Ivica Buljan, hvaljen i osporavan redatelj i novi ravnatelj drame zagrebačkog HNK te suosnivač mini teatra u Ljubljani i zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta, poznat i kao scenski provokator te promotor nove kazališne estetike, ponovno je u žiži događaja: najavio je dramski program za novu sezonu u HNK-u gdje će veliko finale biti njegova režija proslavljenog teksta Tene Štivičić “tri zime”, a na dubrovačkim ljetnim igrama ipak će režirati “Elementarne čestice” jednog od najvećih pisaca današnjice michela Houellebecqa.
Opasni presedan i politička igra
Uz to, ove godine obilježava 20. godišnjicu svoje prve režije, te najavljuje prvi “posao” u slavnom njujorškom teatru La mamma. Zanimalo nas je kako komentira cijelu zbrku koja je nastala oko cenzure izvedbe “Elemenatarnih čestica” Michela Houellebecqa, te miješanje MUP-a i politike u koncipiranje programa na Dubrovačkim ljetnim igrama, pogotovo u svijetlu najnovijih vijesti po kojima je lokalna zajednica odbila financirati osiguranje predstave “Elementarne čestice”, pa se očekuje da ministarstvo kulture pokrije i taj dodatni trošak.
Prema Buljanovu mišljenju, živimo u potpuno kaotičnom društvu i logično je da se politički kaos preslikava na kulturnu sferu.
"Riječ je o opasnom presedanu i političkoj igri, kojom se iz Dubrovnika želi istjerati umjetničko kazalište s igara, koje postavlja pitanja, i zatim ta manifestacija pretvoriti u estradni, zabavni program",ističe Buljan i dodaje da su odmah po objavi programa igara krenuli iz usta nekih intelektualaca komentari tipa ‘Zašto to rubno pornografsko djelo?’ i da je već tada osjetio zazor nekih dubrovačkih krugova prema tom projektu.
"Nakon toga je dubrovački župan, očito nagovoren, jer evidentno nije pročitao roman, pokrenuo lavinu apsurdnih poteza, naručivši od MUP-a i ureda predsjednice mišljenje o sigurnosnom riziku. Houellebecq je igrao u brojnim njemačkim kazalištima, a u Francuskoj se ‘Elementarne čestice’ izvode već nekoliko sezona, i nigdje nije postavljeno pitanje o sigurnosnom riziku niti je izazvala strah. Mislim da je riječ o vrlo otvorenoj HDZ-ovskoj igri, koju je evidentno pokrenuo dubrovački župan povlačeći konce iz zasjede. Govoriti da je to briga za građane islamske vjeroispovijesti potpuni je apsurd. što bi se dogodilo da skupina nekih vjerskih fanatika kaže da se ne slaže s igranjem Krležinih komada u HnK jer je Krleža bio ateist? Mislim da je Houellebecq u političkoj i kulturnoj javnosti Hrvatske postao crvena krpa, koja simbolizira slobodu izražavanja i mišljenja, te sve suprotno od ove šatoraške euforije, te da je zbog toga postao sporan", kaže.
Ivica Buljan studirao je politologiju, te francuski jezik i komparativnu književnost, a zatim je godinama radio, kao novinar u Studentskom listu, Poletu i Startu, a zatim kao kazališni kritičar u Slobodnoj Dalmaciji, ali mu nije padalo na pamet da će se ikad baviti režijom.
Kao kazališni kritičar počeo je raditi dramaturgije, primjerice, s Vitom Tauferom, no pravi klik mu se dogodio, otkriva Buljan, na stipendiji u Francuskoj, kada je proveo šest mjeseci u Nacionalnom kazalištu u Rennesu, koje je i danas jedno od najjačih teatara u Europi.
"Redatelj Christian Colon me pozvao u Pariz da s njim radim kao dramaturg i zapravo mi je na neki način ukazao na to da bih mogao režirati", kaže.
Po povratku iz Francuske pozvao ga je u Ljubljanu slovenski glumac i redatelj Robert Waltl, gdje je 1995. režirao svoju prvu predstavu “Ime na vrhu jezika” tako da ove godine obilježava 20 godina od svoje prve režije.
