Englesku književnicu Virginiju Woolf vjerojatno bi silno zabavljalo kad bi znala da, gotovo osam desetljeća nakon svoje smrti, u popularnoj kulturi živi ponajviše kroz igru riječi u pjesmici "Tko se boji Virginije Woolf?" iz istoimene drame Edwarda Albeeja iz 1962. Slavni film s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama Marte i Georgea dramu je pretvorio u glumački briljantnu pijanu igru bračnog odmjeravanja snaga.
Bacajući se jedno na drugo poput gladnih vukova u eksploziji izvanredno intelektualno domišljatih dijaloških razmjena, dvoje glavnih protagonista Albeejeve drame igraju na život i smrt: zarobljeni u negativnoj spirali neprekidnoga kreiranja iluzija u strahu od realnosti, George i Marta pretvaraju se u strašne simbole propasti cijelog društva temeljenog na lažima i obmanama iza kojih stoji tek obična ljudska potreba za razumijevanjem i prihvaćanjem.
Apsolutni klasik suvremene američke dramske književnosti ove će godine krajem srpnja premijerno na Brijunima postaviti Kazalište Ulysses, a u ulozi strašne Meduze američkog intelektualnog establišmenta, koja je Elizabeth Taylor donijela nagradu Oscar, bit će Katarina Bistrović Darvaš. Kazališna, filmska i televizijska glumica koju trenutačno u matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) gledamo u predstavama "Eichmann u Jeruzalemu", "Pansion Eden", "Tit Andronik" i "Ono što nedostaje" te Ulyssesovim "Bakhama", jedna je od perjanica brijunskoga kazališta, gdje glumi i u predstavama "Shakespeare – ljetne noći" i "Antigona".
elevizijski gledatelji gledaju je i u seriji "Novine", koja se prikazuje na Netflixu. Samozatajna diva hrvatske kulturne pozornice koja je u glumu dospjela gotovo slučajno – njezin je inicijalni izbor bio Prirodoslovno-matematički fakultet – u 20 godina plovljenja izvedbenim vodama ostvarila je čitav niz zapaženih uloga u kazalištu, na televiziji i na filmu. Dok počinje rad na ulozi još jednog psihološki kompleksnog ženskog lika, razgovor s tom izvanrednom glumačkom osobnošću počinjemo upravo od – uloga.
Gledajući vas kako igrate, gledatelj je ponajprije pogođen vašom izuzetnom sposobnošću iznošenja čitavog dijapazona kompleksnih emotivnih i psiholoških stanja uokvirenih izvanredno precizno kontroliranom fizičkom ekspresijom. Ne čudi što vas je prepoznao i proslavljeni belgijski kazališni redatelj Jan Fabre, s kojim ste surađivali na nekoliko projekata. No postoji li neka uloga koja vas je na neki način obilježila, koja vam je posebno važna kao nekakva prekretnica, ne možda toliko profesionalno koliko osobno?
To je jako teško reći nakon 20 godina, zato što to sigurno nije samo jedna uloga. Svaka uloga i svaki tekst donose nova pitanja. Glumac ima mogućnost pitati se ta pitanja – to i jest ljepota ovoga posla. Tako da svaka uloga nosi stanovitu promjenu. Ali možda još više od uloga, mijenjaju me ljudi koje susrećem, i to kako se neki tekst čita kroz njih i nas zajedno. Mogla bih reći su na mene snažan utjecaj imale, recimo, uloge Euridike u 'Antigoni' kazališta Ulysses ili Schwabove Mariške, koju sam 1997. igrala u Teatru &TD, a sad je ponovno igram u riječkom HNK, samo što se sad zove Mariedl, ali na kraju je ipak riječ o mješavini svega - uloge, toga koga sretneš, kako radiš, koliko dugo radiš, koliko teško. Ali mogu reći da sam se u tih 20 godina prilično promijenila; kao mlada glumica bila sam više mentalni tip, a sad puštam više prostora intuiciji. Kako odrastam – kako u životu tako i u kazalištu – dopuštam si sve više da mi intuicija predloži puteljak.
