Kultura
16233 prikaza

"Mi smo konzervativna šupa s predivnim pogledom na more"

Sandra Šimunović/PIXSELL
Prvakinja Drame HNK Zagreb o filmu koji režira, predstavi koju priprema, rodnom Splitu, koji je obilježen kao ‘grad slučaj’, Kolindinu porazu, zatvaranju Kina Europa...

Glumica Lana Barić, dramska prvakinja HNK, godinu počinje s dva nova projekta: igra u predstavi “Znaš li tko sam ja” mladog kazališnog redatelja Ivana Penovića, koja se priprema na maloj sceni HNK, i sprema prvi kratki film koji režira. “U tom filmu se bavim onim što poznajem i što želim staviti u fokus, a to je uvijek položaj žene”, kratko će najaviti redateljica Barić. 

Protekla godina bila joj je žestokog radnog ritma, uglavnom je radila “vani”. U novom filmu “Eden” mađarske redateljice Agnes Kocsis igra glavnu ulogu, a film koji je Danilo Šerbedžija režirao po njezinu scenariju vidjet ćemo ove godine. Barić je politična osoba, u izvornom smislu te (zlo)rabljene kvalifikacije. O tome govori svaki njezin angažman, o tome razgovaramo.

Express: Europa je u fokusu, to je tema par excellence. Proteklu kazališnu sezonu proveli ste u koprodukcijskoj predstavi ‘I am Europe’, njemačkog redatelja Falka Richtera, koju ćemo vidjeti i u vašem matičnom HNK. Igrali ste je četrdesetak puta, i to na raznim europskim adresama. Richter je autor koji (desni) populizam u Europi želi nazvati pravim imenom: kratko kazano. Ansambl predstave sklopio je po ključu manjinskih identiteta i prihvatio se, stoji u najavi, tematiziranja suvremene obitelji. Ako kažemo da su to opća mjesta, ako kažemo da fašistoidna desnica po defaultu vlastite ideologije ponavlja povijesne matrice - jesmo li preliminarno cinični, umorni od stereotipa ‘dviju Europa’? Pa što je u vama predstava pokrenula i je li se njezina recepcija kod publike mijenjala po europskim adresama? Što je tu najvažnije?

Predstava polazi od manjinskih identiteta protagonista, ali i identiteta općenito. Ono do čega smo kroz improvizacije došli i što se u konačnici govori u predstavi jest da se zapravo najmanje identificiramo s nacijom, odnosno da nam je to nebitno, što je i generalno osjećanje ljudi koji me okružuju, ali ne i dominantnih struja u Europi koje su mahom nacionalističke. Snažno oslanjanje na naciju je popunjavanje vlastitih praznina i zapravo svojevrstan nedostatak identiteta. U predstavi igraju Tatjana i Gabriel, moji sad već prijatelji, koji s Lukom, koji nije s nama u predstavi, ali je također glumac, čine obitelj, i upravo su postali roditelji male Matilde. Zajedno su već deset godina, njih troje. Matilda znači ima majku i dva oca. Puno sam naučila od njih o odnosima, poštovanju, puno više nego iz vlastitih iskustava heteroseksualnih veza, i presretna sam da su moji prijatelji. Obitelj se definira ljubavlju i ni s čim drugim. Njih troje su mnogo više obitelj nego brojne koje znam, a da dođu u Hrvatsku, osporili bi ih isti tren. Nasreću, pa su u Belgiji. Recepcija publike se jest mijenjala, svima je, naravno, zanimljiva Tatjanina i Gabrielova priča, ja sam pričala o svojem iskustvu rata i raspada Jugoslavije te je mnogo mladih ljudi u Europi koji su se rodili nakon tog vremena neke stvari prvi put čulo.

Naprimjer, da je postojala neka država imenom Jugoslavija, nedaleko od njih. Poslije većine predstava imali smo razgovore s publikom, bilo mi je jako zanimljivo kad je publika u Weimaru gotovo unisono zaključila da je predstava previše agresivna - valjda smo se previše direktno bavili nepopularnim temama. Zanimljivo je da se na samo koji kilometar od tog istog Weimara nalazi Buchenwald, jedan od najzloglasnijih konclogora (ima li drugačiji?). Otišla sam tamo, mislim da svi moramo otići, energija svih nečovječnosti koje su se tamo događale još je prisutna, prostor sve pamti i mislim da je jako bitno da budemo svjedoci takvih mjesta, da se suočimo s najvećim zločinima koje smo u stanju počiniti. Odlazili smo i u srednje škole i na fakultete razgovarati s učenicima i studentima nakon što su pogledali predstavu. Meni je to bilo najdraže, dobiti povratnu informaciju od mladih ljudi u formativnim godinama koji rastu u fašistoidnoj Europi. U njih polažem nadu. Meni je to slavlje - dobri ljudi, dobra energija. Još vjerujem u sve nas.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Naravno, Europa je dvostruko ogledalo koje posebno zanimljivo funkcionira na njezinoj periferiji, kod nas. O čemu razmišljate, kao Europljanka s ‘dvojnim’ (radnim) iskustvom: našim i ‘stranim’? Otkud potreba našega čovjeka da se ‘pred Europom’ uljepša i zataji, na brzinu pospremi prljavi veš u boljoj prigodi - to je elementarni ljudski poriv?

