Kultura Best Book
49 prikaza

Ivana Brlić-Mažuranić – povodom 150. obljetnice rođenja

Ivana Brlić Mažuranić
1/4
Povijesni arhiv
Nasljeđe Ivane Brlić-Mažuranić u hrvatskoj je kulturi bogato, ali i ambivalentno; njezino je mjesto u književnom i lektirnom kanonu postojano, a njezina književnost emocionalna i intimna referentna točka čitateljskoga iskustva brojnih čitateljskih generacija

Pokojni hrvatski književnici u fokus javnosti obično dolaze u dva slučaja: prigodom okruglih obljetnica ili povodom nekih novih otkrića/skandala. Okrugle obljetnice su, nema sumnje, dobra prilika da se prigodno “provjetri” korpus zajedničkog znanja o kanonskim književnim figurama, no čini se da Ivana Brlić-Mažuranić s tim nema problema i da se za nju javnost zanima i izvan obljetničarskih i skandaloznih prigoda. Posljednjih godina raste i znanstveni, i stručni, i opći javni interes za njezin lik i djelo, što zbog uvijek jednako atraktivne figure samozatajne i profinjene naše književne “majke”, što zbog toga što njezina književnost rezonira s čitatelji(ca)ma tijekom cijelog života (od “Hlapića” u djetinjstvu do “Priča iz davnine” u zrelijoj čitateljskoj dobi), a što zbog njezine životne sudbine i svojevoljne smrti u 64. godini. Iz perspektive kulturne povijesti, pak, Ivana Brlić-Mažuranić je i kao autorica i kao građanska osoba vrlo prikladna figura društvene reprezentacije na prijelomu 19. i 20. stoljeća, i to posebno kao poznato lice procesa koji od devetnaestostoljetnoga krutog reguliranja ženske egzistencije na osobnom i društvenom planu vodi do novoga stoljeća, koje će postupno, polako i nevoljko redefinirati ženinu društvenu poziciju. Neki su važni događaji u njezinu životu baš prava ilustracija tog procesa: na primjer, pred kraj 19. stoljeća (1892.) njezini roditelji ugovaraju njezinu udaju, i to na njezin 18. rođendan, a četrdesetak godina poslije (1937.) izabrana je u JAZU kao prva žena u toj muškoj znanstveno-umjetničkoj instituciji. Njezina pak “mjesta” također ocrtavaju simboličnu topografiju našega fin de sièclea – od Ogulina, u kojem je rođena neposredno nakon što je demilitarizirana Vojna krajina, čiji je dio taj gradić bio puna tri i pol stoljeća, preko rastućeg, optimističnog Zagreba, u kojem je provela djevojaštvo u posljednjim desetljećima 19. stoljeća i usvojila životne obrasce i rituale tad još mlađahne građanske klase, do Broda na Savi, pograničnoga grada koji je na prijelomu stoljeća još zadržao usporen, šarmantan životni stil proteklih vremena, u kojem je živjela od udaje do sredine 1930-ih i u kojem je napisala sva svoja književna djela.

Ivana Brlić-Mažuranić u našem je kulturnom pamćenju prvenstveno književnica – autorica koja je pisala u vrijeme kada su to činile samo rijetke žene. Iz historiografije ženske književne kreativnosti naučili smo da se žensko pisanje u prošlosti odvija u bitno drukčijim uvjetima i okolnostima nego muško i da, posebice u 19. stoljeću, svaka nova ženska spisateljska generacija uvijek iznova mora otkrivati svoje književne prethodnice i preispitivati vlastitu književnu poziciju. Ni naša književnost tu nije iznimka – i naša je ženska linija puna fiktivnih “Shakespeareovih sestara”, što je naziv kojim jedna od najvažnijih književnih figura modernizma, Virginia Woolf, opisuje i precizno detektira procese onemogućavanja ženskog autorstva u prošlosti. Zamišljena Judith Shakespeare, elaborira Virginia Woolf u eseju “Vlastita soba” iz 1929. godine, jednako je talentirana kao i njezin slavni brat, no nije ostavila ni retka – njezina je fiktivna sudbina zapravo povijest onemogućavanja ženskog pisanja. Judith je, naime, tek usputno naučila pisati i nije pohađala školu, što je vrlo uobičajena ženska sudbina tijekom cijele predmoderne i rane moderne povijesti.

