Ispovijesti Ukrajinki: 'Život je prokleta lutrija, Rusija te može ubiti bilo kada'

Na ovogodišnjem izdanju festivala Stih u regiji predstavljena je antologija Ukrajina 2024. Glasovi i slike, u izdanju Hrvatskog PEN Centra. Riječ je o knjizi koja okuplja neka od najvećih imena suvremene ukrajinske poezije, ali također i one autore koji tek započinju svoj pjesnički put, a sve ih povezuje rat kao osnovni motiv i osnovna tema. Antologiju je sastavila i prevela Alla Tatarenko, inače profesorica na Katedri za slavensku filologiju Nacionalnog sveučilišta Ivana Franka u Lavovu, a među ukupno dvadeset petero pjesnika koji su dobili svoje mjesto u ovoj antologiji našli su se i Sergij Žadan, Katerina Mihaljicina, Julia Musakovska, Olga Olhova, Marina Ponomarenko, Viktorija Amelina te brojni drugi. Druga je to antologija ukrajinske ratne poezije objavljena u Hrvatskoj, nakon antologije Ukrajina 2022. Pjesnički ljetopis rata, također objavljene u izdanju Hrvatskog PEN Centra, koju je također sastavila Alla Tatarenko i koja sadrži pjesme napisane u periodu od 24. veljače do 24. kolovoza 2022. godine, ve

Zajedno s Allom Tatarenko, neke od pjesnikinja čije su pjesme uvrštene u ovu antologiju u razgovorima za Express podijelile su i neka svoja sjećanja o ratu i svoje priče o tome kako je ruska agresija na Ukrajinu utjecala na njihove živote i njihovo stvaralaštvo te o tome kako poezija uspijeva postojati čak i u onim najmračnijim i najstrašnijim trenutcima.

Julia Musakovska – pjesnikinja, prevoditeljica

Ličakivsko groblje u Lavovu – to je mjesto sjećanja, gdje je pokopano puno istaknutih figura svojeg vremena. Ali također i obični ljudi: moja baka, moja teta, koja je još kao dijete umrla od ospica. Dolazim ovamo s cvijećem, obično s dva buketa. Ovaj sam put donijela tri crvene ruže. Treća je za moju prijateljicu i kolegicu, spisateljicu. Viktorija Amelina poginula je nakon raketnog napada na Kramatorsk, grad koji se nalazi u blizini linije fronta na istoku Ukrajine. Rusi su ispalili precizno vođenu raketu Iskander na pizzeriju, gdje je ona ručala sa stranim novinarima. Poginulo je ukupno trinaest osoba, među kojima je bilo i troje djece.

Viktorijin grob nalazi se otprilike dvjesto metara lijevo od ulaza, ispod ciglene ograde groblja. Tamo i započinjem svoj obilazak. Na njezinu grobu već cvjeta pažljivo zasađeno proljetno cvijeće. “Tu si, vragolanko”, govorim joj. Poznavale smo se još od 2014. godine, od samog početka ruske agresije. Bila je malo mlađa od mene, a naši su sinovi bili vršnjaci. U Lavovu smo živjele u istom dijelu grada i obje smo radile u sferi informacijskih tehnologija.

Kada pregledavam naše stare zajedničke fotografije, primjećujem zapanjujuću sličnost, koju su nam više puta spominjali: visoke, mršave, s dugom ravnom kosom. Ponekad mi se čini da u tome grobu ležim ja. To se moglo dogoditi meni. U projektu “Nedopisani” dokumentirane su priče 248 ukrajinskih pisaca i spisateljica koje je od 2014. godine ubila Rusija; stvarni brojevi znatno su veći.

Viktorija me promatra s portreta – u crnoj haljini koja joj je bila najdraža. Ne mogu se dugo ovdje zadržavati. Previše se ljutim na nju jer je otišla tako rano, jer je iza sebe ostavila tu rupu, prazninu, jer je imala toliko važnih nezavršenih poslova. Ali svakoga puta tu emociju nadjačava bijes prema neprijatelju koji je oteo njezin život. Upravo onda kada je ona za sebe pronašla novu misiju – dokumentiranje ruskih ratnih zločina. A još je počela i pisati pjesme, što se ponekad događa nakon velikih traumi.

Kada dolazim do groba bake i tete, drhtim od zvukova pucnjave - čuje se odmah u blizini. To je vojnički pozdrav. Zatim se čuje svečana glazba. Još jedan sprovod vojnika. Iza ograde, uličica koja je nekada bila prazna pretvorila se u vojno groblje – Marsovo polje širi se prebrzo, puni se slikama lijepih lica, na njemu vijore žuto-plave zastave.

