Hrvatska prošlost je kao after party koji nikako da završi

Veći dio života bio sam žrtva njemačke povijesti, rekao je u jednom davnom intervjuu New York Timesu Heiner Müller, jedan od politički i kazališno možda najintrigantnijih dramatičara našega doba i svakako jedan od najznačajnijih njemačkoga govornog područja nakon Bertolta Brechta.

Poviješću se Müller morao baviti jer se povijest - koja je tog kazališnog eksperimentatora i provokativnog umjetnika tijekom većeg dijela života snašla u Istočnoj Njemačkoj - u velikoj mjeri bavila njime, ali i zato što, kako je volio reći, “na pozornici morate imati neprijatelja”. 

Njegov je neprijatelj bila njemačka povijest - želio joj se dobro zagledati u oči. Do kraja života odani marksist, Müller (1929. - 1995.) bio je veliki inovativni pjesnik i dramski pisac 20. stoljeća, čiji su kazališni tekstovi prkosili teatarskim ograničenjima.

Ne samo da njegovi kasniji tekstovi nemaju nikakvu radnju, nego često nemaju ni jasno definirane likove, pa čak ni dijalog. U Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) u tijeku su probe za prvu hrvatsku premijeru Müllerova epskog komada “Cement” (1972.), ljubavnu priču o propasti socijalističke utopije pisane u jedanaestercu. 

Sandra Šimunović/PIXSELL

Koristeći kao predložak klasik sovjetskog socrealizma, istoimeni roman Fjodora Gladkova iz 1925. napisan kao hvalospjev naporima proletarijata u obnovi Rusije na krilima Lenjinove nove gospodarske politike, Müller je “Cementom” iskazao rast nepovjerenja u političku retoriku. 

Radnja se odvija 1921., a glavni je junak Gleb Čumalov koji se nakon nekoliko godina građanskog rata i Oktobarske revolucije vraća kući, gdje se zatekne u tvornici cementa koja, unatoč godinama revolucionarnih težnji za preuzimanjem privatnog vlasništva, samuje, prazna i neaktivna. Njegova je žena sad zaljubljena u Revoluciju, tijelo i srce su joj za Gleba zapečaćeni, dok njihovo dijete uskoro umire od gladi. 

Tekst (prema prijevodu Borisa Perića) postavlja Slovenac Sebastijan Horvat, a u povelikom glumačkom ansamblu koji će 13. ožujka prvi put domaćoj publici predstaviti tu gotovo šekspirijansku dramu u kojoj se Müller bavi društvenim potencijalom i gubitkom humanosti revolucije nalazi se i Dado Ćosić, nagrađivani kazališni, televizijski i filmski glumac, koji se na pozornici teatra u Teslinoj u posljednjih šest godina dokazao u nizu zapaženih uloga, posljednji put u netom postavljenim “Hejterima” Dine Pešuta.

Express: Uskoro ćemo vas gledati u novoj ZKM-ovoj predstavi ‘Cement’ po tekstu slavnog njemačkog dramatičara Heinera Müellera, koji je jednom prilikom rekao da je cilj njegovih drama ‘uništiti iluzije, natjerati publiku da se prestane osjećati ugodno i da se počne osjećati loše’. Kako će se osjećati zagrebačka publika nakon premijere 13. ožujka?

U kazališnom smislu, 13. ožujak je jako daleko. Do 13. ožujka će se još scene micati pa vraćati, pa će se nešto što nam se danas učinilo genijalnim sutra činiti kao potpuno promašeno rješenje. Međutim, sve ono što se događa oko te predstave, kako se radi, kako je Sebastijan promišlja i s nama stvara, jako je uzbudljivo. U teatru u kojem sam oduvijek htio raditi radim neko kazalište kakvo do sada nisam radio. A put u nepoznato mene čini sretnim, uzbuđuje me. Ne plašim ga se.

Express: U ‘Cementu’ Müller tematizira odnos romantične ljubavi i ‘ljubavi prema revoluciji’, odnosno ideologiji, u kojemu ideologija dolazi ispred čovjeka, kao metafora čovjekova ‘stvrdnjavanja’ u procesu revolucije. U kojoj je mjeri naš današnji privatni život, pa i ljubavni život, pod utjecajem ideologija?