 | Author: ARHIV OBITELJI BRLIĆ DRŽAVNOG ARHIVA U SLAVONSKOM BRODU Ivana BrlićMažuranić fotografirana u mladosti ARHIV OBITELJI BRLIĆ DRŽAVNOG ARHIVA U SLAVONSKOM BRODU

Ivana Brlić-Mažuranić imala je povijesnu sreću koja ju je i dovela do pisanja: rođena je tri stoljeća kasnije, i to u travnju 1874., kad na banskom stolcu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sjedi njezin djed Ivan, prvi ban pučanin u hrvatskoj političkoj povijesti, koji je bio prvi i u mnogočemu drugome, donoseći niz modernizacijskih zakona i propisa. Tako je iste godine kad i Ivana “rođen” i prvi hrvatski školski zakon, kojim je za svako dijete u Trojednici, za djevojčice i za dječake, propisano obavezno četverogodišnje obrazovanje, koje će tek nakon Drugog svjetskog rata biti prošireno u do danas standardnih osam obaveznih godina školovanja.

Premda je rođena u građanskoj i intelektualnoj obitelji - djed joj je ugledni intelektualac, pisac i političar, otac Vladimir Mažuranić u jednome će mandatu biti predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – Ivana nije obrazovana više od obavezne četiri godine. S 11 je godina završila školu, pri čemu je dvije godine bila podučavana kod kuće, a druge dvije pohađala javnu školu za djevojčice u Zagrebu, kamo su se Mažuranići doselili u kolovozu 1882. i u njemu se trajno nastanili. Po završetku četiri godine djevojčice nisu imale osobitog izbora za nastavak obrazovanja, i to pogotovo građanske djevojčice, za koje se nije predviđalo nikakvo zvanje niti se od njih očekivalo zapošljavanje. Nešto od neformalnog obrazovanja građanska djevojka će dobiti kod kuće. Iz Ivanina djevojačkog dnevnika, koji je pisala od svoje 14. do 17. godine, saznajemo da zagrebačke građanske obitelji za svoje potomstvo zapošljavaju tzv. francuskinje, koje sa svojim pitomcima razgovaraju isključivo na francuskom jeziku, da djevojke uče sviranje (najčešće klavir), možda i pjevanje, bave se organiziranom tjelovježbom u zagrebačkoj Streljani (“gombanjem”, kako to Ivana Mažuranić naziva) do 15. godine, pohađaju plesnu školu (u Ivaninu slučaju poznatu i uglednu školu talijanskoga koreografa Pietra Coronellija, koji je podučavao konvencionalnim plesovima generacije i generacije zagrebačke građanske mladeži), a ostalo vrijeme provode u vršnjačkom društvu, posjećujući kulturne prigode poput glazbenih večeri u privatnim građanskim kućama, privatnih ili javnih plesova (u vrijeme poklada i plesova pod maskama), izlazeći na klizanje ili pješačke izlete, šećući s majkom ili vršnjacima po gradskim promenadama i tek minimalno sudjelujući u kućanskim poslovima: građanske obitelji za poslove u domaćinstvu zapošljavaju kućnu služinčad. Istovremeno s građanskim kulturnim i društvenim praksama, djevojke se odgajaju da reproduciraju i ne osporavaju društveni poredak, te se kao najvažnije odgojne vrijednosti naglašavaju kršćanski svjetonazor i poslušnost, a ženskost se prezentira istovremeno kao društveno drugotna i središnja u održavanju obiteljske dobrobiti.

 | Author: IVICA GALOVIĆ/PIXSELL/PRESNIMKA Ivana Brlić-Mažuranić u našem je kulturnom pamćenju prvenstveno autorica koja je pisala u vrijeme kada su to činile samo rijetke ženeI IVICA GALOVIĆ/PIXSELL/PRESNIMKA