Na fotografiji koja je na nadgrobnom spomeniku, moja je baka elegantno lijepa, poput glumice iz nijemog filma. Krajem Drugog svjetskog rata iz Poljske su je deportirali u Ukrajinu zajedno s njezinom obitelji – kao etničku Ukrajinku. U njezinu je životu bilo dovoljno strašnih događaja. “Toliko je mladosti sada pokopano zajedno s tobom”, govorim baki. I razmišljam: kako je dobro, što ona ovo ne vidi. Njezino srce ne bi izdržalo.

Marina Ponomarenko – pjesnikinja, scenaristica

Ništa ne obećajem.

Neću se šišati. Neću rasktiti novogodišnju jelku. Neću piti alkohol. Neću kupovati novu odjeću. Neću plesati, neću jesti slatko. Neću udomiti novog psa, neću započinjati preuređivanje, neću ići na more. Neću pisati pjesme.

Nedavno sam se prisjetila kako smo si u veljači i ožujku 2022. godine moji prijatelji i ja davali svakojaka neobična obećanja. To je bilo odmah nakon što je Rusija napala Ukrajinu. Svijet se potpuno uništio. Htjeli smo si stvoriti iluziju da mi kontroliramo vlastite živote i držanje tih neobičnih obećanja u nekoj nam je mjeri u tome pomagalo. Osim toga – kakvi plesovi, kakve pjesme, kakvi slatkiši ako je smrt tako blizu.

Sada, kada se već približavamo četvrtoj godišnjici od početka ruskog napada, zanimljivo je prisjetiti se tih obećanja. Većina njih je prekršena - jer duga kosa ide na živce, teško je godinama živjeti s jelkom u stanu, stara je odjeća već iznošena. Tada smo, 2022. Godine, mislili da će rat brzo završiti. “To je negdje do ljeta”, uzdisala je moja mama. Razumijem njezinu logiku. Na kraju krajeva, živimo u XXI. stoljeću, imamo dostavu pizze, digitalizaciju državnih usluga, na korak smo do Europske unije – zato tako strašan rat ne može dugo trajati.

I već traje skoro četiri godine. I to govorim o agresiji punih razmjera. A rat kod nas traje već 11 godina – Rusija je još 2014. godine okupirala Donbas i Krim. Možda moramo dugo živjeti u ratu, možda do kraja naših života - i za nekoliko mojih prijatelja ovaj je rat stvarno trajao do kraja njihovih života, već su poginuli. Neki na frontu, neki u potpuno udaljenim gradovima. To je prokleta lutrija – kada će točno tvoj život završiti jer te Rusija može ubiti bilo gdje. Na primjer, prije nekoliko je tjedana u Kijevu, gdje i ja živim, od ruskih bombardiranja poginulo 25 ljudi, među kojima je bilo i četvero djece. Takve vijesti šokiraju, čine te slabijim, uništavaju ti želju za životom. Ali tijekom ovih se godina gotovo kod svih Ukrajinaca pojavila supersila – u stanju potpunog očaja i iscrpljenosti, bez ikakve motivacije, ti jednostavno ustaneš, sabereš se i ideš obavljati svoj posao. Onda se nekako primiriš i živiš dalje.

Smrt je blizu. U Ukrajini je ima jako puno. Ali isto tako ovdje ima puno života. Više nigdje, ni u jednoj državi gdje sam imala priliku boraviti, nisam osjetila toliko života, njegove energije, njegovog značaja. Samo se ovdje tako oštro osjeti vrijednost svake minute, i samo se ovdje tako osjeti razumijevanje da svaki dan može biti posljednji. Što ćeš sam sebi obećati, kako ćeš si u takvim okolnostima stvoriti iluziju kontrole nad životom? Pa nikako, jednostavno nastavljaš i radiš svoj posao.

Jednostavno nastavljaš i radiš.

Usput, tada u 2022. godini, poslije ruskog napada, sama sam sebi obećala da do pobjede neću plakati.

Do danas sam to obećanje tri puta prekršila.

Katerina Mihaljicina – pjesnikinja, spisateljica za djecu, prevoditeljica

Pisanje pjesama za mene je oduvijek bilo pomalo poput disanja: ne ono što radim, već ono bez čega ne mogu. Od početka potpune ruske agresije na Ukrajinu one, pjesme, pretvorile su se u svojevrsnu masku s kisikom. Kada od okrutnosti neprijatelja gubiš tlo pod nogama, kada svakoga dana primaš od njih udarac od kojeg ostaješ bez daha, kada ljudi umiru, mjesta nestaju, priroda postaje osakaćena i kada se čini da će se rebra i prsni koš, koji drže život na okupu, svakoga časa rasprsnuti, pisanje svoje poezije i čitanje poezije koju su napisali drugi odjednom daju snagu za još jedan udisaj, i još jedan, i još jedan. A također - čini te sposobnim za još jednu radnju (spremanje, donošenje, pripovijedanje, pomaganje), za još jedan zagrljaj, za još jednu nježnost i bljesak svjetlosti (kroz prizmu njegovih riječi on osjetno postaje najvidljiviji).