Mogu govoriti samo u svoje ime. Kapitalizam je svuda oko nas. Onim trenutkom kad sam kupio laptop, pristao sam biti dijelom toga. Odnosno, to je samo jedan od mojih izbora kojim opetovano pristajem biti dijelom toga. Vjerujem da je nezaobilazno biti izložen. Ali biti izložen ne znači i slijepo pristajati na sve. Potrebna je svijest, potrebno je razmišljati i pitati se. To je danas teško jer je lako zaboraviti pitati se kad imaš toliko mogućnosti za bijeg, ali vjerujem da će pitanje kad-tad doći, jer je to evolucijska stvar i događa se sama po sebi. Ja znam da je za bateriju mojeg smartphonea jedno dijete možda umrlo kopajući kobalt u Africi, i dok god svi mi zajedno ne odlučimo da je dosta toga i ne bacimo svoje smartphoneove u smeće, dotle će djeca umirati zbog toga, zbog našeg civilizacijskog komoditeta. Ako već biramo imati to sve, onda moramo znati background. To je put u svjesnost i eventualnu promjenu.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Jeste li bili na Adventu? Jeste li bili na Black Fridayu? Kapitalizam je ovdje u onoj mjeri koliko je narod solventan. I to je ok. Problem je u izjednačavanju. Problem je ako smatramo da smo vrijedni onoliko s koliko novca raspolažemo. Vjerujem da uz puno rada na sebi čovjek može biti sretan i s manje.

Express: Za Müllera je kazalište bilo mjesto pomicanja granica - zato je tvrdoglavo ostao u Istočnoj Njemačkoj unatoč tome što je tamo bio zabranjivan. Smatrao je da kazalište ima snažniji trenutačni odjek u društvu koje je u krizi, da u društvu u kojemu nema medijske slobode ni javnoga mnijenja kazalište može imati presudni utjecaj. Danas živimo u slobodnom društvu, no je li nam i danas potrebno kazalište - umjetnost kao takva - kako bi nas čuvala od ‘nemanja mišljenja’? Koliko je vama važno uvijek iznova pomicati granice u kazališnim predstavama?

Mogu se složiti da živimo u nešto slobodnijem društvu, ako uspoređujemo s nekim prošlim vremenima. Evo, primijetio sam da u zadnjih godinu dana 30 tisuća Židova nije protjerano iz Hrvatske u logore smrti. Želimo li se zadovoljiti nečim što smo definitivno utvrdili (ako je ikad bilo sumnje) prije 80 godina da je pogrešno? I na osnovu toga ustvrditi da su stvari ipak malo bolje? To je iza nas, to se više ne ne bi smjelo propitivati, a napretku treba stremiti na drugim frontovima. Kazalište je danas važnije nego ikad. Imao sam sreću i zadovoljstvo raditi s Jernejem Lorencijem na predstavi ‘Eichmann u Jeruzalemu’ - zahtjevna, dugačka, teška predstava i jedna od najvažnijih koje sam radio. Ono što nas u kazalištu može spasiti od ‘nemanja mišljenja’ je izbor tema koje se obrađuju i, jednako važno, forma kroz koju se postavljaju. Mislim da kazalište može biti raznoliko i da ne postoji jedno jedino pravo kazalište. Međutim, ono koje mene trenutačno najviše uzbuđuje je kazalište koje se ne pretvara da publika nije tu, unutar kojeg se ne igraju neke uloge gdje mi pokušavamo biti neki drugi ljudi i demonstrirati vama naše glumačko umijeće bivanja nekim drugim i kompleksnost redateljske zamisli. Pa to znamo, tako igramo - manje ili više uspješno - već stotinama godina, i publika tako sjedi u mraku i gleda. To mi je naprosto previše predvidivo, pa makar na razini da znam da će se na kraju taj mrak izgubiti ispod radnog svjetla, publika će pljeskati, više ili manje iskreno, i otići kući. Gledao sam prekjučer ‘Hotel Zagorje’ u Gavelli. Fenomenalna predstava nakon koje sam bio u situaciji da nisam bio siguran je li svemu tome što sam vidio i čemu sam prisustvovao OK zapljeskati. Promišljeno kazalište ima tu moć. Šteta je kad je ne iskoristi.

