Priznala je da ju je onaj red za "Orašara" od prije tri tjedna apsolutno iznenadio. Leonard Jakovina je za Express nedavno rekao da se tad prisjetio priča baletnih velikana iz '70-ih kako je u njihovo vrijeme red za balet znao biti do Kavkaza. Ali da je ovaj "Orašar" nadmašio čak i to, da ne zna koja bi to rock zvijezda ponukala publiku u Zagrebu da čeka pet ili šest sati. Ravnateljica nam je otkrila što je ona radila tog dana.
"I ja sam sjedila dva ili tri sata na blagajni i komunicirala s ljudima. Bilo im je hladno, vani su stajali satima. Htjela sam se barem malo solidarizirati s njima. Nije joj bilo baš najugodnije što su morali toliko čekati. Dolazili su po "Orašara", ali bi uzimali i karte za sve aktualne hitove, sve tamo do "Glembayeva" u siječnju. Očito se, kaže, u Zagrebu događa kultura na velika vrata. "Nismo tu samo mi. 130.000 ljudi bilo je na Interliberu. Pa Zagreb film festival. Evo, ja sam jedva uspjela dobiti kartu", kazala je.
Znači li to da je morala povlačiti vezu? "Znači, hahaha! Ali za izraelski film čak nisam uspjela niti povući vezu. Ovaj grad je pokazao da želi kulturu", opisala je Zagreb kao kulturno ipak nepokoreni grad. "Moja prijateljica iz Engleske, recimo, kada dođe ovamo pa vidi koliko ima kulturnih sadržaja, kaže: 'Pa toga toliko nema niti u Londonu'. Kad na milijun ljudi pobrojite sve festivale filma, razne glazbene festivale, što sve ne..."
Zanimalo nas je koliko je izbrojila prodanih karata dok je sjedila za blagajnom. Ispalo je da jest brojila. "Paaa, nekih 200 ili 300 ljudi u dva sata", kazala je, a onda još posegnula za onim snopom papira na stolu i zasula nas brojevima. Preko blagajne ih je prošlo 2000, preko interneta još 6000. Prijelomni trenutak za Dramu bila je predstava "Tri zime", a u baletnom smislu prijelomno je bilo ono neopisivo drsko svibanjsko gostovanje zagrebačkog ansambla u Sankt Peterburgu s Tolstojem i Čajkovskim, s "Anom Karenjinom".
"Tamo smo došli stvarno kao pikzibneri", prisjetila se. Uopće se morala pošteno zakačiti na nekim mjestima da se izbori za gostovanje tamo nekog Zagreba u svjetskoj prijestolnici baleta. Na presici uoči nastupa tamošnja kritičarka napala ju je što se "usudila doći nam s našom baštinom". A na kraju... "Čak i ministar kulture Sankt Peterburga na nogama pljeskao i vikao: 'Bravo!'"
Slijedio je "Apoksiomen", koji se sad sprema na put u Belgiju, na logično odredište za tu predstavu iz niza razloga. Kako je riječ o priči izrazito o Mediteranu, logičan bi nastavak bio i niz mediteranskih gradova. A onda smo spomenuli "Evanđelje", opet u Zagrebu nakon godine i pol i 115 predstava u inozemstvu, što je vrlo zanimljivo jer je prvi prijam bio...
"... prilična katastrofa, da, a drugi genijalan. Iskreno, ta predstava u Zagrebu još nije bila gotova. Bila je 'work in progress'. U međuvremenu se drukčije strukturirala, dobila je na lakoći. To su autorski projekti kojima treba vrijeme i reakcija publike. Samo smo u Parizu gostovali tri tjedna. Pa u Rimu, Genovi, Moskvi, Sankt Peterburgu, Milanu, u Scali...", nizala je. A onda je ispričala što joj se dogodilo kad je prošle zime odlučila svratiti do Pariza, gdje je "Evanđelje" upravo nastupalo.
Došeta Dubravka Vrgoč jedne večeri do Théâtre du Rond-Point na Champs-Élyséesu. "Dočekala su me dva reda. U jednom je bilo četiri-pet ljudi. U drugom malo više od 100. I naravno da sam stala u onaj s četiri-pet ljudi. I kad sam došla na red i pitala za karte za 'Evanđelje', blagajnik mi je rekao da sam u pogrešnom redu", i potjerao ju je na kraj one zmijurine. Priznala nam je da u HNK imaju malu tremu uoči "Ciganina". Jer knjiga Kristiana Novaka apsolutni je hit i sad se HNK-ovoj Drami valja nositi s tim.
"Ali užasan rizik je bio i za 'Tko pjeva zlo ne misli'. S Reneom Medvešekom sam provela sate i sate u razgovorima, jer taj film nas je uništavao. Tako je i sad s Novakovom knjigom. Ali i nakon 15 predstava 'Tko pjeva zlo ne misli' još nitko nije rekao: 'E, to je lošije od filma'. Proanalizirali smo film i shvatili da se radnja odvija 1935., da je snimljen 1970., a da u njemu nema nikakve politike. Postoji samo ljubavni melodramatski okvir. E sad, je li to bilo namjerno ili slučajno...", pojašnjava Vrgoč.
Istina, osim u onom dijelu kad Franjo Šafranek pred spavanje, po običaju pripit, lupeta kako će se prijaviti za avijatičara u Abesiniji. Ali i to je bilo u kontekstu hommagea Zagrebu kakav je nekoć bio. OK, kad smo već kod toga, je li u Beču u publici uključila superosjetila i osluškivala kakav je prijam?
"O! Jesam, naravno! To me i uzbuđuje, ali i dovodi pod strašan stres. U Beču su bili titlovi i naravno da se pri takvim gostovanjima prvi u publici stanu smijati Hrvati, a onda ovi drugi dok pročitaju, hahaha, što je uvijek mali delay. Uvijek na početku predstave imate razdoblje kad ljudi malo kašlju, čuje se razgovor.
Pa ako se to nastavi, onda znate da ste potpuno promašili. Ali ako se sve stiša nakon pet ili deset minuta, onda vidite da to ide. Uvijek sam na to koncentrirana. I ne dao bog da netko nastavi kašljati..."