I na taj način naše oštre, apsolutno nemetaforične pjesme postaju poveznice – između ljudi unutar države, između onoga u pozadini i onoga na fronti, između onih koji su u inozemstvu, ali koji se ne boje čuti nas preko stihova, dijeliti našu bolu i djelovati. I one također prenose osobnu istinu, iznesenu u poetskoj formi tamo gdje svakodnevni jezik od užasa, umora ili nemoći ostaje bez glasa. Govore i istinu o ovom ratu – prije svega, naravno, u pjesmama i tekstovima naših vojnika. One su utjelovljeno sjećanje: u svojim djelima nastavljaju govoriti oni koje je fizički uništila Rusija (i to ne samo u posljednjih deset i nešto godina), u pjesmama koje su napisali drugi žive priče onih koji sami nisu pisali, ali koje se ne može zaboraviti. I iz te privatne slagalice ljubavi i gubitka stvara se veća, opširnija slika borbe i nade u to da ćemo - postojati. Unatoč svemu.

Alla Tatarenko - prevoditeljica, slavistica, profesorica, književna kritičarka

“Čini mi se da je ukrajinsko pjesništvo – idealan način da se govori o ljubavi i slobodi”, rekao je na Dan neovisnosti Ukrajine sjajni ukrajinski pjesnik Sergij Žadan. Rekao je to, spremajući se za snimanje emisije, kao nešto samorazumljivo, a istodobno vrlo osobno. Da, ukrajinska poezija sadašnjice govori prije svega o ljubavi i slobodi – i onda kada govori o boli, stradanju, smrti. Jer ljubav nikad ne prestaje, kao što ne prestaje ni težnja za slobodom koja već vijekovima obilježava ukrajinsku povijest i ukrajinsku književnost. O tom moćnom spoju svjedoče i pjesničke antologije Ukrajina 2022. i Ukrajina 2024. koje su izašle u Hrvatskom PEN-u. Mada su njihovi naslovi veoma slični, podnaslovi ukazuju na posebnost koncepcije svake od njih. Ukrajina 2022. pjesnički ljetopis rata sadrži pjesme nastale u periodu 24.02. – 24.08.2022. – od početka ruske agresije punih razmjera do Dana neovisnosti Ukrajine. Kronološki raspoređene, pjesme kao da oživljavaju u sjećanju prvih šest mjeseci rata, njegove tragične događaje, ali i njihov snažan doživljaj koji bilježe ukrajinski pjesnici. Na prijedlog Tomice Bajsića sastavila sam i drugi tom antologije – Ukrajina 2024. glasovi i slike. To je izbor iz stvaralaštva ukrajinskih pjesnika prepoznatljivih glasova, među kojima su kako klasici suvremene ukrajinske književnosti, dobitnici brojnih književnih nagrada, tako i mladi pjesnici čija imena tek postaju poznata. Važno je da su se u toj knjizi našle pjesme branitelja i braniteljica Ukrajine, čiji su autentični glasovi dragocjeni.

Tu su i slike – njihov autor Jurko Kostišin, koji sad brani zemlju od agresora s oružjem u rukama, dopunio je pjesničke glasove vizualnim umjetničkim svjedočanstvima posebne snage. Pjesme za prvi tom nalazila sam uglavnom na Facebooku i na ukrajinskim književnim sajtovima, jer su one nastajale kao neposredan odjek događaja i nisu mogle čekati objavljivanje u tiskanoj knjizi, a mnogi su pjesnici u međuvremenu već objavili zbirke svoje ratne poezije. U poeziji je bilo sve više univerzalnosti, razmišljanja koja su nadilazila privatno doživljavanje ratne tragedije. Manje je bilo pjesama posvećenih konkretnom događaju, jer su se tragedije, nažalost, ponavljale... Sve je više bilo pjesama posvećenih poginulim u ovom strašnom ratu, pa tako i poginulim pjesnicima – Viktoriji Amelinoj, Volodimiru Vakulenku... Zato drugi tom antologije počinje i završava se pjesmama Viktorije Ameline koju je ubila ruska raketa, i Maksima Krivcova koji je dao svoj život braneći Ukrajinu kao njezin vojnik. Prije nekoliko dana taj je pjesnik dobio najviše odlikovanje – Heroj Ukrajine. Na prvoj promociji antologije Ukrajina 2024. koja se održala u Zagrebu u okviru pjesničkog festivala Stih u regiji, prišao mi je jedan od gostiju književne večeri i zamolio da potpišem knjigu za ženu čiji je brat, ratni novinar, poginuo u Ukrajini. U trenutku kad je antologija stigla u ruke te žene, u njezin su dućan ušli neki Ukrajinci. Kad je otvorila knjigu, naletjela je na pjesmu nazvanu po mjesecu kada je zadnji put vidjela svog brata. Možda je to jedna od najboljih misija ove knjige – ne samo prenositi dubinsku istinu o Ukrajincima i ovom ratu, biti svjedočanstvo (tako je naslovila svoju jedinu zbirku Viktorija Amelina) već i stvarati mostove, biti neka nevidljiva, a trajna veza među našim narodima.