Damir Spehar/PIXSELL

U predstavi se radi o generaciji koja je rođena 1992., čiji pripadnici, u trenutku kad ih srećemo, svi proživljavaju krizu 28. godine. Obično kažu da je 27. kritična. Što se mene tiče, to je obična laž. Ja sam 27. dosta benigno proveo i onda je 28. metastazirala. To su specifični generacijski problemi u kojima se propituju izbori. Pretpostavka je da je do tada fakultet završen, da si donio kakav takav izbor čime ćeš se u životu baviti i poistovjetio se s time. 28. godina je prva sumnja u sve dosadašnje izbore i propitivanje postoji li nešto bolje od toga što smo odabrali. Moja generacija puno radi, puno se poistovjećuje s poslom i dopušta si da se izgubi u njemu. U njemu se gubi preko tjedna, a vikendima se gubi u izlascima. A onda, kad i jedno i drugo iscrpiš, onda izgubiš sebe. Tko sam ja kad ne radim? I ta nesaglediva depresija, taj ambis slobodnog vremena s kojim ne znaš što bi. S vremenom sam naučio, ponekad se izgubim, ali to kratko traje, a opet dovoljno dugo da me podsjeti da se od rada na sebi ne uzima pauza.

Express: Pitanje identiteta bilo je omiljena opsesija Heinera Müllera, iako je u njegovu slučaju bila riječ o identitetu Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, podjele na kapitalistički zapad i komunistički istok, te ujedinjenja 1989. Poznata nam je i vaša životna priča. Koliko je vama, kao ‘višestrukom’ pripadniku manjinskih skupina, važno pitanje identiteta? Koliko je na oblikovanje tog identiteta utjecalo ‘zajedničko bilo’ povijesti naših prostora i suvremene politike?

Možda je najviše utjecalo to da sam kroz prizmu svih tih različitih identiteta, svjedočeći raznim iskustvima, shvatio kakav ne želim biti. Ako sam nekad i bio zbunjen oko toga tko sam ja ili tko sve ja još mogu biti, znao sam da neke stvari sigurno nisam. Pa sam onda išao obrnutim putem, kad znaš što sve nisi možeš lakše izdefinirati što sve jesi.

