Ostrava je treći po veličini grad u Češkoj, poznat po rudnicima ugljena, metalurgiji i industriji, grad koji su zvali "čelično srce" Čehoslovačke u vrijeme socijalizma. Bio je to šljakerski i turoban grad koji danas zaokreće smjer postajući univerzitetski i kulturno važan, no još ga rijetko nalazimo u ponudi turističkih aranžmana popularnih srednjoeuropskih tura. No nalazimo ga u biografiji i poeziji jednog od najčuvenijih i najznačajnijih suvremenih čeških pjesnika. Iz Ostrave je pjesnik Petr Hruška (1964).
U svojim jezgrovitim pjesmama često se Hruška naslanja na atmosferu rubnosti i beznađa grada, a Ostrava je prostorno utočište njegove poetike. Iako je prvotno završio studij rudarstva jer mu iz političkih razloga nije bilo dopušteno ništa drugo studirati, nakon Baršunaste revolucije 1990. godine Hruška u Ostravi slobodno upisuje i završava studij bohemistike te doktorira književnost u Brnu. Danas se bavi poezijom 20. stoljeća, predaje po češkim sveučilištima. Zaposlen je u Zavodu za češku književnost Akademije znanosti Republike Češke, u ogranku u Brnu. Uz to, radi kao urednik u časopisima, aktivan je član kulturnog života, poznat po društvenom angažmanu. Hruška je pjesnik čije pjesme, nasreću, možemo čitati i na hrvatskom jeziku.
Kad je pod naslovom "Dan velik kao oboren jelen" 2018. godine kod nas objavljena knjiga s izborom pjesama Hruškine poezije u izdanju koprivničkih Artikulacija, u prijevodu Matije Ivačića, prva mi je misao bila: kakav naslov, kakav veličanstven stih, takav da bih ga i sama poželjela napisati, ali drugi se uvijek bolje sjete. "Dan velik kao oboren jelen", stih je iz Hruškine pjesme "Trg partizana", o čizmama na vijetnamskoj tržnici, iz pjesme koja se teško zaboravlja. Petra Hrušku vidjela sam i čula sad već davne pretpandemijske 2019. godine, kad je ovaj izbor poezije predstavljao u Zagrebu, u Češkom narodnom domu, u atmosferi svojega jezika i ljudi iz češke zajednice. Činilo mi se da je njegov dolazak tad nekako nezamijećeno prošao. Kući sam otišla s potpisanom knjigom pomislivši: ovaj bi pjesnik još trebao k nama dolaziti, još objavljivati. Nisam tad znala da u Češkoj Hruška gotovo da ima status živućeg klasika poezije.
Izgubio rukopis u vlaku pa napisao novi
Sjećam se da je na promociji ispričao kako je godinu dana pisao naručeni rukopis za nakladničku kuću Revolver Revue, svaki dan po jednu rečenicu/pjesmu, a kad je rukopis završio, izgubio ga je, ostavio ga je u vlaku. Tražio ga je preko medija, u potragu su se uključili i drugi ljudi, no nije ga pronašao. Na kraju je napisao novi prozno-pjesnički rukopis u kojem spominje i nezgodu s gubljenjem teksta te ga je objavio pod naslovom "Jedna rečenica" (2015.). Evo, primjerice, jedne: "Sunce pažljivo pada na snijeg, sve je strašno ranjivo,/oćutjeti bliskost jedino je što još želim".
Izbor na hrvatskom jeziku "Dan velik kao oboren jelen" obuhvaća izabrane pjesme iz svih do tada objavljenih knjiga: "Dnevne sobe nemira" (1995.), "Mjeseci" (1998.), "Ta su se vrata uvijek zatvarala" (2002.), "Odlomci" (2004.), "Auti ulaze u brodove" (2007.), "Dramari" (2012.), "Jedna rečenica" (2015.), "Posinak" (2017.) i pjesme iz tad novog rukopisa. Koliko god se glas ovoga pjesnika mijenja iz knjige u knjigu, moglo bi se reći da je riječ o pjesniku koji promatra svijet oko sebe istovremeno kao liričar intime i liričar oporosti pomno bilježeći svakodnevne stvari unutarnjeg i vanjskog pejzaža.
