Kultura
705 prikaza

"Iz tenisa sam došla u kazalište, košarka mi je balet"

Nastavak sa stranice: 1

Iz tenisa u kazalište?

Pa nije to tako daleko, zaista. Mislim da svaki sport, ako se čovjek njime bavi na pravi način, sadrži neki dio umjetnosti. Košarka je, recimo, za mene balet. Nije to tako daleko. Ali u nekom trenutku vas zarazi nešto drugo pa krenete tim putem. Možda me sutra zarazi nešto treće pa napustim kazalište i počnem ispočetka.

Radili ste u Sloveniji, Italiji, pa i Venezueli, Meksiku... Kako vas je tamo put odveo?

Imala sam sreću da je veliki mag Carlos Giménez, tada direktor najvećeg i najboljeg festivala na svijetu, vidio moj rad i pozvao me režirati u Venezuelu. Tamo sam radila dvije predstave. U Meksiku sam radila 'Nosi nas rijeka', s meksičkim glumcima, na ITI kongresu. Dok sam studirala u Miamiju, naučila sam i španjolski i to mi puno znači, a režirati u Venezueli i Meksiku bilo je neprocjenjivo iskustvo.

Koji autori su vam posebno dragi?

Volim raditi suvremene hrvatske autore, radila sam gotovo sve svjetske praizvedbe Elvisa Bošnjaka, s kojim sam radila i dramaturšku obradu ovoga komada. Volim tekstove Lade Kaštelan, Nine Mitrović… Ma tu je cijela plejada sjajnih hrvatskih pisaca, teško mi je sve pobrojiti. Uvijek mi je drago kad mogu raditi suvremeni hrvatski tekst. Smatram da hrvatske autore treba maksimalno podržavati i baš mi je drago da sam ove godine članica povjerenstva za Nagradu 'Marin Držić' jer sam imala uvid u 40-ak novih tekstova hrvatskih autora. Moram reći da je to ohrabrujuće jer mladi pišu, i to dobro.

Nenni Delmestre i Esteve Soler | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Ipak, gubi li kazalište bitku pred svijetom interneta, gdje je sve dostupno odmah, čim nešto poželite vidjeti, da je protok informacija vrlo brz, na svim kanalima?

S jedne strane gubi bitku kod određenog sloja publike koja je disperzirana u svojoj koncentraciji. Danas je vrlo teško razgovarati sat vremena s mladim čovjekom a da on nije pet puta pogledao na mobitel. S druge strane, postoje ljudi koji imaju istinsku potrebu da dožive tu živu riječ, to što kazalište nudi uživo, dublji smisao, traganja za odgovorima na neka kompleksnija pitanja. Naša će se publika sve više profilirati. Ne volim upotrebljavati riječ elitističko, ali zapravo mislim da ljudi koji traže dublji smisao jesu neka duhovna, intelektualna elita.

Kakva je situacija u drugim zemljama po tom pitanju?

U Sloveniji sam radila više od 15 predstava, tamo je situacija nešto bolja jer ljudi žele gledati komade koji traju tri-četiri sata i koji su značajni, smisleni i duboki. Mi uglavnom imamo neki presing koji se počeo pojavljivati u posljednje vrijeme, i to je vrlo loše za kazalište; nemoj da predstava traje tri sata, nemoj da bude preteška, nemoj ovo, nemoj ono... Ja se osobno pokušavam oduprijeti tome.

Treba li publici ipak ponuditi neke 'lajt' komade?

Da, naravno. U ovom kazalištu se izvodilo pučko kazalište visokog stila i splitski teatar je bio specifičan po tome. Imali smo izvanredan odaziv publike i mislim da i tu tradicijsku liniju trebamo njegovati jer to je publika koju također želimo. Samo, moramo biti visokog stila, a ne pričati viceve.

Postoje li autori dramskih komada od kojih zazirete?

Pa ne postoje, postoje neki teži komadi, ali nikad nečemu nisam htjela reći 'nikad', osim za komade koji su banalni. Jedino, ako vidim neku fantastičnu predstavu, ponekad pomislim: 'Bolje da ovo ne radim jer bolje od ovoga ne mogu'.

Imate li neku predstavu koja vam je stalno u glavi, a koja tek čeka realizaciju?

Evo, baš ovaj tekst mi je bio dugo u glavi, još od vremena studija. Dosta se bavim suvremenom katalonskom dramom i režirala sam nekoliko katalonskih autora. Imam još na lageru komada koje tek trebam pročitati. Klasici su uvijek izazov, a za njih treba naći pravi razlog za postavljanje.

Kako se opuštate, punite baterije?

Volim šetati, plivati, more mi je, kao svakome iz Dalmacije, važan dio života. Volim ploviti, dosta sam dugo boravila na brodu, sad više ne... A to je jedna bolna tema jer sam više od 50 godina imala brod, praktički sam rođena na jedrilici. Brod je otišao i dio moje obitelji s njim, sad mi je ostalo samo more…

Nenni Delmestre | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Imate li tremu prije premijere?

Da, imam tremu. To je onaj trenutak u kojem shvatite da više ništa nije u vašim rukama nego je sve na glumcima i onome što oni na sceni naprave. Osjetim da mi se grlo osuši. Ja sam od onih što gledaju svoje predstave, neki kolege to ne mogu podnijeti i ja ih potpuno razumijem. A ja gledam svaki detalj, u glavi proživljavam i vrtim svaku riječ, svaki pokret, veselim se i patim s glumcima na sceni.

Jeste li perfekcionist?

Kažu da jesam (smijeh). Da, želim sprovesti svoje ideje, ali vrlo lako možete skrenuti i u drugi smjer. Zato prihvaćam prijedloge kad glumac ima prave razloge i inspiraciju. To na kraju mora biti zajednički rad s glumcima i autorskim timom. Nije dobro kad sve ide iz jedne glave.

Evo, Zoja Odak se vratila na scenu iz mirovine samo zbog ove predstave. Je li to zbog vas i koliko vam to znači?

Vratila se i zbog mene, i zbog komada, i zbog teatra. To mi puno znači jer ona je jedna od najboljih interpreta antičkih tragedija, i to ne samo u našim okvirima. Ima malu ulogu u predstavi, ali nama je donijela posebno ozračje prožeto njenim glumačkim autoritetom i znanjem. Ona je naš korektiv, čujemo se svaki dan, ne samo o njezinoj ulozi nego o svemu. Njezino znanje, iskustvo i feedback bili su mi dragocjena potpora u radu na ovoj predstavi.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.