Kultura
71 prikaza

Izložba 'Preobrazbe' - divlja estetika stakla Antona Vrlića

1/6
Goran Vranić
U Klovićevim dvorima, gdje traje Vrlićeva izložba nazvana ‘Preobrazbe’, gledatelji će naići na skulpture koje će ih ponukati da staklo počnu promišljati izvan uobičajenih utilitarnih ili estetskih okvira

Kad govorimo o umjetničkoj putanji akademskog slikara Antona Vrlića (1957.), nemoguće je zaobići ime Raoula Goldonija, njegova mentora, profesora i uzora. Goldoni je među ostalim poznat i po tome što je s 12.000 ploča ostaklio pročelje zagrebačke Galerije Gradec, centra suvremene umjetnosti na Gornjem gradu, koji je otvoren za potrebe Univerzijade, a koji je zatvoren više od dvadeset godina. S vremenom je zgrada počela propadati, a staklene ploče koje je Goldoni dizajnirao i izradio u Italiji, posljednjih godina postale su prijetnja prolaznicima i mnogobrojnim turistima na Gornjem gradu. Upravo su te staklene ploče polazišna točka Vrlićeva novog rada “Preobrazbe”. Staklo koje je izgubilo svoju prvotnu namjenu, koje se zaboravilo i počelo propadati, oživjelo je u posve novom obliku. No kao i Goldoni, koji je bio majstor u mediju stakla, i Vrlić je posljednjih dvadeset godina stvaralaštva posvetio staklu, unatoč tome što se desetljećima sustavno bavi slikarstvom. Počelo je kad je dobio narudžbu da izradi vitraje za jednu crkvicu u blizini Sinja, no istraživački nerv gonio ga je dalje da vidi što u tome mediju može doseći u oblikovanju kroz volumen i prostorno određenje. U prostorijama Klovićevih dvora gdje traje Vrlićeva izložba nazvana “Preobrazbe”, gledatelji će naići na staklene skulpture amorfnih i izrazito sugestivnih formi koje će ih ponukati da staklo počnu promišljati izvan uobičajenih utilitarnih ili estetskih okvira. Vrlićevo staklo nije ono kojem bismo se divili u nečijem dnevnom boravku zbog ljepote, sklada ili boje. Ne bismo ga poželjeli odnijeti kući i staviti na vidno mjesto. Neće nas podsjetiti na vazu, prozor ili čašu nego na stijenje, stalaktite i kocke leda. 

 | Author: Šime Vrlić Anton Vrlić Šime Vrlić

Njegovo staklo je neuredno, slučajno, izrađeno u maniri ad hoc estetike, monokromatskih i mliječnobijelih paleta koje nalikuju na gorske kristale. Sam umjetnik kaže da svojim pristupom u eksperimentiranju s materijom potkopava ustaljene predodžbe o staklu, “pogotovo da staklo mora biti lijepo, lagano, prozračno, dopadljivo, fluidno, koloristički razigrano”. Točno to će osjetiti i gledatelj – da se nalazi na teritoriju naturalističke i divlje estetike. Staklene skulpture na momente djeluju kao da ih je na površinu izbacila vulkanska erupcija, dok će u nekom drugom trenutku podsjetiti na neki dobro znani oblik: ribu, knjigu, polutku lubenice. Svim izloženim skulpturama zajednička je uslojenost transparentnih planova, koji su puni malih nesavršenosti, pukotina, rezova, slojeva.

 | Author: Goran Vranić Goran Vranić

Ponekad iz stakla izviruje materijal poput šljunka, žbuke ili metalne prašine, što samo doprinosi dojmu namjerne nesavršenosti i grubosti, ali i ponovno upućuje na prvotno stanje ploča s Galerije Gradec. Grubost ovdje dolazi kao prihvaćanje životnih procesa na koje je nemoguće utjecati, puštanje da se dogodi ono što je neminovno. Skulpture su popraćene crtežima u monokromatskim nijansama koji se mogu iščitavati kao pripremne studije ili ekstenzije istraživanja staklene mase. Oslikavani na tankom papiru, možda rižinom, nabubrili su od upijene boje te svojim oblikom podsjećaju upravo na staklene skulpture, kao da su njihovi papirnati dvojnici. Bitna komponenta cijelog postava, s obzirom na to da se radi o prozirnim i poluprozirnim formama je svjetlo. Svaka skulptura, svaki komad plastike stoji na nekoj svjetlećoj površini i doprinosi dojmu koji će gledatelj ponijeti sa sobom o određenoj skulpturi. U postavu kustosice Koraljke Jurčec Kos svjetlo najčešće odozdo osvjetljuje skulpture, iako određeni komadi reljefne plastike vise na zidovima te su osvijetljeni sa stropa. Svjetlo nije perfektno, ali će posjetitelju omogućiti da zaviri kroz sve slojeve i sve rasjede skulptura.

 | Author: Goran Vranić Goran Vranić

Kad promatra Vrlićeve staklene skulpture, gledatelj osjeća bliskost sa suvremenoumjetničkim stremljenjima i eksperimentiranjima koja su znakovita za antropocen, novo geološko razdoblje Zemlje u kojem se nalazimo, a kojemu je glavni akter čovjek i njegovo djelovanje. Jedna od istaknutijih umjetnica, doduše u polju fotografskog medija, je Meghann Riepenhoff, koja postavlja svoje fotoosjetljive papire u ocean kako bi voda na njima ostavila tragove svoga djelovanja. Slično radi i vizualni umjetnik Matthew Brandt, koji je zagađenom vodom iz rijeke Flint na svojim fotografijama iz toga okruga dobivao posebnu patinu, ali i skretao pozornost na ekološku katastrofu. Kod njih, no i u ciklusu “Preobrazbe”, ostaje dojam da je priroda tvorac, a da je umjetnik pasivni promatrač ili posrednik koji omogućuje materijalizaciju prirodnog procesa koji bi se odvio i sam od sebe. Ostaje dojam da je umjetniku ključan moment u kojem se događa prelazak materije iz jednog svojstva u drugo, što savršeno ide uz egidu panta rei (sve teče, sve se mijenja).

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.