Stihovi već objavljivani u Temi i Quorumu
U potrazi za Hruškinim pjesmama prekopavala sam kutije s knjigama i časopisima u podrumu. Biti hrčak nezahvalno je jer se zarobiš papirom, ali lijepo je znati da uvijek možeš u nekoj zaboravljenoj kutiji mračne šupe pronaći, recimo, Temu iz 2012. godine i Hruškine pjesme ako ti zatrebaju, recimo pjesmu "Trg partizana" iz ciklusa "Šilterice", u prijevodu Matije Ivačića i Matéja Martinčáka. Sjećala sam se da su Hruškine pjesme u broju Teme s crnom naslovnicom, uz pjesme Staše Aras, uz intervju s Ferićem nakon "Kalendara Maja". Sjećanje ponekad izranja u fragmentima, a pamćenje i zaborav su kao odnos plime i oseke: sjetiti se prvog čitanja pjesme, pa zaboraviti - ostane samo slika tisuća pari čizama s vijetnamske tržnice na kojoj nikad nisi bila, ali je vidiš jer ti ju je pjesnik doveo u svijest. U podrumu sam našla i predzadnji broj Quoruma iz 2016. godine, u njemu važna antologija češke suvremene poezije na gotovo 100 stranica, izbor koji su napravili pjesnici Adam Borzič i Jonáš Hájek. U antologiji opet pjesme Petra Hruške. Uz njega još 13 predstavljenih pjesnikinja i pjesnika. Prevela je Mirna Stehlíková Đurasek. U njezinom prijevodu jelen nije "oboren" već je "usmrćen". Čitam naglas oba prijevoda pjesme, oba su sjajna, i dalje vidim sliku "suviše cipela i za veliki sjeverni grad".
Zemlja nema ruba, a time ni počinka
"Ugledao sam svoje lice" (Neolit, Artikulacije 2024) nova je knjiga poezije Petra Hruške koju odnedavno čitamo na hrvatskom, opet u izvrsnom prijevodu Matije Ivačića, za koju je Hruška 2022. godine dobio prestižnu godišnju češku nagradu za književnost "Magnesia Litera". Riječ je o zaokruženoj konceptualnoj knjizi koju pjesnik ispisuje kao imaginarno posljednje Magellanovo putovanje u kojem je slavni moreplovac sa svojom flotom prvi put oplovio svijet. Knjiga je inspirirana tekstom Magellanovog kroničara i pisara Antonia Pigaffete "Prvo putovanje oko Zemljine kugle" (1522.), u kojem Hruška traži i nalazi uporište za pisanje. Hruškina se knjiga može čitati kao istovremeno zamišljena i stvarna pjesnička etnografija putovanja. Svijest onoga koji bilježi eurocentrična je, no otvorena: promišlja, pregovora, bilježi, trudi se razumjeti. Hruška je knjigu objavio 8. rujna 2022. godina, točno 500 godina otkako je posljednji brod Magellanove flote bez stradalog Magellana uplovio nakon trogodišnje plovidbe u Sevillu, izgubivši pri tome jedan kalendarski dan!
Prvi dio zbrke naslovljen je "Papige u zrcalu", u kojemu kroz pjesme pisane slobodnim stihom, mahom narativno, bez ikakvih jezičnih ukrasa i uljepšavanja, donosi opise otoka i susreta moreplovaca s domaćinima nepoznatih jezika i običaja. Članovi ekspedicije susreću se negdje daleko na Tihom oceanu, na Začinskim otocima, s nekim dalekim Drugima, s "domorocima", doznajemo o običajima, ratovanju, sukobima, bolestima, jeziku, hrani, ponajviše o međusobnom čuđenju nad susretom koji se dogodio. Drugi i posljednji dio čini poema "Pretovaren brod" u kojem se autor s divljenjem obraća Pigaffeti, citirajući dijelove njegova brodskog dnevnika, te nas tim postupkom izravno dovodi u atmosferu vremena "velikih otkrića" i susreta civilizacija: "Pojavi li se itko veći od njih/ urliču i slave ga", (...) "Tijekom snošaja ne skidaju praporce jer njihovo zveckanje/ženama donosi veliku ugodu." Pigaffeta je preživio putovanje vrativši se posljednjim iznurenim brodom Magellanove flote, pretovarenim klinčićima i viješću "da Zemlja nema ruba, a time ni počinka". Hruška u svojoj pjesničkoj plovidbi dokazuje da je jednostavno majstor poezije - koristi i dokumentarno i imaginarno, plovi kroz vrijeme i prostor da bih iz njega dohvatio neponovljivo dobar pjesnički tekst.
Trg partizana
Toliko zimskih čizama na vijetnamskoj tržnici
da to umara
previše čizama i za veliki sjeverni grad
čizama za cijeli vijetnamski rat
Što bi se sve moglo učiniti
šutnuti i prijeći
s toliko čizama
gdje smo samo mogli biti
Uokolo pijanački parkovi
u kojima dangube čopori stabala
iza njih aluminijski sjaj
Dan velik
kao oboren jelen
leži na Trgu partizana
Onda noć otkrije goli
mjesec
i opet je vidljivost samo na korak
na jedan jedini korak
nekamo doma
jeftinim vijetnamskim čizmama
(iz knjige "Automobili ulaze u brodove", 2007.)
Vjetar cijeli dan
Brod se opasno nagnuo.
Sišao sam s lampom u skladište s robom
namijenjenom za trgovanje.
Sukno.
Crvene kape
koje u novim svjetovima
tako lako pomute um.
Koralji, igraće karte.
Prevrnuti sanduci s ogledalcima.
Ugledao sam svoje lice,
ugledao sam svoje lice,
ugledao sam svoje lice toliko puta
da sam pretrnuo.
Navečer se ukazalo kopno.
(iz knjige "Ugledao sam svoje lice", 2024.)