"Poslije smo Waltl i ja pokrenuli Mini teatar i mogu reći da je moj ključni rad, uz četverogodišnju epizodu u splitskom HNK, bio vezan uz Sloveniju, te dijelom uz Francusku gdje predajem na nekoliko akademija", kaže Buljan, koji je do sada režirao 30-ak predstava i dobio 15-ak nagrada, na primjer, Vjesnikovu nagradu Dubravko Dujšin, Sterijinu nagradu i najveće slovensko priznanje – Prešernovu nagradu.
Međunarodno priznanje stekao je režijama tekstova suvremenih autora kao što su “Svinjac” i “Orgija” Piera Paola Pasolinija, te Koltesova “Sallingera”, a Krležine “Gospodu Glembajeve” postavio je kao prvi ikad izveden hrvatski tekst u Vilniusu u Litvi, “europskoj kazališnoj velesili u kojoj publika obožava teatar”.
U Hrvatskoj je još do nedavno radio najviše na off scenama ili projektima, i velik dio njegovih slovenskih hit predstava nikad nije gostovao u Hrvatskoj.
Prvo ravnateljsko iskustvo stekao je u splitskom HNK-a, u doba intendanture Mani Gotovac, kada je shvatio, kaže, koliko je vođenje dramskog programa u teatru odgovoran posao.
Govoreći o dramskom programu u novoj sezoni u zagrebačkom HNK-u, Buljan kaže kako su već ranije najavili ulazak autorskog kazališta u HNK, što će se u idućoj sezoni realizirati kroz ujednačenost klasike i suvremenosti, odnosno postdramskoga kazališta, i to na domaćem i međunarodnom planu.
Tako će prva premijera u studenome biti velik projekt “Na kraju tjedna” Bobe Jelčića, originalne figure hrvatskoga kazališta, koji je poznat po malim formama i specifičnom radu, a u ovom projektu će progovoriti o srednjoj generaciji, koja je u rascjepu između histerične situacije u zemlji i želje za napretkom, odnosno, revolucijom.
Slijedi autorski projekt Pippa Delbona ‘Evanđelje’, koji je nastao na temelju njegova razgovora s majkom na samrti, koja ga je tada zamolila da se napokon počne baviti nečim lijepim i dobrim, te je odlučio istražiti što bi to značilo iz njene perspektive vjernice.
"Projekt će biti jedinstven po tome što će se u njemu kombinirati intimni iskazi hrvatskih i talijanskih glumaca, uključit će se i orkestar HNK-a, dio Zbora i plesači, a nakon premijere u prosincu predstava će krenuti na turneju po Europi. Zatim će Paolo Magelli režirati tekst o ljubavi, strasti i otmici ‘Nepobjediva lađa/ Žena’ pomalo zaboravljenoga hrvatskoga ekspresionističkog pisca Josipa Kosora, koji je možda bio i najveća hrvatska figura svog vremena u Europi", kaže.
Zanimalo nas kako je došlo do toga da se odmah nakon uspješne praizvedbe u londonskom National Theatru u Zagrebu izvede nagrađeni tekst najuspješnije hrvatske dramatičarke Tene Štivičić “Tri zime”.
Prema Buljanovu mišljenju, taj je tekst dar s neba, među ostalim i zato što nudi fantastičnu lepezu ženskih likova što je još od Gavelle bila karakteristika glumačkog ansambla HNK-a.
"Tena Štivičić je u pravom smislu Krležina kći, jer opisuje prijelomne događaje od početka 20. stoljeća do ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ispitujući koliko politika utječe na intimnu sferu pojedinca", poručuje ravnatelj zagrebačke Drame, dodajući da će biti izveden i peti dramski tekst “Bella figura” Yasmine Reze, koju nazivaju kraljicom bulevara i građanske komedije, te preciznog dijagnostičarkom neoliberalnog društva, a režirat će ga Boris Liješević.
Na pitanje kako ocjenjuje prvu godinu svog ravnateljskog mandata na čelu Drame u HNK-u, te je li zadovoljan postignutim, Buljan je odgovorio da je u Splitu, kamo je došao potkraj Tuđmanova režima, kada se činilo da pred “gradom slučajem” ipak stoji neka budućnost, na prvom mjestu bila društvena uloga teatra, jer su se u splitskom kazalištu tada okupljale sve progresivne snage grada, dok je u Zagrebu situacija drukčija pa tako i zagrebački HNK ima drukčiju ulogu.