Malograđanština je individualna, osim u slučaju kad nije nego je nacionalna, kao kod nas. To je pitanje zrelosti, ali i kulture, ne volim se prikazivati boljom nego što jesam, zato što nema potrebe, ne vidim ni jedan razlog. To je naporno i dosadno, ulagati energiju u nešto tako besmisleno, kad smo svi nesavršeni, ranjivi, sutra umiremo i ćao. Naravno da osjećam slobodu kad idem u nepoznato, dijelom jer mi je novo, a dijelom i jer nije moje pa nisam emocionalno vezana, ništa me ne boli, moja startna pozicija je nulta. To je dobar osjećaj, mene to veseli, nove države, novi gradovi, nova mjesta i novi ljudi. I dalje je to sve ono što me oplemenjuje. Puno sam putovala zadnje dvije godine i narasla na tim putovanjima, takav mi je osjećaj. Nemam dojam da je trava drugdje zelenija, svatko ima svoga smeća, ali da je bilo ljepše raditi u boljim uvjetima, to svakako. 

Express: Živimo u političkim ciklusima, umorni od predvidivosti. Ipak, pobjeda Zorana Milanovića odjeknula je kao trenutak optimizma: u što, ako da? U ključu europejskih politika i visoke europske politike u njezinu boljem smislu, ovaj bi trenutak kod nas mogao značiti mjeru određene zrelosti? Kako razmišljate?

Te sam nedjelje između 18 i 19 sati imala tremu, moram priznati. Mislim da bih pobjedu KGK shvatila kao potpuni poraz zdravog razuma nakon kojeg nema povratka. Pazite, nama je Škoro bio ozbiljan konkurent za predsjednika: dakle, Miroslav Škoro i Kolinda Grabar Kitarović. To su opcije za samoranjavanje, to je ono baš da lupiš glavom o čvrsti zid nekoliko puta. Nesretna sam da je prva predsjednica ove države ovakva kakva je, ne volim neprijatelje u vlastitim redovima, nitko ne voli. U konačnici, laknulo mi je kad je Milanović dobio. Nisam mislila da bih ikad glasala za njega, kao što nisam mislila da bi se on ikad više mogao vratiti na značajnije mjesto u aktivnoj politici. Svidjelo mi se kako je nastupio u zadnja dva sučeljavanja iako su oboje često bili kontradiktorni, i svidio mi se zadnji govor. Milanović nas je mnogo puta razočarao u prošlosti, ne znači da neće i u budućnosti, svi smo bili tu kad je bio premijer, ali mislim da je i sam svjestan činjenice da je mnogo ljudi zapravo glasalo protiv Kolinde kad je njemu dalo glas. Iskreno se nadam da će raditi na svemu što je obećao u kampanji i da će biti predsjednik svih građana i građanki Hrvatske. Promjena je nužna, SDP se treba regrupirati i ozbiljno pripremiti za parlamentarne izbore ako misle išta napraviti.  Dao nam je neku nadu ovaj  ‘novi’ Milanović, bit će surovo ako nas izigra. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Ako su katastrofalne europske politike prema kulturi u EU nešto donijele, onda je to svijest da je kulturna infrastruktura alfa i omega svakog boljeg mišljenja i djelovanja u kulturnoj proizvodnji. Domaćih primjera u tom smislu ima mnogo, ali je najupadljiviji onaj o Bandićevu zatvaranju Kina Europa: pa i zato što se Europa i svijet, nećete vjerovati, iskreno čude nad ovakvom sudbinom kulturne institucije što je bila ekskluziva i primjer ‘najbolje prakse’. Ostajemo bez riječi ili...?

