Kultura
597 prikaza

Janusz Kica: Odrastali smo su s idejom da nam je sve ostvarivo, a toga više nema

1/6
Sandra Šimunović/PIXSELL
ZKM sezonu otvara dramom ‘Svjetlo pada’ britanskog dramatičara Simona Stephensa u režiji Janusza Kice. Razgovarali smo s redateljem uoči premijere

Janusz Kica je kazališni redatelj podrijetlom iz Poljske, iza kojega su brojna ostvarenja na europskim pozornicama diljem Njemačke, Austrije, Švicarske, Italije, Slovenije i Hrvatske, gdje je u zadnjih trideset godina postavio neke od najgledanijih predstava i opera. Zagrebačko kazalište mladih novu kazališnu sezonu otvara komadom u njegovoj režiji, dramom “Svjetlo pada” britanskog dramatičara Simona Stephensa. O samoj drami, važnosti tema koje nam iznosi, kao i o kazališnoj umjetnosti, profesionalnim počecima i utjecajima te trenutačnom stanju i budućnosti kazališta razgovarali smo s redateljem uoči premijere.

Express: Drama ‘Svjetlo pada’, prva je predstava prema tekstu britanskog autora Simona Stephensa u Hrvatskoj. Riječ je o suvremenoj drami koja prati dinamiku jedne obitelji neposredno nakon smrti majke. Zašto Vam je Stephens važan i zašto ste odabrali upravo ovu dramu?

Za početak, moram reći kako je Stephens sigurno jedan od najzanimljivijih, a i najizvođenijih britanskih autora današnjice. Posebno na njemačkom govornom području. Njemački teatar mi je blizak, na njemu sam i na neki način odrastao. Pratim događanja u njemačkom kazalištu. Tako sam se i zainteresirao za Stephensa. Poseban je to dramatičar, piše jednostavno majstorski. Samo meso drame, a to su dijalozi, kod njega su nevjerojatno rafinirani i intenzivni. Dugo se nisam susreo s nekim tko tako sjajno piše dijaloge. I monologe, naravno. Upravo drama ‘Svjetlo pada’ počinje jednim sjajnim monologom koji izgovara majka u trenutku smrti. Osim toga, sve njegove drame - a ima ih zaista različitih - bave se onim što se tiče svih nas. Smještene su u sadašnjost. Jako ga je obilježilo njegovo podrijetlo, odnosno sjeverna Engleska, on je iz okolice Manchestera. Kako je doživio veliki uspjeh, sad živi u Londonu, no topos njegovih komada i dalje je sjever. Ne odriče se prostora odakle je potekao. S druge strane, upravo život u Londonu mu daje jednu drugu perspektivu, jedan potreban odmak. London ne poznaje krizu koju su prošli drugi dijelovi Engleske, pa ni onu 2008. godine, dok se sjever i dalje bori s posljedicama thatcherizma, a kamoli nedavnih kriza. To je autor koji se osjeća dužnim govoriti o ljudima koje poznaje, oslikavati lica iz prostora u kojima je odrastao. Sve je to opet tako autentično i nepretenciozno prikazano. Odlučio sam se za ovu dramu prvenstveno jer mislim da autor poput Stephensa zaslužuje biti predstavljen i u Hrvatskoj. Radi se o jako plodnom autoru i izabrao sam njegovu najnoviju dramu.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Možemo reći da nas u ovoj sezoni u ZKM-u očekuje jedan snažan, suvremeni komad. Bliska su vam realistično napisana i utemeljena djela?