Sandra Simunovic/PIXSELL

Dokle god će se pozicija queer osobe u kazališnom komadu (a pogotovo u filmu - zbog većeg dosega) predstavljati kao problem, dotle će to i publika doživljavati kao problem. Pa će to nastavljati biti problemom. Kako Pešut u tekstu kaže, pedere ili ubije selo ili AIDS. Hejteri idu drugim putem. Hejteri su druga generacija. Hejteri su homoseksualci koji nemaju problem s time što su homoseksualci, koji žive urbani život ili ideju nekog urbanog života, zaljubljuju se, vole i ševe se, a ne pate od guilt tripa poslije svršavanja. Nema ni društvo nekih prevelikih problema s njima, osim što im nema ponuditi mnogo nekog sadržaja, ali od toga pati i njihova strejt prijateljica. Njihovi su problemi kao i svakog strejt čovjeka koji odrasta. Jesam li dobro izabrao, što radim sa svojim životom, što je to ljubav, prijatelji, poziv, sreća itd. Hejteri se možda najviše pitaju oko ljubavi. A meni se ponekad čini da se svako ljudsko djelovanje može promatrati kroz prizmu ljubavi. Ljubav je energija koja ima snagu promjene. Na banalnom primjeru: imam prijatelja koji se osjeća loše i kojeg jako volim - moja ljubav ima moć učiniti da se on osjeća bolje, dam mu pažnju, prakticiram tu ljubav, i time se i sam osjetim boljim čovjekom. U suprotnosti s time leži: ‘Daj dite materi, kako bi se reklo. Mislimo da je to ispravno’. Referiram se na incident s imotskog fašnika. Tu ljubavi nema. To je potaknuto mržnjom, a mržnja je ustvari samo forma koju generira strah. Kojoj materi, Imoćani?! Mater je dijete napustilo. Ne postoje zamjenske mame, postoje roditeljske figure. ‘Sviđalo se to nekom ili ne, nama je ovo nenormalno. Ali svatko ima pravo biti što hoće’. Nakon toga su spalili maskotu homoseksualnog para s djetetom. Vrtićka djeca su hodala iza te maskote i djeca su gledala dijete kako gori. Tu ljubavi nema. A Mladen i Ivo djeluju iz ljubavi. Žele udomiti djecu. Ne jedno dijete, ne bebu, ne rade razliku između normalne i ‘oštećene djece’, oni ne biraju. Oni žele ponuditi djeci dom. Dati im ljubav, sigurnost i pažnju. Dati im sve ono što im je mogla možda dati njihova mater da ih nije napustila (iz kojeg god razumljivog ili nerazumljivog razloga, ja materi neću suditi). Dati im sve ono što im država u domovima na taj način ne može ponuditi. To može samo obitelj. A vrlo je oholo i opasno tuđe sudbine krojiti prema vlastitom iskustvu. Ako je netko odrastao kao voljeno dijete oca i majke, taj ne bi smio svoje iskustvo predlagati kao jedino pravilno, pravedno i normalno, kao jedinu moguću obitelj, kad je toliko drugih, različitih iskustava. I svakako ne to upakiravati u ljubav prema domovini, obitelji, Bogu... Ponavljam, tu ljubavi nema. A djeci je potrebna ljubav. A stoji li ispred nečije seksualnosti prefiks hetero ili homo, za ljubav to je nebitno. Ona je iznad toga. Ne mari za prefikse. I zbog te ljubavi će povijest pamtiti Mladena i Ivu. Kao što je upamtila i primjerice Rosu Parks, a ne ljude koji su se taj dan sablažnjavali u autobusu.

Sandra Simunovic/PIXSELL

Nemam očekivanja od Zorana Milanovića. Lijepo bi bilo da nam ne bude neugodno. I da imamo predsjednika koji svoj mandat neće kovati na emocijama ‘90-ih. Bilo bi vrijeme da pogledamo ispred sebe. Gledajući u prošlost, stalno se spotičemo o budućnost. Došlo je vrijeme da se nacionalni identitet počne graditi na osnovu toga što sve i što još ovaj narod može učiniti, a ne što je činio ‘90-ih, uz dužno poštovanje. Budućnost je zastrašujuća jer je nepoznata. Zato se puno lakše batrgati u prošlosti. A naša prošlost je kao neki after party na koji smo došli, a koji nikako da završi. Sa svim svojim divnim momentima, od samostalnosti naovamo, sa svim napretkom i slobodama koje su se u međuvremenu izvojevale. Demokracija je divna, ali demokraciju treba održavati, a demokracija se održava kroz kritiku. Ne, ne možemo odahnuti jer smo tek počeli. Potrebne su godine da se izgrade demokracija i socijalno inkluzivno društvo. Kod nas to ide sporo. Ali demokracija ne smije čekati. Ne možemo čekati da se svaki čovjek koji se radovao spaljivanju maskote dva homoseksualca i djeteta predomisli, promijeni mišljenje i kaže: ‘Ljubav je ok’. Postoji i drugi put. Onoga dana kad će Mladen i Ivo udomiti svoje prvo dijete, ti će ljudi sigurno primijetiti da se Zemlja nije prestala okretati, Mjesec i zvijezde su još na nebu, pakao se nije ostvario i progutao sve grešnike i sve je zapravo baš kako treba biti. Demokracija nudi nadu. Zbog toga je odluka Ustavnog suda važna. Mi još upiremo prstima i tražimo sumnju u prošlosti. Umjesto da tražimo vjeru u budućnosti.