Kad smo prvi put čuli da bi se Kino Europa moglo zatvoriti, odnosno da bi ekipa Zagreb film festivala trebala izaći, to je zvučalo neuvjerljivo i besmisleno. Nitko nije mogao povjerovati da bi se to doista moglo dogoditi naprosto zato što to nije imalo baš nikakvog smisla ni logike. I to se desilo upravo zato. Mi tražimo neki logičan narativ, neku linearnu, jasnu dramaturgiju, ali priča je toliko jednostavna i banalna da nam je upravo zato i bila nejasna. Čitavo vrijeme pokušavamo spašavati stvari značajem, nabrajanjem uspjeha, kvaliteta, programa, ne shvaćajući da su nam upravo to noževi u leđima. Kultura je nebitna, ona je miljama ispod profita i entertainmenta. Mi koji se njome bavimo postat ćemo neka suluda endemska vrsta, neki beskućni čudaci, redikuli entuzijasti, vidjeli ste da ni predsjednički kandidati ne znaju da postojimo, nitko nas nikad nije spomenuo.

Kod nas je uspjeh minus, pogotovo ako prelaziš granice, kao što je Kino Europa dobilo nagradu EUROPA CINEMAS za najbolji kino program u Europi. Sjetimo se samo Hribara i međunarodnog uspjeha hrvatskog filma kojim smo torpedirali Hasanbegovića, samo da bismo ga dobili natrag u glavu. Te vrijednosti koje mi njegujemo nisu vrijednosti koje se traže, one danas znače jako malo ili ništa. Mi smo idioti što se hvalimo uspjesima u kulturi. Na stranu, i dalje ćemo vrebati nad Kinom Europa, pratiti i upozoravati institucije, kao i dosad. Još pet mjeseci i projektna dokumentacija za obnovu je gotova. Navodno. Nas nekolicinu kojima je do kulture stalo boli zatvaranje Kina Europa, jer je njegov gubitak nemjerljiv za kinematografiju i filmsku zajednicu općenito, ali i jedan, nazovimo, društveni život u kulturi. Kino Europa je bilo kulturni epicentar Zagreba, mjesto gledanja, slušanja, učenja, druženja, i mi ćemo ga vratiti. Tu također računamo na pomoć Zorana Milanovića i remetinečku budućnost Milana Bandića.

Express: Posebno se očekuje vaš novi domaći film ‘Tereza37’, čija ste scenaristica i glavna glumica, u režiji Danila Šerbedžije. Kad ćemo vidjeti film? A tema je ‘ubojito naša’: događa se u ambijentu devastiranog Splita 3, arhitektonskog dragulja modernističke arhitekture socijalizma, a protagonistica živi surovost ovdašnjeg patrijarhata: okvirno, za početak. Kakva je žena Tereza, Splićanka? Što su njezina borba i njezin cilj?

Film će svakako izaći ove godine, nadam se uskoro. Gotov je. Nisam ga gledala i mislim da neću još neko vrijeme, nemam potrebu. Ono što sam ja kao žena koja je odrastala u Dalmaciji dobro upoznala jest strah, razne vrste strahova. Mene je, recimo, uvijek bilo strah da me se neće vidjeti, da me nitko neće prepoznati. Pritom ne mislim ni na medijski ni na javni aspekt, upravo suprotno, mislim na potpuno privatnu sferu mojega života. Taj strah još imam negdje. Uvijek ću ga imati. Mislim da je on jako izražen u Dalmaciji i da taj ženski glas, moćan i snažan, često šuti i ništa ne govori. O tome je ovaj film, o strahu, šutnji i istini. Puno je ranjenih žena u Dalmaciji, svugdje u Hrvatskoj, naravno, ali ja sam iz Splita i ta je sredina posebno surova prema ženi, pa su onda posljedično i žene u toj sredini surove same prema sebi. Ne kažu uzalud tuga s juga. Ja sam je u Zagreb ponijela dosta, te tuge.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Uloga Katoličke crkve kod nas je toliko duboko institucionalizirana da gotovo nitko više ne postavlja pitanje sekularnosti obrazovnog sistema. S druge strane, stabilna i jasna snaga javnih borbi protiv patrijarhalnih neuralgija ove sredine daje misliti optimizam? Koliko optimizma? Je li Hrvatska konzervativna zemlja?

