Imamo svakodnevne ideološke rasprave i svjetonazorska kontreštavanja na društvenim mrežama, Imamo sve više subverzije na kazališnim daskama na kojima se očito vodi najvažnija borba za prevlast u kulturnom establishmentu. Imamo cenzuru na javnoj televiziji koja suzbija kritičko mišljenje kao opasnu zaraznu bolest. Imamo duboko podijeljeno društvo višestruko opterećeno starim i novim antagonizmima.
Dakle, imamo sve što je potrebno da se domaća popularna i alternativna glazba ponovno ušteka u stvarnost i progovori o tome što se događa. Nažalost, na toj strani imamo problem za koji se ne nazire nikakvo rješenje. Glazba ne može promijeniti svijet, samo su naivni hipiji na početku "ljeta ljubavi" vjerovali da je toliko moćna, ali mnogo je primjera koji pokazuju da ipak može utjecati na nečije stavove o svijetu ako se istodobno i dovoljno glasno zavrti nekoliko pravih pjesama s jasnim i preciznim odgovorima na goruća pitanja.
Nekoliko nije velik broj, ali nama je danas potpuno nedostižan. Prije 30-40 godina punkerski i postpunkerski novi val izbacio je na površinu hrpetinu važnih pjesama i cijelu plejadu autora čije su se poruke pažljivo slušale i ozbiljno analizirale pa se to vrijeme s razlogom evocira kao zlatno doba domaće rock glazbe.
Dežurni čuvari reda i poretka nisu se previše zamarali anonimnim punkerima iz podruma, njihova su meta bile popularne subverzivne pjesme koje su se nošene entuzijastičnom publikom preko noći mogle pretvoriti u diskografske bestselere i uznemiriti najširu javnost. Diskografima su utjerivali strah u kosti ozloglašenom "komisijom za šund" pa je natezanje autora s izdavačem zbog jedne sporne pjesme ili sumnjiva stiha znalo potrajati mjesecima.
Prije 15-20 godina u eteru je bilo znatno manje subverzivnih pjesama jer su najborbeniji punk rokeri iz ‘80-ih već počeli posustajati i gubiti korak s vremenom, ali tad su na scenu uskočili mladi hip-hoperi i ponudili drugačije odgovore. Možda nisu bili dovoljno jaki za novo zlato, ali zaslužili su barem srebro.
Poslije je i srebro izgubilo sjaj, a novija hrvatska glazba ostala je gotovo bez ikakvog utjecaja, s premalo konkretnih odgovora na probleme u društvu ili čak potpuno odsječena od stvarnosti kao ulični ansambl Hare Krišna. Rock i hip-hop postali su manje bitni i u svojoj angloameričkoj postojbini, to je naprosto odraz vremena u kojem se poruka brže i efikasnije prenosi preko Facebooka ili Twittera, nego kroz precizno artikuliranu angažiranu glazbu.
Međutim, potpuno suprotan primjer dao je najpopularniji hrvatski pjevač ranog 21. stoljeća Marko Perković Thompson koji je upravo politički angažiranim pjesmama i tvrdim stavovima privukao rijetko viđenu masu sljedbenika i napunio najveće stadione u Hrvatskoj. Thompson je do kraja ‘90-ih bio samo živopisan hajdučki roker blizak radikalnoj desnici i uglavnom nepoželjan u državnim medijima pod strogom kontrolom HDZ-a koji su u to doba favorizirali manje provokativno Prljavo kazalište.
Smjena vlasti i dolazak Račanove manje-više lijeve koalicije gurnuli su ga u posve drugačiji kontekst te pretvorili u najutjecajnijeg izvanparlamentarnoga glasnogovornika opozicije. Kad se HDZ vratio na vlast, Thompsonu su se širom otvorila vrata društvenog establishmenta, na koncerte su mu počeli dolaziti ministri i saborski zastupnici, a njegova uloga protestnog pjevača završila je isplatom pozamašnog honorara za odustajanje od nastupa u predizbornoj kampanji tad konkurentskog HSP-a.
Thompson se nakon te nesvakidašnje transakcije izvrsno uklopio u politički mainstream omeđen prenaglašenim nacionalnim i vjerskim obilježjima. Na drugoj strani ostali su rokeri koji su 1999. godine prilično složno agitirali protiv HDZ-a, ali se poslije nisu uspjeli dogovoriti što bi ih još moglo povezati.
U Račanovoj kampanji sudjelovala je vrlo šarolika glazbena ekipa, u rasponu od uvijek lijevo orijentiranog Leta 3 pa do tradicionalno apolitičnog i na svakom koraku opreznog Parnog valjka, pa je logično da tu nije bilo dugoročnijeg zajedničkog interesa. No najviđeniji rokeri su se kasnije puno više pogubili u pojedinačim istupima koji su trebali odrediti njihove svjetonazore i pokazati stavove prema nezaustavljivoj društvenoj regresiji.
Najjasnije se opet postavio Let 3, nepogrešivo provokativan u javnim nastupima i beskompromisan u politički motiviranim sučeljavanjima. Od žestokog verbalnog ataka na HDZ-ova načelnika općine Tisno koji im je bahato zabranio koncert na svojem terenu pa do brutalne pjesme "Kurac Marko" na posljednjem albumu "Angela Merkel sere", u gotovo svakoj konfliktnoj situaciji moglo se čuti i vidjeti kako Let 3 izlazi iz okvira shock-rock sastava i pogađa daleko šire ciljeve.
Hladno pivo imalo je još bolju priliku kad su udarne pjesme s albuma "Šamar" i "Knjiga žalbe" dobacile do mase od 20-ak tisuća fanova i simpatizera okupljenih na Jarunu. To je mogla biti vrlo solidna podloga za dodatno pojačavanje utjecaja i znatno konkretniji društveni angažman, ali nikad nije iskorištena do kraja.
Najdugovječniji zagrebački punk rock sastav prešao je u business class, potpisao privlačne sponzorske ugovore i vlastoručno prepilio buntovničku granu na kojoj je presjedio prvih petnaestak godina karijere. S vremena na vrijeme ipak bi se probudio rebelijanski duh iz starih dana, a posljednji put je izronio pretprošle godine u uglazbljenoj YouTube poruci "Ja nisam vaš" koju je Mile Kekin uputio tadašnjem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću i njegovim radikalnim istomišljenicima.
Oko tog istupa podigla se poprilična frka, ali potrajala je svega nekoliko dana, kao i većina YouTube fenomena. Nejasno je zašto Kekin poslije nije doradio "Ja nisam vaš" i napravio pjesmu koja bi mu sigurno poslužila kao novi koncertni favorit. Koliko je bunta uopće ostalo u taboru Hladnog piva pokazat će njihov dugo najavljivani novi studijski album, ali treba napomenuti kako je on unaprijed opterećen još jednim problemom koji godinama sputava domaću rock glazbu. Hrvatski rock je umoran i potrošen, odavno zreo za radikalno pomlađivanje.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Normalno da je potrošen i to nepovratno. Današnji rockeri imaju preko 50 godina (hladno pivo, majke, psihomodo, pipsi...), a i hip-hoperi se bliže toj brojci (TBF, npr.). Nadalje, neki su se zaista pogubili. Kao npr. Mile Kekin, koji nije sposoban ... prikaži još! razumjeti kako bi kao neki (stari) punker trebao udarati i po jednima i po drugima. Umjesto toga se pretvorio u najobičnijeg izvođača salonsko-ljevičarskih pop-poskočica na razini adolescenta. Ali, razumijem ja našeg Milu. Lakše je tako, zar ne?