Olga Olhova – pjesnikinja, urednica, profesorica na Institutu za novinarstvo u Kijevu

Poezija je u Ukrajini oduvijek imala istaknuto značenje - ne postoji uzalud ironična izjava da je “svaki drugi Ukrajinac pjesnik”. Ta šala svjedoči o određenom obrascu jer je umjetnička riječ, a pogotovo poezija, često bila ne samo umjetnička pojava nego i način samoidentifikacije i kolektivnog opstanka, otpora, samoodređenja, svojevrsno kodiranje vrijednosti. U vrijeme suvremenog rata ta funkcija poezije ističe se posebnom silom. Poezija je istovremeno najoperativnija i najiskrenija reakcija na oštre izazove – slična je bolnom kriku. Vjerodostojna je, istinita, neukrašena jer bilježi stvarnost rata u najsitnijim detaljima, pri čemu je u dobroj poeziji to uvijek izrazito osobna optika koja istovremeno rezonira i odgovara širim zajednicama. Ona opisuje stvarnost, hvata je u stanju kolapsa, u trenutku najveće ranjivosti - čak i onda, kada to nije činjenična ili dokumentarna poezija, to je svejedno kronika događaja, emocionalnih reakcija, iskustava, onoga što je preživljeno. Rat radikalno prekida umjetnička pretjerivanja: u tim tekstovima više nema mjesta za retoričku “dekorativnost” jer svjedočanstva ne zahtijevaju neko posebno predstavljanje ili uljepšavanje. Ali istovremeno, visoka umjetnička kvaliteta teksta daje tim svjedočanstvima snažan zvuk. Za ratnu je poeziju izuzetno važno bilježenje datuma jer rat ubrzava vrijeme i nije moguće iščitati sve osjećaje poetskog teksta bez poveznice s konkretnim trenutkom njegova pisanja, a često ni bez informacije o iskustvu autora – lokacije, sudjelovanja u događajima, osobnih okolnosti.

Sve veće značenje ima i autorski glas, odnosno upravo autorsko ozvučenje (čitanje) teksta jer intonacija, pauze i emocionalni naglasci također pružaju dodatni kontekst za razumijevanje teksta. Od 2022. godine naša organizacija LitCom svoju je pozornost usredotočila na očuvanje autorskih glasova te smo pokrenuli projekt “Muze ne šute” u kojem potičemo da nam se pridruže pjesnici i pjesnikinje koji služe u Obrambenim snagama. Ljudi, čije je oružje bila riječ, prisiljeni su štititi tu funkciju svoje riječi, braniti samu riječ s oružjem u rukama jer se ruski genocidni rat protiv Ukrajine vodi posebno i prvenstveno kako bi se uništio naš kulturni identitet; on je zapravo usmjeren na uništenje riječi. Vrlo je bolno slušati snimke gdje pjesnici recitiraju svoje pjesme na terenu, gdje se u pozadini odjednom čuju zvukovi eksplozija ili pucnjeva ili pak obrnuto - čuje se samo tišina rovova i zvuk stepskih cvrčaka.

Razumijevanje velike vrijednosti autorskih čitanja utjelovljeno je u još jednom izuzetno važnom projektu - “Glasovi”, koji do danas već ima objavljena dva albuma. I ako prvi, “Glasovi. Klasici” daje mogućnost da se poslušaju originalni glasovi najznačajnijih pjesnika prošlog stoljeća, onda je album “Glasovi. Nedopisani” zapravo album u kojem je zabilježeno autorsko izvođenje tekstova onih pjesnika i pjesnikinja koji su postali žrtve ruske vojne agresije. Ti su se zapisi najčešće čuvali u privatnim arhivima ili čak u privatnim prepiskama na telefonima i sada osjećamo obavezu da tim glasovima pružimo prostor u kojem se mogu čuti. To su najistinitija svjedočanstva o posebnosti i vrijednosti naše kulture, a također i o onoj najvišoj cijeni koju plaćamo za pravo na to da postojimo i da budemo – Ukrajinci.