Zapravo je zanimljivo promatrati upravo njemačko kazalište, i to konkretno Stephensa u tom kontekstu. Tu postoji jedan paradoks. To je scena koja sve više teži performansu, udaljava se od klasične glume, od fikcije, onoga glumačkog teatra koji u sredinu pažnje postavlja lik. A s druge strane, upravo je Simon Stephens, čije su drame nešto potpuno suprotno, jedan od najizvođenijih britanskih autora u Njemačkoj. Rekao bih da je, osim sadržaja kojima se bavi, i formalno zanimljiv. To su komadi koji se čitaju realistično, ali nisu sasvim takvi. On ostavlja prostor nadrealnom, fantaziji. Tako je i u ovom komadu, postoji jedna druga dimenzija, koja otvara prostor dubljem promišljanju stvarnosti. Moram vam ispričati i to kako je nastajala ova drama. Stephens je putovao Engleskom, posjećivao je mjesta u kojima nikad nije bio, a koja su na neki način povezana s njegovom obitelji. Radi se o malim gradovima na sjeveru, koja je obilazio s redateljicom s kojom redovito surađuje. Iskustva s tog putovanja, ljudi koje je sreo, sve se to sublimiralo u tekst. Fascinira me taj istraživački pristup. Zamislite taj krajolik - to su područja gdje većinu vremena pada kiša, a ljudi maštaju o Australiji. Govorimo i o realizmu i eskapizmu istovremeno. O povezanosti sa sredinom i neprestanom osjećaju otuđenja. Paradoks je jedna od karakteristika Stephensova pisanja.

Express: I u dosadašnjem radu birali ste tekstove koji se prvenstveno bave ljudima...

Mislim da je to upravo ono čime se kazalište mora baviti. Zato mi je bliska također ta vrsta engleske dramaturgije. Stephens istražuje ljudske sudbine, kod njega vidite samoću kao izvor agresije, uzrok raspada obiteljskih veza, a posljedično i društva. Njegov odnos prema vlastitim likovima je nježan, pun razumijevanja, ali nikad pristran. Štoviše, u situacijama koje prikazuje, koliko god one bile brutalne ili okrutne, uvijek je prisutan diskretan humor. To je za mene izazovno. Da, važni su mi ljudi. U dobrom tekstu nema pretenzija, nema definitivnih izjava i ideja. Privlačna mi je suptilnost u prikazivanju takozvane normale, koja je sve samo ne normalna.

Express: Ono što smo smatrali normalnim i promjena istog odrazili su se i na kazalište. Došlo je do osjetnog pada posjećenosti predstava, i u to velikim europskim kazalištima. Kako vi doživljavate postpandemijsko razdoblje? Jesu li upravo te ljudske teme ono što će revitalizirati kazalište?

Nakon pandemijske krize, za koju je još neizvjesno bliži li se kraju, u Njemačkoj se, primjerice, počelo razmišljati o poziciji kazališta uopće - postavlja se pitanje je li ono mrtvo i što bi trebalo napraviti da ga oživimo, da predstave ponovno dovedemo publici? Nije to slučaj samo u Njemačkoj, doživio sam prazne dvorane i u Beču, gdje je to prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Interesantno je da se u Hrvatskoj interes za predstave u zadnje dvije kritične pandemijske godine nije nikako umanjio, ako isključimo period zakonskih restrikcija i ograničenja količine gledatelja u dvoranama. U međuvremenu su kazališta ponovno puna. Ipak postoji pitanje, koja je budućnost kazališta? Nedavno je preminuo veliki Hans-Thies Lehmann, čija je knjiga ‘Postdramsko kazalište’ mnogima od nas bila poput Biblije. I dalje poznajem puno redatelja koji režiraju doslovno s tom knjigom u ruci. Naravno da se pitamo kamo dalje može teatar otići, tko će biti sljedeći na koga će se nove generacije ugledati? Nisam prorok, ne mogu definitivno tvrditi, no možda je upravo netko poput Simona Stephensa osoba koja može pokazati put za budućnost. Jer nisu redatelji oni koji odlučuju o budućnosti kazališta, nego pisci. A ja to tvrdim kao redatelj. Mi koji radimo unutar njega, uvijek mislimo da je kazalište strašno važno. A u kontekstu svijeta, grada, društva... Nisam siguran da je tako u onoj mjeri, kao što je bilo nekad. Meni je i dalje neophodno, no možda je moja strast smiješna.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Vjerujem da će i posjećenost ove predstave dokazati da je sve samo ne smiješna. Biste li onda rekli za sebe da kao redatelj imate na neki način ulogu medijatora između teksta i publike? I u kojoj je mjeri onda vaša uloga, pa i uloga kazališta kao takvog, društveno odgovorna?