Kad se 1892. godine otvori prva obrazovna institucija koja djevojkama nudi obrazovanje na gimnazijskoj razini – Privremeni ženski licej u Zagrebu – Ivana je već navršila 18 godina. Prihvaćajući obiteljsku sugestiju pri odabiru supružnika, ona se na svoj 18. rođendan udaje za Vatroslava Brlića, brodskoga odvjetnika iz vrlo ugledne obitelji Brlić i iz Zagreba se seli u Brod na Savi. Prvo je dijete rodila kao tinejdžerica, prije 19. rođendana, i do prvih godina 20. stoljeća Brlići imaju četvero djece - tri kćeri i sina, no i izgubili su dva sina kao dojenčad. Ivana se prilično spretno snalazi u bračnim i domaćinskim obavezama, sudjeluje u brodskom društvenom i kulturnom životu, uživa u ljetnim praznicima u brodskom vinogorju i obiteljskom vinogradu Brlićevcu i u svemu pruža sliku situirane i zadovoljne građanske obitelji toga vremena, u kojoj ženska snaga održava obiteljsku dobrobit, s kršćanskom filozofijom kao središnjim osloncem. Tu sliku, međutim, već tada povremeno zamućuju epizode dubokog tugovanja za preminulim sinovima i umor, bezvoljnost, fizičke manifestacije neke nejasne unutarnje male snage, no ipak je najvećim dijelom postojana i neproblematična.

Ipak, početak novog stoljeća označava i simboličan početak pisanja, a autoričino je najkreativnije razdoblje upravo u prvih 20 godina 20. stoljeća. U autobiografskom zapisu što ga je pisala 1916. godine, kao već zrela žena, priznaje da je o pisanju kao mogućem zanimanju razmišljala još kao djevojčica te je prve pjesme napisala već u predtinejdžerskoj dobi, i to na francuskom jeziku. U istom će zapisu ponuditi vlastitu interpretaciju procesa koji ju je doveo do prvih objavljenih tekstova početkom 20. stoljeća: patrijarhalni odgoj koji je dobila i cjelokupna društvena klima u kojoj je odrastala ne samo da nije podržavala žensku kreativnost nego ju je neizravno i sprečavala. “Moj moje me je naime razmišljanje”, piše Ivana, “rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim. Ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivala je do pred petnaest godina sasvim moj javni spisateljski rad.” Rješenje je pronašla u majčinstvu i pisanju dječjih pripovijedaka i pjesmica za svoju djecu, što je vidjela kao simbolično stapanje ženskih dužnosti i dužnosti prema vlastitoj književnoj kreativnosti. No njezina privatna dokumentacija, posebno osobna korespondencija, otkriva da je razmišljala o književnom stvaranju još kao djevojka i da joj je neka vrsta književne referencije bila od nje desetak godina starija Gjena Vojnović, sestra Iva i Luje Vojnovića, dubrovačka contessa i njezina dobra prijateljica, koja je pod pseudonimom Kristijana Solvejgs – pseudonimom u kojem odabirom imena ženske heroine iz Ibsenova “Peera Gynta” odzvanja fascinacija kasnog 19. stoljeća ne samo modernizacijskim književnim tijekovima nego i toposima romanse i osobito ženske postojanosti i strpljivosti – od 1889. godine objavljivala kratke prozne priloge, crtice, pripovijetke, zapise u Viencu. Gjena Vojnović nije, dakako, prva autorica u našoj književnoj prošlosti, no zanimljiva je i po tome što se u njezinu djelovanju ogleda već spomenuti problem povijesnoga diskontinuiteta ženskoga autorstva, odnosno što je Ivana vidi kao svoju književnu prethodnicu ne po nekim zajedničkim poetičkim ili sadržajnim osobitostima nego isključivo po istom spolu.

 | Author: Public Domain Public Domain

Prvi tekst Ivana je objavila potpisan samo inicijalom M. u ljeto 1900. Bio je to kratak zapis o sajmu u Derventi, napisan u prvome muškom pripovjednom licu. Brlići su rado odlazili na izlete, pa tako i preko Save, u Bosnu, i izvještaj s derventskog sajma nastao je nakon jednog od tih izleta. Inicijal kojim se potpisuje ovdje signalizira oprez književne debitantice i svijest o različitim lećama kojima se promatra ženska književnost. Predrasude prema ženskome autorstvu ne nestaju ni brzo ni lako: premda je u sljedećih petnaestak godina pisala sve češće, sve odlučnije i sa sve većim javnim odjekom, i premda je uvijek strogi kritičar Matoš nagradio njezin roman za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” iz 1913. godine epitetom “klasične knjige”, što je potvrdila i oduševljena čitateljska reakcija na taj roman, ipak je nakon objave “Priča iz davnine” za Božić 1916. godine Antun Branko Šimić, tada 18-godišnjak, svoj prikaz zbirke počeo tvrdnjom da “Žene kod nas nijesu nikada dobro pisale. Ni u svjetskoj se literaturi ne namjerih često na ženskoga odlična pisca.” Mladi Šimić tu ne staje nego nastavlja s uputama o tome kako bi, prema njegovu mišljenju, žene trebale pisati: “Najveća je mana žena pisaca da ne pišu ni kao žene, ni kao muškarci. One najbolje pišu, kad ženski pišu: ove su najredje. Zapravo bi žene morale biti mnogo bliže umjetnosti nego li muškarci, jer one posjeduju superiornu osjećajnost, finoću i istanjenost nerva. Stil nijanse, stil igle i svilena končića, stil tanano sitna rezuckanja, stil cizeliranosti – odgovara ženi ljubiteljici cvijeća i parfema, muzike i sanjarija, krhkih finoća i delikatnih kratkotrajnosti.”

