"Imamo 'Mladež bez boga' na Crkvenom tržištu"

Široj hrvatskoj javnosti postali ste poznati tijekom rata 1991. godine sa svojim antiratnim projektom 'Croatia in Flame'. Kako danas gledate na svoj 'domoljubni' angažman? Je li hrvatska država ispunila nade koje su tad bile aktualne?

Apsolutno nije! Moje sigurno nije. Zapravo ni ne znam jesmo li imali veći potencijal. Meni se tad činilo da imamo puno veći potencijal, ako gledamo na razini pop kulture, medija, mislio sam da smo potencijalno puno urbanija zemlja. A možda sam se samo zavaravao. Nije mi dugo trebalo da osjetim kamo to ide. A moj domoljubni angažman? Nemam pojma, nikad nisam razmišljao o tome je li to domoljubno. Bilo je jedino moguće u tom momentu, a svakako je bilo antiratno motivirano. Ne volim riječ domoljubno, toliko je izraubana na krivi način da je ne mogu ni izgovoriti u vezi sa samim sobom, jer sebe vidim kao internacionalista.

Koliko se promijenila Montažstrojeva 'revolucionarna' umjetnička poetika?

Montažstrojeva poetika je i dalje vrlo istraživačka, u tom smislu ne znam je li i dalje revolucionarna. Angažirana svakako je. I ova je predstava na neki način angažirana predstava, nije dnevnopolitička - rijetko smo i radili dnevnopolitičke predstave. Čak ne bih rekao ni da je to političko kazalište, jer predstava više detektira ili pokušava mapirati neko stanje duha, što je uvijek malo apstraktnije od dnevne politike. A što se tiče suradnika, u 30 godina stvarno je jako puno ljudi sudjelovalo i svojim radom odredilo što je to Montažstroj. Tu ja ispadam kao nekakva konstanta, neka poveznica, ali zaista su svi ti suradnici, i u nekim epizodnim ulogama na sceni ili čak izvan scene, bitno odredili to što je Montažstroj. To je projekt koji traje. Čini mi se da su suradnje bile ono što je odredilo Montažstroj više nego što sam ga ja odredio. Ako me tjerate da nekog imenujem, evo Damir (Klemenić) je tu bio od najranijih dana, pa dugo nismo radili zajedno, a sad ponovno surađujemo. Ljudi su dolazili i odlazili, vraćali se. Montažstroj nikad nije mogao biti nekakva egzistencijalna sigurnost za neke ljude, on je uvijek bio projekt koji je na rubu. Nema stalne dotacije, nema svoju zgradu niti je to možda i problem, ne, možda i ne treba imati. Ali u tom smislu ljudi nisu mogli dobiti tu vrstu sigurnosti da se mogu na taj način i ekonomski povezati. Mislim da je to odredilo i tu kvalitetu. Kad smo radili zajedno, bili smo umjetnički, istraživački i ljudski povezani. Trajati u tome nije lako, prilično je stresno, kako za mene, tako i za moje suradnike. Bez obzira na relativno male budžete, očekivanja su uvijek velika. Ljudi su ulazili u to i trajali koliko su mogli te su jako puno dali i odredili ono što je Montažstroj bio i što jest.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Prva izvedena predstava Montažstroja bila je 'Vatrotehna', temeljena na 'Okovanom Prometeju' starogrčkog dramatičara Eshila, koja se bavila poviješću kao strojem koji uvijek iznova izdajom uklanja heroja. Tko su heroji današnjice?