Uloga redatelja je po meni sekundarna. Ne bih taj posao nazvao umjetnošću. Pisanje, slikanje, stvaranje glazbe, pa svakako i gluma... sve su to prave umjetnosti. Postoje i redatelji koji doista jesu umjetnici, ako rade svoj komad ‘iz nule’, dakle ako sami stvaraju. Pina Bausch, recimo, za mene je ona najveća kazališna umjetnica 20. stoljeća. Ona je doista stvarala. Ono što ja radim, to je upravo kako kažete, medijacija između autora i konteksta u kojemu se njegovo djelo nalazi te publike do koje treba doći. Naravno, uz pomoć glumaca. Zanat - taj mi je pojam puno draži. Postoje redatelji koji se postavljaju kao umjetnici, oni kojima je važno da kažu nešto o sebi, progovaraju prvenstveno o onome što njih muči. Osobno pristupam drugačije. Mene zanima što autora muči, jer tako dolazimo do problema svih nas, a to naposljetku muči i mene. I ja sam dio društva. Sve ima svoje mjesto na pozornici ako iza toga stoji nešto iskreno, neki uvjerljivi razlog, bilo da se radi o stvarnim problemima, mukama ili iskrenoj radosti.

Express: Kad govorimo konkretno o drami ‘Svjetlo pada’, koja je, kao što ste rekli, duboko ukorijenjena u kontekst sjevera Engleske, ekonomske prilike i posljedice krize, što je po vama ono univerzalno zbog čega je važno prikazati je i hrvatskoj publici? Što tražite u dramama kako biste prešli te kulturološke i jezične barijere?

U ovoj drami Stephens se bavi nečim što svi razumijemo, a to je obitelj. On stavlja pred nas obitelj koja je disfunkcionalna, razjedinjena - koja se, ukratko, raspada. To svi mogu razumjeti. Sjetite se samo početka romana ‘Ana Karenjina’ i Tolstojevih misli o sretnim i nesretnim obiteljima. Nema veće ideje ili aforističke misli od toga.
Svi na svijetu znaju što znači biti majka, otac, kći ili sin. Obitelj je njegova stalna tema, u svim njegovim komadima. Napisao je puno likova koji su ili usamljeni u obitelji ili se nalaze u brakovima i vezama koje ne funkcioniraju. Ono što je meni zanimljivo, činjenica je da Stephens u svojim djelima zagovara obitelj. Ili bolje rečeno: prirodnu snagu obiteljskih veza. To je možda malo nepopularno, zvuči konzervativno. Ali je svakako univerzalno. Kao da se radi o zadnjem području koje je još nekako zaštićeno od utjecaja - recimo - politike, medija, banalnosti... U kojem vladaju ozbiljnija pravila. U kontekstu dramske literature, obitelj kao laboratorij egzistencijalnih pitanja i konflikata može se naći već kod starih Grka.

Express: Obitelj kao središnja tema svakako se vraća, kako u dramaturgiji, tako i u književnosti zadnjih godina. Nuklearna obitelj stavlja se u središte na mjesto pojedinca...

Da, tako je i kod njega. Ali u osnovi, njegova tema je empatija. To je ono što nam pokušava prenijeti kroz te obiteljske odnose. Možda zvuči naivno, no time se zapravo bavi ova drama. Koliko dobrote mora postojati na svijetu da bi ga se izdržalo. U trenutku kad umire majka na početku drame, prisutan je onaj nadrealni trenutak koji sam spominjao. Majka tad ima sposobnost vidjeti sve članove svoje obitelji, raspršene po Engleskoj. Sam komad dalje prati njihove pojedinačne sudbine, analizira svaki lik zasebno, u odnosu na ostale, traži njihovu sposobnost da se razumiju i vole. To je također i generacijska priča. Promatramo to troje djece koja nose pečat svojih roditelja, odnosno njihovih trauma. Nemogućnost za iskazivanjem ljubavi kod njihovih roditelja prenosi se i u njihove živote. Zatičemo ih s partnerima i pratimo kako se ta transgeneracijska trauma odražava na njihove intimne odnose. Osim toga, tu je i propast socijalne države, propast jednog stanja općeg prosperiteta, gubitak nade da će sve u budućnosti biti dobro. Naše generacije odrastale su s idejom da nam je sve ostvarivo, a toga više nema! Posljedice tih društvenih mehanizama također su svima nama nešto blisko. Nažalost. Majka, bivša alkoholičarka, umire u trenutku kad, nakon nekoliko mjeseci apstinencije, opet poseže za bocom votke u supermarketu. I ona i ostali članovi obitelji svojim djelovanjem zapravo stoje sami sebi na putu. To su duboko oštećeni ljudi. Kako Englezi kažu - ‘misfits’. A ipak je prisutna ljubav. I ta majka, ona svakako voli svoju djecu, ali i ona nosi naslijeđenu traumu zbog koje nije bila u stanju pristupiti im na pravi način. Tu je i otac koji nije sudjelovao u odgoju kako je trebao. Svi oni pokušavaju ispraviti pogreške prošlosti, obnoviti harmoniju odnosa, ostaviti trag ljubavi. Ali za to je uvijek nekako prekasno. Sve su to nama poznate situacije. Ono što je bitno za djelo, to je da Stephens ipak ostavlja prostor nadi, promjeni. Ti odnosi imaju budućnost i to je ona empatija koju želi da osvijestimo.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Osim teme i društvene utemeljenosti, jezik drame je također suvremen...