"Kad sam radio ‘Vučjak’ uvjerio sam se da glumci u Drami imaju fantastičan potencijal, da traže složenije projekte i da su spremni za sve izazove, pa je važno animirati ga i staviti u službu postdramskog teatra", kaže Buljan, dodajući da se veliki pomak već dogodio s projektima Matije Ferlina i “Lulu” Jerneja Lorencija, koji je poznat po autorskom kazalištu.
"Za razliku od splitskog, zagrebački HNK ima ulogu da komunicira s publikom preko suvremenosti i dovede što više mladih na predstave te ih osposobi za gledanje suvremenog postdramskog teatra. To je apsolutno nemoguće bez određenog predznanja. Zato smo u prošloj sezoni pokrenuli dvije kampanje: seriju gostovanja teatra po školama i fakultetima, čak smo bili i na Policijskoj akademiji, te predstavljanje HNK-a po kvartovima, jer smo htjeli predstaviti ideju ‘otvorenog teatra’, kojom želimo srušiti poimanje HNK-a kao elitističke i zatvorene zgrade gdje se dolazi konzumirati repertoar. Te kampanje bi trebala inicirati zanimanje za HNK, što je preduvjet za dijalog", kaže.
Na izravno pitane je li zagrebačka HNK publika spremna za repertoarni i poetički zaokret te ima li dovoljno tog predznanja da prihvati taj novi smjer, što se pokazalo upitnim kod Ferlina projekta, koji je izazvao među kritikom i među publikom nedoumice, Buljan je ustvrdio da u Europi postoji podjela na javni, odnosno, umjetnički teatar, koji istražuje i postavlja pitanja, i kreira poetike i estetike, te komercijalni, koji podilazi ukusu publike, dok u Hrvatskoj gotovo i nema stroge granice između ta dva tipa kazališta, i oni se jednako financiraju javnim sredstvima.
"Želimo da HNK bude u skladu s europskim pozornicama, na primjer, produkcija ‘Evanđelje’ Pippa Delbona bit će izvođena u kazalištima u Bologni, Rimu, Liegu, Parizu i Wroclavu što znači da uprave tih teatara drže njegovu estetiku prikladnom za publiku, pa je onda i naša dužnost da pokažemo ono što se danas događa u Europi", poručuje Buljan.
"Dakle, želimo da se to njegovanje publike ostvaruje na polju suvremene dramaturgije, režije i glume, a to uključuje i ostale aspekte poput scenografije i glazbe. Želimo da publika HNK vidi ono što je u današnjem europskom i svjetskom kontekstu napredno i istraživačko. To je tzv. procesno kazalište, koje ne nudi gotova rješenja, i upravo nas to razlikuje od tradicionalnoga i komercijalnog teatra. U takav model fantastično se uklapa tekst Tene Štivičić te projekt Matije Ferlina, koji je prepoznatljiv i prihvaćen na europskoj sceni i u velikim kazališnim institucijama", tvrdi ravnatelj.
Budući da Buljanove predstave često izazivaju svakakve reakcije i kritike, pitali smo ga kako to doživljava, a on je odgovorio da kazalište mora reagirati na neuralgične točke svog vremena. Zatim je iznio nedavni slučaj kada je u Sloveniiji radio predstavu “Jugoslavija moja dežela” prema romanu mladoga Gorana Vojnovića što je u dijelu slovenske javnosti izazvalo burne reakcije.
"Dio javnosti je bio zgrožen time što se u Slovenskom narodnom gledališču igra predstava koja u naslovu ima riječ ‘Jugoslavija’ i da se na sceni tog teatra prvi put govori jezicima bivše zemlje, i oko toga su se vodile artikulirane polemike, no nije bilo nikakvih prijetnji plinskim bocama kako nazivam slučaj Houellebecqa", govori Buljan i zaključuje da se očito tema bivše Jugoslavije u dijelu javnosti smatra odioznom i zbog toga kazalište o njoj treba govoriti.
