihvatimo onaj popis literature koji je ta udruga proglasila ‘štetnim za duševno, emocionalno, duhovno i intelektualno zdravlje učenika’, djeca ne bi smjela čitati djela u kojima se opisuju oceubojstva i ubojstva majke, incest, krađe i paljenja kuća, silovanja nad grobovima, ali i nemoralne žene, loše prikazani svećenici... Sad sam nabrojio teme kod Eshila, Sofokla, Euripida, Bena Johnsona, Shakespearea i Moliera, koje bi trebalo izbaciti iz lektire, i gotovo cijelo 20. stoljeće bi trebalo ići van, a pitanje je kako bi se trebalo odnositi prema kurvama koje ulete u fine obitelji pa ih poslije ubiju. Onda bi i Glembayeve trebalo izbaciti, zar ne? A i u Starom zavjetu ima sumnjivih stvari, pa bi i njega trebalo malo pročistiti. Kad bismo se riješili svih tih ‘nemoralnih’ stvari, sveli bismo se na neku ‘zelenu knjigu’.
Koliko ste zadovoljni izborima? Vjerujete li da bi Andrej Plenković kao novi predsjednik HDZ-a i vjerojatno budući premijer mogao provesti potrebne reforme u Hrvatskoj?
Na to bih pitanje možda bolje odgovorio za godinu dana, kad me nova Vlada uvjeri da je učinila nešto dobro za Hrvatsku. U ovom trenutku su na potpuno ravnoj crti. Prethodna Karamarkova vlada bila je potpuni kaos i besmislica, neko prepucavanje nedostojno bilo koje države, a kamoli Hrvatske, u kojoj su ljudi završili neke škole i pristojno su odgojeni. Zbog toga sada čekam. Imam puno predstava ispred sebe, u sljedećoj sezoni surađivat ću na razne načine samo u kazalištima s barem 200, 300, čak 400 ljudi, radit ću najbolje što znam, ali svoj glas trenutno ne mogu dati nikome. Jako sam razočaran, kao, vjerujem, i mnogi drugi. Zašto ljudi nisu izašli na izbore? Zato što više nikome ne žele unaprijed poklanjati povjerenje nego traže konkretne prijedloge, programe i djela. Već bi se puno dogodilo da stanemo na loptu i prestanemo prebrojavati krvna zrnca i govoriti o 1941. i 1945., a da 1991. smjestimo tamo gdje treba biti - na dostojno mjesto, i da to ne bude referenca na temelju koje ćemo ići naprijed. Referenca treba biti samo 2016. i niti jedna druga godina. Dakle, ne znam kako sam zadovoljan Plenkovićem. Čovjek lijepo govori. Ali i Sanader je lijepo govorio, i to na više jezika. Svijet je prepun nepravde i na nama je da doista svakodnevno djelujemo protiv toga. Svatko na svoj način.
Trenutačno je u kulturnim krugovima najvažnije pitanje tko će biti novi ministar kulture. Spominje se nekoliko kandidata, od Dubravke Šuice, Jasena Mesića i Nine Obuljen do Andre Krstulovića Opare, predsjedničina savjetnika za kulturu. Što bi prvo trebao učiniti novi ministar kulture?
Velike poteze. Prvo, trebao bi podići budžet za kulturu na jedan posto, zatim i na 1,5 posto, a kasnije i na dva posto. Mislim da je to ključno za gospodarski, demografski i svekoliki opstanak Hrvatske. Besmisleno je da povećavamo budžet za, primjerice, startupove, a istodobno smanjujemo novac za kulturu i obrazovanje. Zato prestanimo lagati! Pa ljudi nam masovno odlaze iz zemlje! Novi ministar kulture trebao bi nam predstaviti svoju viziju i plan te strategiju kulture za idućih 20 godina, što kod ovog zadnjeg i predzadnjeg nismo saznali. Trebao bi se umrežiti s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta te ustrojiti sustav u kojem se kultura i obrazovanje prožimaju i jedno drugim hrane. Trebao bi provesti i reformu sustava tako da velik novac više ne odlazi u ćorsokake, hladne pogone i slične stvari. Dakle, možda bi trebao poduzeti i neke nepopularne poteze, neka rezanja i mjere štednje. Koliko mi imamo nacionalnih kazališta? Trebao bi reformirati i samo Ministarstvo kulture i okupiti sve kulturnjake. Ministarstvo je postalo institucija za distribucija novca. Ono danas nema nikakvoga koncepta, čak ni onog najrigidnijeg, desničarskoga, pa da se možemo opredijeliti i reći ‘To ne želimo!’ ili ‘To želimo!’.