Iskreno, počeli su me ozbiljno nervirati tonovi mojih intervjua, i ne samo mojih. I ovaj intervju mi strašno ide na živce. Sama činjenica da je toliko mraka i da je zaista teško osvijetliti stvari dovoljno govori samo po sebi. I sad dok ove riječi izlaze iz mene, sve mi se nekako pomalo i gadi, toliko je toga ružnog, trulog, pokvarenog oko nas, a nismo to zaslužili. Za većinu građana život u ovakvoj državi je bolan. Katolička crkva je jedna od osnovnih institucija u RH koja među svoje građane unosi razdor, kojima su jedni jednakiji od drugih, i dok se ne revidiraju ili daj bože ukinu Vatikanski sporazumi, nećemo napraviti ništa. Milanović je imao tu priliku i nije napravio ništa kad je bio šef Vlade. Sekularizam je samo članak u Ustavu RH, ništa više. To nije realno. Mi smo patrijarhalna, konzervativna šupa s predivnim pogledom na more.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Vaš rodni Split koji vam se, htjeli ili ne, stalno pojavi u nekoj vrsti (autorskog) fokusa, ovih dana je na najgori mogući način javno postao ‘grad slučaj’, poprište brutalne ‘ulične pravde’. A reakcije anonimnih ili poluanonimnih građana Splita koje svjedoče o ‘pomirenju’ sa strategijom ‘ulične prvade’ su strašne. Što se može još reći?

Split živi od turizma i party turizma, nezaobilazne Ultre, a droga je simbiotički dio te priče. Situacija je odavno izmakla kontroli i pretpostavljam da će biti samo gora, a najtužnije je što Oparu, gradonačelnika Splita, najviše brine upravo pokvareni dojam o Splitu koji on naziva stigmatizacija, jer to nikako nije dobar PR, a PR je najvažniji. U duhu sve popularnijeg roleplayinga i generacije videoigara, sjećate se kako je Milanović rekao Kolindi da je ona zapravo liberalna osoba? To je moguće i točno, ali u duhu igranja uloga za određenu publiku ti ćeš preuzeti druge, poželjnije stavove i uloge. I Milanović to radi. U državi se stvorila atmosfera u kojoj će ubojica biti slavljen, on će biti heroj. Ta atmosfera traje jako dugo, mi slavimo i osuđene ratne zločince. Dečko je preuzeo ulogu neustrašivog osvetnika, potaracao tri osobe i hladno se prošetao gradom s kalašnjikovim koji u Splitu, eto, nije teško nabaviti. Vraćam se na ono o čemu sam pričala.

Momak ulazi u ulogu nazovi ‘zaštitnika’, ali kad je došla policija - odsjekle su mu se noge, kaže svjedok. I to je ono o čemu govorim, to je neki dobro sjeban, preplašeni tip, nikakav hrabri osvetnik, koji će sad takav sjediti u zatvoru godinama. Sve su to bjegovi od realnosti, odgovornost sustava igra veliku ulogu, da, ali radije bih se bavila problemom individualne odgovornosti koji je golem i od kojega svi bježe. Kako je moguće da je nestala granica između dobra i zla, kako je moguće da deseci tisuća ljudi podržavaju čovjeka koji je hladno ubio troje, mogao je ubiti još troje, petero, desetero. Odrastajući u Splitu, upoznala sam i potisnutu agresiju, i gnjev, i bijes, frustraciju također, a ponajviše nemoć. I hoćeš-nećeš, većinu toga vučemo od doma. Cijeli taj kompleks nesigurnosti i nestabilnosti je zapravo podloga tom kurčenju kojeg u Dalmaciji ima napretek, po tome smo poznati. Čovjek je ubio trojicu i sad će u zatvor. Možda je u duhu paralelnog svijeta i nevjere u sustav mislio da neće, ali teško mi je u to povjerovati. Ubio je trojicu i ide u zatvor, gdje i pripada, a to je li izgubio vjeru u sustav pa uzeo pravdu u svoje ruke, mene apsolutno ne zanima. Slijedom činjenica da je ‘od prije poznat policiji’ i da je ‘obitelj pod prismotrom socijalnih službi’, znam da je sustav zakazao.

  • davidovici95 19:20 25.Siječanj 2020.

    Šupa ili štala si ti i takvi sa tim pogledom .

  • rdgoran 13:26 23.Siječanj 2020.

    Zavoli samu sebe, postuj se, pa ces realnije i otvorena srca gledati na stvari oko sebe i vidjeti kako je i ovdje, kao i svugdje...i dobro i lose...a dobro onoliko koliko dobro i dajes od sebe

  • lorikemp 11:18 23.Siječanj 2020.

    Najbolji poslovi na mreži ... Posao koji nudi intErnetsko kućno poslovAnje. Možete zaraditi do 7000 USD tjeDno za rad od kuće 4 sata dnevno. Pridružite nam se i posjetite našu web strAnicu za više detalja ... I tako sam započeo ... prikaži još! ......... ❥❥❥ w­w­w.Tr­­a­b­a­j­o­s7­.c­o­m