Šimić ovom svojom “uputom” sažima i lijepo formulira društvene predodžbe o (građanskoj) ženi i njezinim kulturnim interesima i dosezima. Finoća i istančanost, cizeliranje, osjećajnost – no što kad stvarna žena ne može stati u te zadane okvire? Ivana Brlić-Mažuranić trajno je u raskoraku između nastojanja da ne propituje društvene norme i intimne nemogućnosti da tim normama u potpunosti udovolji. U svim svojim okružjima ona je dostojanstvena, ugledna, adekvatna. Ne osporava roditeljske odluke, ne suprotstavlja se, nije konfliktna, prihvaća društvene zahtjeve – nastoji biti “ljubiteljica cvijeća i parfema, muzike i sanjarija, krhkih finoća i delikatnih kratkotrajnosti.” No u njezinoj književnosti, čitamo li je pomnije, vidimo da “tanano sitno rezuckanje” i “cizeliranost” na ponekim mjestima pucaju i proviruje autorska “superiorna osjećajnost” koju nije moguće posve artikulirati u stvarnom životu. U svome građanskom životu Ivana će nakon velikog uspjeha “Priča iz davnine” postupno sve samosvjesnije istupati u javnosti kao književna figura, premda je osobno oklijevala identificirati se kao književnica. Već od sredine 1920-ih godina zalaganjem obitelji njezina se dva najvažnija djela – “Hlapić” i “Priče iz davnine” – prevode na mnoge jezike i objavljuju po svijetu, a tijekom 1930-ih dobila je niz važnih društvenih priznanja, od četverostrukoga nominiranja za Nobelovu nagradu za književnost, poziva da se učlani u zagrebački centar PEN-a i da na slavnome kongresu u Dubrovniku 1933. izgovori pozdravni govor na francuskom jeziku (što se, nažalost, nije realiziralo), javne proslave njezina 60. rođendana postavljanjem dramske igre po “Šegrtu Hlapiću” u zagrebačkom Hrvatskom narodnom zemaljskom kazalištu pa sve do primanja u JAZU u svibnju 1937. kao dopisne članice, ujedno prve žene u toj instituciji od njezina osnutka. Pa ipak, u rujnu 1938. ona svojevoljno umire u zagrebačkom sanatoriju Berger na Srebrnjaku. Je li taj kraj možda ipak odraz spomenutog raskoraka između prividnog pristajanja na zadane patrijarhalne društvene okvire i intimne nemogućnosti prihvaćanja tih granica? U pismu najstarijoj kćeri Nadi nekoliko godina prije smrti ona komentira osjećaje iscrpljenosti i neadekvatnosti s kojima se suočava: “Krivo je to”, kaže Ivana, “što smo po Mažuranićima baštinile preopsežan um za žensko tielo i za ženski djelokrug. To je čista i podpuna istina i čista i podpuna tragičnost.”

Nasljeđe Ivane Brlić-Mažuranić u hrvatskoj je kulturi bogato, ali i ambivalentno; njezino je mjesto u književnom i lektirnom kanonu postojano, a njezina književnost emocionalna i intimna referentna točka čitateljskog iskustva mnogih čitateljskih generacija. No javno je pamćenje o njoj nepostojano i vidi je isključivo kao književnicu za djecu, perpetuirajući na taj način spomenute prijepore o adekvatnom ženskom društvenom položaju. Obljetnička godina zato je dobro vrijeme da se 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.