Do svojeg romana “Izgubljeni u stoljeću” Ivan Lovrenović je došao, kako je jednom prilikom rekao, arheološkim iskopavanjem vlastitih proza, dnevnika, eseja i novinskih tekstova, gdje god ih je mogao locirati.
Njegov su osobni arhiv ratni barbari na pragu 21. stoljeća spalilli na samom početku rata u okupiranoj sarajevskoj Grbavici, a kako je on veći dio ipak uspio iskopati, ovaj je roman i njegova pobjeda na osobnoj razini protiv rastakanja civilizacije na ovim prostorima.
U ‘Nestalima u stoljeću’ u svakom trenutku iz povijesti koji opisujete iskri nešto što nas povezuje sa sadašnjosti i obratno. Opisujete detalje iz osobnog života, iz novije i starije povijesti Mrkonjić Grada (Varcara), gdje ste odrasli, rodnog Zagreba... Naslućuje se vrlo snažna intimna potreba to sve objediniti.
Pažljivo osluškujem to što ste zapazili. Ako je točno, to zapažanje mi je vrlo važno. Jer, doista, najjača motivacija s kojom je ta knjiga nastajala jest pokušaj da se prošlost i sadašnjost uhvate u onome u čemu među njima nema granice, da se otkrije kako prošlost ne samo živi u sadašnjosti, nego je određuje, katkad dominantno i fatalno, ali isto tako i da se pokaže kako prošlost nije mrtva okamina, nego je podložna djelovanju naše sadašnjosti. To nije nekakva borhesovska dosjetka, nego je krvavo ozbiljna zadaća svakog čeljadeta koje ne može da ne svodi račune sa sobom, s prošlošću svojom i svoje obitelji, svojega naroda, ako hoćete. Ta je rabota utoliko važnija i neizbježnija ukoliko je prošlost o kojoj govorim mučnija i mračnija, onakva kakvu ne možemo voljeti i njome se ponositi, ali ne možemo se je odreći, osim ako pribjegnemo laži i samoobmani.
Zapisali ste: ‘Slagati lijepu laž na lijepu laž do sljedećeg bratskog klanja, na to se svode društveni rituali u Bosni’. A prozvali ste i vjerske, i nacionalne, i građanske, i demokratske, i titolatrijske rituale.
Riječ je o posljednjih posljednjih 80 godina. Ti rituali danas žive istodobno, a u potpunoj kakofoniji poruka i suprotstavljenosti značenja. A iza i ispod svega, kao mračni movens, stoji nezavršeni rat, ovaj posljednji, kao i onaj 50 godina prije njega, moralno neapsorbirani i politički neprerađeni. Ne potvrđuju li to najbolje svježi primjeri belicističke retorike političkih i vjerskih vrhova i u Srbiji, i u Republici Srpskoj, i u Hrvatskoj? Samo što u Srbiji i u Hrvatskoj sve to ipak predstavlja luksuz političkog marketinga te je samo pitanje dana kad će iz razloga državnog interesa i oportuniteta Beograd i Zagreb ponovno progovoriti tišim i kooperativnim tonom, kao što su već započeli. Iako, ne treba smetnuti s uma upozorenje profesora Ozrena Žuneca ‘da i dalje postoje aspiracije koje su postizive samo ratom, a da je i dio aktualnog političkog života upravljen na to da se jednog dana konačno i za svagda izmire računi, što je naravno iluzija. Rat je nepravda i ona peče transgeneracijski’. A u Bosni je sve to stotinu puta gore, između ostaloga i zato što je njoj mir došao na drukčiji način nego Srbiji i Hrvatskoj, kao nametnuti provizorij koji se, evo, pretvorio u vječnost, provizornu i neprozirnu, a prepunu onoga što ‘peče transgeneracijski’.
Kako bi se naša društva, nakon ratova, mogla obračunati s nacionalizmima?
Naša stvarnost je nemilosrdna. Nakon strašnih zala počinjenih pod nacionalističkim izlikama, pa i poslije sve nesreće koju su nacionalizmi donijeli vlastitim narodima, nacionalističke politike u svim zemljama nastalima nakon raspada Jugoslavije i dalje žive, i to privlačne, politički perspektivne, a u BiH i jedine relevantne. Ali mislim da je jedan od razloga živosti i privlačnosti nacionalističkih ponuda nepostojanje uvjerljive, prosvijećene i konkurentne političke alternative. U BiH je to tragično. Za posljednjih 20 godina političkog života sva alternativa, oličena prije svega u nominalno lijevom SDP-u i njegovu dugogodišnjem lideru Zlatku Lagumdžiji, te u izdancima te partije, poput Demokratske fronte Željka Komšića, kompromitirala se kao politička prevara. Prvo, zbog potpunog izostanka socijaldemokratskog programa i prakse, drugo, zbog etničke ograničenosti na bošnjačku populaciju, a to samo po sebi ne bi predstavljalo problem da se u praksi stranačkih vrhova te njima sklonih dijelova akademske zajednice i medija nije pretvorilo u svojevrsnu četvrtu varijantu nacionalizma, onoga ‘građanskog’, ‘probosanskog’, pseudopatriotskog. Obračunati se s nacionalizmom, ako je dobro razmišljati u tim terminima, dakle, nema tko. Nije se pojavila ni jedna snaga koja bi na politički suvisao, dosljedan i autentičan način bila opozitna vladajućem etnonacionalnom obrascu te koja bi djelovala transetnički i transentitetski.
Početkom 1992. vas petorica ste potpisali pismo Tuđmanu kao ‘odgovornome za političko uništenje BiH’ jer je pristao na Miloševićeve i Karadžićeve ideje o podjeli BiH. Nedavno ste pak izjavili da su Hrvati u Hercegovini ogorčeni Hrvatskom zbog otrežnjenja da će Hercegovina ikad biti dio Hrvatske. Kakav je danas odnos Zagreba prema Hrvatima u BiH?