Imate li potreba aktivirati se u politici kod budućeg ministra kao što ste se angažirali u HDZ-ovu Odboru za kulturu?
Nemam. Bio sam ravnatelj u Gavelli u ‘90-ima, u ratno i poratno vrijeme, i na taj period života jako sam ponosan. Zatim sam 2013. s velikim enzuzijazmom prihvatio funkciju ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara, a 2014., kad sam shvatio tu premreženost novca, politike i ljetne zabave, moj se elan ugasio i, vidjevši da ne mogu učiniti nikakve promjene, postao sam najveći pesimist po pitanju tog festivala. Istekao mi je dvogodišnji mandat i rekao sam da više ne mogu obavljati tu funkciju jer nisam htio svesti svoj položaj na smišljanje nekoliko dramskih naslova i koncerata. Počeo sam se osjećati posve nevažnim, što sam i bio. Možda sam mogao ostati i učeći na vlastitim greškama ići naprijed, biti bolji intendant, no onda bi trpjelo ono što najviše volim raditi - biti sa svojom obitelji, režirati predstave i raditi sa studentima. A moj angažman u Odboru za kulturu HDZ-a, u kojem sam bio samo mjesec dana kako bih podržao Anju Šovagović, praktički nije ni postojao. Ne da se ispričavam, ali doista nisam ništa pridonio, a i da jesam, ionako bi otišlo u vjetar. Rad i trud tog odbora, u kojem su bili akademici i brojni vrhunski stručnjaci, posve je minoriziran, a oni su prevareni, kao što smo svi mi bili prevareni na svim izborima. I zašto bih se ja onda igdje ponovno angažirao? Ne vidim se više u tome. No pomoći ću svakom programu ili pokretu koji ću smatrati dobrim na način na koji najbolje znam.
Režirali ste jako puno različitih manifestacija, od sportskih do političkih, uglavnom HDZovih, što su vam neki zamjerili. Zašto to radite, što vas u tome intrigira?
Od Univerzijade 1987. do danas napravio sam više od 200 velikih i malih događanja, od koncerata do sportskih i raznih drugih priredbi, od toga samo u Zagrebu 120. To sam radio s velikim entuzijazmom, veseljem i radošću, upotrebljavajući svu moguću kazališnu i scensku komposeriju, o čemu sam najviše znao. Prema tome još osjećam eros, kao što osjećam i prema kazalištu. U ‘90-ima sam svoju borbu kao čovjeka koji slabo vidi i ima najgoru moguću karakteristiku iz JNA kao vojnika upregnuo u romantičnu viziju Hrvatske, koju još imam. Možda viziju nevidljive zemlje, koja je možda utopijska, ali je zemlja mog djetinjstva, mog odgoja. Ja u životu nikad nisam živio u Jugoslaviji, ja sam uvijek živio u Hrvatskoj. No danas više ne bih prihvatio režiranje političkih manifestacija. Razočaran sam i to me više ne veseli.
Već više od 20 godina režirate završne predstave u Suvagu, a pomažete i nekim drugim ustanovama za pomoć djeci.
To je moj aktivizam i to smatram svojim osobito važnim zadatkom. Stručnjaci koji rade u Suvagu za mene su heroji, fenomenalni ljudi, koji čine čuda pomažući toj djeci, a velikog profesora Petra Guberinu je nepravedno zaobišla Nobelova nagrada. Vjerujem da je svijet zapravo prepun dobrih ljudi, koji žele dobro te normalno i mirno živjeti. Oni ne određuju svoj život prema 1941. ili 1991. i ne žele zlo, galamu, krađu i rat. Oni određuju svoj život prema sada i prema svojoj obitelji i svojim prijateljima. Djelovanje unutar tog svijeta je moj aktivizam. Kad bih trebao birati vrstu aktivizma kojom bih se volio baviti, onda bih izabrao da budem aktivist za prava djece. Da nisam studirao režiju, vjerojatno bih bio studirao medicinu, a zatim specijalizirao pedijatriju. O državi najviše govori kako se odnosi prema ljudima i djeci s posebnim potrebama.