Moram se vratiti na ovu predstavu. Franco Berardi Bifo u svojoj knjizi govori o 1977. godini, u kojoj je David Bowie snimio pjesmu 'Heroes' i koju Berardi vidi kao godinu u kojoj je zapravo započela prevlast neoliberalnog kapitalizma. U knjizi 'Heroji', koja je zapravo esej, teorija, sve samo ne roman, Bifo analizira suvremeni kapitalizam i govori o nihilizmu današnje situacije. Analizira sve te mračne likove ljudi koji su ubili sebe, ali su pritom ubili i neke druge ljude. Bavi se kapitalizmom kakav je danas, bavi se digitalnom generacijom, prekarnim radom, bavi se internetom, gdje u principu prodajemo komade svojega vremena, odnosno oni koji imaju novac kupuju to naše vrijeme. Više ne ulazimo u stalne odnose, konstantno smo u nekom natjecanju, na tržištu, pod stresom. On analizira taj stres. U jednom trenutku iznosi misao da jedino kad možeš vladati svojim vremenom je kad spavaš ili ako se ubiješ, tek tad možeš izaći iz sustava. Berardi je možda jedan depresivni starac ili razočarani ljevičar, ali on sve to tako analizira i uzima te klince kao primjere 'heroja' koji su iščitali stvarnost doslovno onakvu kakva je, darvinistička. I oni sami sebe deklariraju kao antisocijalne socijalne darviniste. Svi su oni čitali Nietzschea, čitali su Hobbesa, svi ti klinci znaju što je egzistencijalizam, svi znaju mit o Sizifu. Kao i bilo koji drugi teroristi, u porukama preuzimaju odgovornost i objašnjavaju zašto to rade, kako bi dobili svojih pet minuta slave u kojima su oni pobjednici, u kojima su iz pozicije luzera zapravo prešli u poziciju pobjednika. To je knjiga o tome da smo svi mi zapravo luzeri i jedini trenutak u kojemu postajemo pobjednici je trenutak u kojemu nas više nema. Na taj način Bifo u svojoj knjizi analizira i artikulira odgovor na pitanje što da se radi kad se ništa ne može napraviti. Pitanje je tko su heroji? On ih je nazvao herojima, ne znam jesu li oni heroji. Tko je za mene heroj, nemam pojma. Možda je Bifo heroj koji je to odlično artikulirao, koji je ostao slobodnomisleći nedogmatični subjekt, koliko god nekome može ići na živce.

Ove godine Montažstroj slavi 30. rođendan, ne mogu ne pitati - je li nezavisni umjetnički kolektiv u tri desetljeća djelovanja pronašao nekakvo utočište, neko mjesto koje može osjećati svojim?

Ako je utočište zgrada, odnosno institucionalizacija, onda ne. Takav 'shelter' nismo ni tražili. Bilo bi svakako inspirativno, pa i učinkovito, raspolagati prostorom u kojemu recimo možeš raditi s mladim krasnim ljudima kao u ovom projektu, a da to ne ovisi o gradskoj instituciji uvijek i da to ne bude svaki put ispočetka. Bilo bi divno imati financiranje koje nije uvjetovano iz godine u godinu time koliko dobro napišeš neki projekt, jer to postaje pitanje birokratske vještine, a ne pitanje suštine projekta. To bi bilo neko utočište, neka zadovoljština, ali mislim da je ovako možda i bolje, jer te stalno izaziva da, osim što si ogorčen infrastrukturom u kojoj djeluješ, i nadalje budeš 'svjež'. A ovo neko drugo utočište u umjetničkom smislu? I dalje duboko vjerujem da umjetnost ne može ići u neki hiperuniverzalizam. Mislim da je bitno raditi umjetnost koja se tiče lokalne zajednice, što ne znači nužno da moramo u slučaju projekta 'Mladež bez boga' govoriti direktno o obrazovanju u Hrvatskoj, nego propitati koje su to danas europske vrijednosti. Što je danas Europa, može li čovjek pristati danas biti dio takve Europe, a da ne bude nužno konzervativni nacionalist? Tu se otvara puno pitanja. Koja su to prepoznavanja? Koje su to koordinate u kojima živimo? Mislim da u ovoj zemlji, koja vrvi neuspjehom, nemoći i očajem, i dalje, nažalost, ima potrebe raditi projekte koji su kritički nastrojeni i koji pokušavaju artikulirati neka društvena pitanja.