Stephens je autor kratke, eliptične rečenice. Ali nijedna od tih rečenica nije banalna. I uvijek se nalazi u službi dramske situacije. Sve zvuči svakodnevno, ali ipak uzvišeno. Jako je muzikalan u tekstu. Jedno je vrijeme svirao u punk bendu, zamislite, dok je živio u Edinburghu. I od tuda sigurno izvire muzikalnost njegova teksta.

Express: Kad ste spomenuli muzikalnost, zanimljivo je da glazbu za prvu izvedbu drame u Manchesteru potpisuje Jarvis Cocker, nekadašnji frontman grupe Pulp. Iako su kritičari bili podijeljeni oko toga, čini se kao autentična podloga tekstu u kontekstu Engleske. Kako ste vi pristupili glazbi u hrvatskom kontekstu?

Sigurno mislite na ‘Himnu Sjevera’, koju je za praizvedbu u Manchesteru zaista napisao Jarvis Cocker. Tu se skladbu naravno moglo otkupiti, no nisam bio sklon tome. Predstavu radimo u Hrvatskoj pa mi je draži hrvatski glazbeni topos. Osim toga, ponavlja se pitanje autorskih prava, dakle novca. Teatar je danas prilično siromašan. Mogu biti sretan što na predstavi surađujem sa Stankom Juzbašićem. On je sjajan glazbenik, radili smo zajedno i prije. Prisutan je na probama, prati razvoj predstave i zadovoljstvo mi je raditi na ovaj način. Sve su rjeđe kazališta spremna angažirati glazbenike, postalo je uobičajenim da redatelji donose svoje CD-e. A glazba je važna za ovaj komad. Ritam prvenstveno, on postoji i u samom tekstu. Engleska je rečenica kratka i precizna. Jako sam zadovoljan hrvatskim prijevodom Vinka Zgage koji je, naravno, svoj konačni oblik postigao tek zahvaljujući intervencijama moje dramaturginje Lade Kaštelan. Točan je, vjeran duhu originala, zaista mislim da će dobro funkcionirati u prenošenju te empatije, koja se čita i u jeziku drame. Treba podcrtati i činjenicu da drama nije pisana linearno. Postoji jedna fragmentarnost, scene smještene na različitim lokacijama odvijaju se simultano. To je također glazba.

Express: Onda je režiranje takve predstave kao dirigiranje skladbe na neki način?

Tako je. To je možda najteži dio - uskladiti sve te prizore. Najviše sam usmjeren upravo na to, da zadržim fokus publike kroz sve te scene. Ono što često djeluje jednostavnim, na kraju može biti jako teško za postići. To je nešto što prolazi nezapaženo kod publike ili kritičara. I dobro je da je tako.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Pretpostavljam da ste vjerni tekstu i niste ga skloni mijenjati?