Odgovarajući na isto pitanje prije godinu, dvije podijelio sam taj odnos na tri faze. Prvu, Tuđmanovu, koja je bila najaktivnija, ali po rezultatima najlošija, drugu, Mesićevu, koja se svodila na samodopadnu retoriku ‘prijatelja Bosne’, ali je za Bosnu bila štetna jer se nije zamarala prepoznavanjem stvarnosti Bosne i njezinih istinskih problema, te treću, nakon što se današnja vladajuća ekipa u Hrvatskoj opekla na prvobitnoj potpori SDP-u u BiH koji se, predvođen Lagumdžijom, 2010. i 2011. upustio u suludi politički inženjering s najštetnijim posljedicama. Ta treća faza uglavnom je obilježena opreznim promatranjem iz daljine. Danas, pak, vidi se kako će predstojeći izbori u Hrvatskoj biti dobrim dijelom u znaku obnovljene HDZ-ove brige i ljubavi za BiH, to jest za Hrvate u njoj i njihov politički položaj. Ima više od tisuću razloga da se čovjek boji te brige i te ljubavi, jer je uvijek bila kontraproduktivna. I za Bosnu i za Hrvate u njoj.
Vidite li šansu da Beograd ikad zauzme otrežnjujući stav prema Banjoj Luci?
Bi li, i ako da koje, stranke među Hrvatima i Bošnjacima tome mogle pridonijeti? Da Beograd prema Republici Srpskoj zauzme stav koji ne bi ostavljao ni traga sumnje u prikrivene namjere u odnosu prema državnom integritetu BiH - to se ne može i neće dogoditi dokle god u Srbiji ne postane trajno marginalizirana i manjinska, svedena na manje od tri posto izborne potpore, ona politička struja u kojoj ‘i dalje postoje aspiracije koje su postizive samo ratom’ te koja je i dalje ‘upravljena na to da se jednog dana konačno i za svagda izmire računi’. Može li se to dogoditi, hoće li se to dogoditi - pitanje je na koje nitko ne može dati siguran odgovor. A političke stranke među Bošnjacima i Hrvatima premalenog su kapaciteta, o liderskim kapacitetima da i ne govorim, a da bi tom procesu mogle bitnije pridonijeti, sve i kad bi imale svijest o njegovoj važnosti.
Nedavno ste ocijenili da Republika Srpska funkcionira više nalik državi nego Federacija BiH i sama BiH.
Vašingtonski i Dejtonski sporazum proizveli su apsurdnu državnu strukturu, sastavljenu od Republike Srpske s gotovo svim državnim funkcijama, k tome etnički homogeniziranu krvavim sredstvima, i Federacije BiH koja je disfunkcionalna i podijeljena - nacionalno, administrativno, interesno... Takvom Republikom Srpskom relativno je lako upravljati, iako je i nju pojela korupcija, pa je i politička harmonija pukla te se Dodiku više ne piše dobro. A Federacija? U njoj se političke oligarhije, i bošnjačke i hrvatske, bore za vlastitu političku i materijalnu imovinu. Pri tome se sa svake strane bezdušno manipulira političkim odnosom između većinskih Bošnjaka i manjinskih Hrvata, koji stoji nerazriješen još od Washingtona 1994.
U ‘Nestalima’ se prati kontinuitet zločina iz 2. svjetskog rata, u 90-ima srpskih nad bošnjačkim i hrvatskim civilima, potom HVO-a nad srpskim civilima i pljačka. Je li realno očekivati da taj košmar ikad dobije makar povijesni, a kamoli sudski, zasluženi kraj?
Nesmiljena borba za apsolutnu nevinost i apsolutnu žrtvenost vlastitog naroda te za apsolutno đavolstvo i zločinaštvo drugih, susjednih naroda, to je konstanta svih naših politika i kultura sjećanja, kako se to sad pomodno naziva. A zemlja puna starih i novih stratišta, masovnih grobnica, jama, mučilišta - bošnjačkih, srpskih, hrvatskih - nikad to nije tako užasno vidljivo i prisutno kao o žalobnim godišnjicama u ove ljetne dane. Pri tome je najstrašnije što takva politika sjećanja potire i prezire stvarnu veličinu te smisao žrtava i njihove patnje - jednako tuđih kao i svojih, to treba naglasiti - jer ih pretvara u puko sredstvo, oduzimajući im pojedinačnost, brišući neponovljivost i užas konkretne patnje. Dok je to tako, taj košmar ne može biti razriješen ni povijesno ni sudski.
Banja Luka je nekoć bila najmultikulturalniji grad u BiH. Rekli bismo i jedan od najhrvatskijih, i zbog Hrvata koji su tamo živjeli, ali i upućenosti i Srba i Bošnjaka na Zagreb. Je li više ikome stalo da nekoga tamo više vrati?
Sve je to završena priča: Banja Luka, Sarajevo, Mostar, o manjim gradovima u BiH da i ne govorim, to su mjesta koja su započela jednu novu, drugu povijest. Fizionomija po kojoj su bili poznati do rata sad živi samo u uspomenama onih koji se još mogu sjećati pa se ta virtualna stvarnost miješa sa sadašnjom. Za razliku od Sarajeva i Mostara, u Banjoj Luci se ta radikalna civilizacijska promjena dogodila bez rata, daleko od frontova, djelovanjem jednog žestokog naci režima. Danas su to neki drugi gradovi kojima je od onih starih ostalo samo ime i mi ne možemo ništa znati o tome kako će se oni razvijati u budućnosti.