"U slučaju Houellebecqa najproblematičnije je bilo to što se tu, kao u doba spaljivanja vještica, etiketirao i zabranjivao autor zbog izrečenih stavova, koji su bili izvučeni iz njegovih fiktivnih djela, a zatim su se pretvarali u njegove političke stavove", objašnjava.
Buljan je dosad najviše radio svoje omiljene autore Pasolinija i Coltesa, ali je postavljao i domaće pisce, primjerice, u Abidjanu u Obali slonovače režirao je Karakaševu posttranzicijsku priču “Snajper”o bijegu iz siromaštva i besperspektivnosti, koja je doživjela uspjeh.
Tek nakon toga je uslijedio Krleža, kojeg je postavljao u Slovenskom narodnom gledališću u Ljubljani, u Litvi, Moskvi, Crnoj Gori, Abidjanu u Obali Slonovače i konačno u zagrebačkom HNK-u.
Kad smo ga upitali da li je Krleža bio preloman za njegovu “hrvatsku” karijeru, odgovorio je da je Krležu u školi smatra zamornim piscem, pogotovo drame, iako je gutao njegove romane, te da ga je tek na studiju počeo diskretno otkrivati.
"No tek nakon što sam režirao brojne drame i tekstove Pasolinijeva i Coltesa i stvorio svoj stil i estetiku, počeo sam doživljavati Krležine drame na drugi način", otkriva Buljan dodajući da tom krugu pripada i Heiner Miller koji je prema njegovu mišljenju možda najžešća poveznica s Krležom.
"Tada me je Krleža fascinirao i prišao sam mu bez ikakvih modela koje bih oponašao nego samo s poputbinom ‘mojih’ autora i tu se on fantastično ‘snašao’. Sve do ‘Vučjaka’ u HNK-u izbjegavao sam raditi Krležu u Hrvatskoj. Radio sam ga u Litvi gdje su ga doživjeli na senzacionalan način, a u Ljubljani, na slovenskom jeziku, Krležini ‘Glembajevi’ su zvučali još autentičnije. Mislim da se nakon gostovanja slovenskih ‘Glembajevih’ u Zagrebu dogodio neki klik: naime, do tada sam bio za zagrebačku publiku svrstan u ladicu off projekata, koje sam radio u Teatru Itd, ili kasnije postdramskih predstava u ZKM-u, pa je kazališna publika doživjela svojevrsni šok. Nakon Slovenije je došlo predivno afričko iskustvo s ‘Kraljevim’, kada su u Abidjanu doživjeli Krležu kao domaćeg autora. Inače stanovnici Obale Slonovače slični su Hrvatima – jako su politizirani, opsjednuti nogometom, kao društvo su nestabilni, a u prihvaćanju demokracije na neki način histerični tako da je tamo Krleža sa svojom srednjoeuropskom temom fantastično legao", tvrdi.
Na kraju smo Buljana zapitali što će raditi, osim režije teksta “Tri zime” Tene Štivičić u HNK-u, u idućoj sezoni, a on je najavio dva vrlo zanimljiva projekta.
Prvo će na ljeto raditi projekt “Kapital 21. stoljeća” prema planetarno popularnoj knjizi Thomasa Pikettyja u sklopu europskog programa Škola učitelja u kojem sudjeluju Francuska, Belgija, Italija, Portugal, Hrvatska i Slovenija. U programu će sudjelovati mladi glumci, a Buljan je odabran za učitelja.
"U projektu ćemo se baviti temom kapitala, koji je danas glavni lik u našim životima i to u svim sredinama. Naime, danas je iz našeg pamćenja izbrisano sve u vezi Marxa i njegova ‘Kapitala’, kao i znanja iz političke ekonomije, a mlade generacije ne znaju apsolutno ništa o toj temi. Stoga ćemo u sklopu tog projekta istražiti koliko danas, recimo u bogatoj Francuskoj ili u tranzicijskoj Hrvatskoj znamo o Marxu i njegovu ‘Kapitalu’ i gdje nas upućuje Pikettyjeva knjiga. Na jesen ću u njujorškom kazalištu La Mamma raditi sa slavnom kompanijom Ellen Stewart Pasolinijeva ‘Pilada’ čime će se taj autor prvi puta predstaviti u Americi kao dramski pisac", zaključio je Ivica Buljan.