Tema dominacije, odnosno, borbe racionalnog s intuitivnim i emotivnim kroz prizmu ženskog iskustva u središtu je Ulyssesove predstave 'Bakhe', u kojoj vas upravo možemo gledati u ZKM-u. Dvanaest žena prilično dojmljivo reproducira psihološki obračun s vlastitim unutarnjim demonima koji se hrane na nesigurnosti i slabosti ženskog bića suočenog s nemilosrdnom nedohvatljivošću istinske slobode. Kakve ste unutarnje tonove osluškivali u radu na predstavi i uspijevate li ih vi sami u sebi čuti?
Ta je predstava istraživanje: što je to što prevladava u nama, u onom nesvjesnom dijelu nas koji inače zatomljujemo, ne prihvaćamo ga? To je i kulturološki uvjetovano; odgojeni smo da sami sebe ne slušamo, a ono nesvjesno nam raznim znakovima govori da je tu, i govori nam neke stvari. Samo što mi nismo naviknuti slušati te neke, ne znakove, nego tonove; naprosto ih ne čujemo, zbog civilizacijskih principa prema kojima živimo. Tih sam tonova u ranoj mladosti bila posve svjesna; do svoje otprilike 25. godine imala sam snažnu sposobnost da samu sebe u svakom trenutku skeniram, znala sam čuti samu sebe kako reagiram – čula sam sebe iznutra, sad se manje čujem. Nekako se s vremenom zapustilo. Slušajući se pažljivo, možeš čuti što ti nesvjesno govori. Glumci mogu biti majstori samoosluškivanja. Kad glumac sluša sebe, to ne znači da sluša samo sebe; on je, naravno, u suigri s redateljem i drugim partnerima. Ali dokle god sam sebe čuje, istinitiji je u igri.
Strašno puno radite; samo u ZKM-u trenutačno igrate u čak pet produkcija, redom karakterne uloge u predstavama koje zadiru u politički angažiran teatar koji razotkriva društvene stereotipe, širi konvencionalne dramske formate i nastoji provokacijom intervenirati u svijest gledatelja. Čini li vam se da u tome i uspijeva? Može li kazalište, umjetnost općenito, biti poluga društvene promjene, poslužiti kao neka vrsta korektora?
To pitanje svatko postavlja, kao da svi ozbiljno sumnjaju u to. Očito je to nešto što zaokuplja. Odgovorit ću vam primjerom predstave 'Eichmann u Jeruzalemu', koju smo upravo postavili u ZKM-u u režiji Jerneja Lorencija, za koju sam se u početku pitala - zbog čega moramo ponovno govoriti o nečemu o čemu svi sve već znaju? Ali onda se dogodila ta predstava – u kojoj ne igramo žrtve holokausta nego se samo prisjećamo njihovih svjedočenja i time dajemo mogućnost gledatelju da sam izmašta taj užas, a to je istinski jako – i dogodilo se to da su na predstavu došli mladi ljudi, koji su to gledali razjapljenih usta. U prvom redu sjedile su tri mlade djevojke, jedna od njih je strašno plakala, bila sam potresena i iznenađena. Njih u školi uče samo brojke, a brojke su impersonalne – kakav doživljaj netko može imati kad mu se podastiru samo brojke? Tako da - da, kazalište ipak ponekad prodre. Ali mislim da kazalište nije tu da daje odgovore nego da postavlja pitanja. U tom smislu, ono mora biti slobodno. Svaka tema postavlja pitanja; kao što meni svaka nova uloga postavi neko novo pitanje, tako i svaka predstava može postaviti nova pitanja. Da bi kazalište imalo ikakvog utjecaja na svijest ljudi, moramo pronaći dublji prostor unutar svoje svijesti, i tek tad će to što radimo ostaviti traga i u drugima.
Nastavak na sljedećoj stranici...