Osnovna mi je ideja predstaviti autora. Kakav bi bio smisao da onda unosim sebe i poništavam njegov rad? Na meni je da slijedim autora, pokušam ga razumjeti i prenijeti publici najbolje što mogu. Kad govorimo o Stephensu, on je dovoljno inteligentan i zanimljiv, nemam tu što nadodati. Važno je i da sam autor zaista poznaje kazalište i da zna što znači proces stvaranja predstave. On je jedan od rijetkih takvih. Njegove drame otvaraju dijalog s publikom. Stephens vjeruje da je publika aktivan dio predstave, da zaslužuje više nego samo ulogu voajera.

Express: Postavljali ste i Shakespeareove drame, kao i drame drugih klasičnih autora, uz mnogo suvremenih. Drama ima svoje zakonitosti, puno više od drugih književnih formi. Uvjetovana je upravo izvođenjem. Dotaknuli ste se već njemačkog performativnog teatra. Kako gledate na te promjene u kazalištu zadnjih godina?

Otkrit ću vam tajnu: ja sam odrastao na Grotowskom. Osim njega, tu je bio i drugi avangardist, Tadeusz Kantor. To su kazališni velikani koji su me oblikovali. Govorimo o razdoblju šezdesetih, sedamdesetih godina. Grotowski je tad već prestajao raditi doduše, no postojala je jedna njegova predstava, ‘Apocalypsis Cum Figuris’, koju sam pogledao sigurno pet ili šest puta. Kazalište je tad bilo jako otvoreno i maštovito, teško ga je usporediti s ovim danas. Što ne znači da žalim za ‘starim dobrim vremenima’. Suprotno. Pokušavam gledati naprijed. Ali siguran sam da u kazalištu mora biti iluzije u koju ćemo vjerovati i koju ćemo time etablirati. Da citiram upravo Simona Stephensa: ‘Izvođači u kazalištu, pa čak i u najstrožoj, specifičnoj formi dokumentarnog teatra, angažiraju se u stvaranju fikcije. Gledateljstvo se ne okuplja zato da bi gledalo stvaran događaj. Kazalište je napor jednog ili skupine izvođača čija je namjera ostvariti uz pomoć fikcije zajedničko iskustvo metafore i tim činom omogućiti angažman i refleksiju o svijetu’. Ništa za dodati, ništa za oduzeti. Svi ljudi u sebi nose potrebu za pričom kao takvom. Kazališna predstava neponovljivo je i jedinstveno zajedničko iskustvo u kojemu svjesno pristajemo na fikciju. Teatar, naposljetku, treba probuditi znatiželju za nove ljude, drugačije odnose. To nas obogaćuje. Teatar je igra. Kako Nijemci kažu za glumu - Schauspielen.

Express: I u većini drugih jezika prisutan je izraz ‘igrati predstavu’...

Upravo tako. Možda je naivno, no mislim da odustajanjem od te igre, od tog stanja gdje sami sebe uvjeravamo u priču - time gubimo nešto duboko ljudsko. Zato tražim takve autore, koji potiču upravo to u teatru i promatraju ga kao prostor stvaranja fikcije. Čak i performativno kazalište mora biti utemeljeno na fikciji. Ali prije svega radi se o suigri s publikom. Možete otići recimo u Veneciju, u bilo koju praznu crkvu. Venecija ima predivne crkve. Tamo je toliko freski, nevjerojatnih slika. I ta crkva, čak i kad je prazna, ona ubija ljepotom. No ta umjetnost, ona živi i sama za sebe. Ona vas ne treba. Dok vas teatar treba, ne postoji bez publike. Ljudi su nakon pandemije na neko vrijeme prestali doživljavati kazalište nečim neophodnim, kao da su shvatili da ga zapravo ne mora biti. S druge strane, u nastojanju da se privuče publika, možemo vidjeti kako se repertoari kazališta sve više komercijaliziraju. Nerijetko se izvodi samo ono za što se računa da će privući što više ljudi. A teatar mora biti umjetnički slobodan. Ali to je druga tema. Odluke o repertoaru najteže su u poslovanju kazališta. Sretan je tko zna osjetiti i pogoditi puls vremena. Osobno imam puno respekta prema repertoarnim odlukama koje prihvaćaju određeni rizik. Garantirani uspjeh sumnjivi je uspjeh. Poraz je dio posla. Pa naiđete na komentare, da je to samo trošak na račun poreznih obveznika. Rastužuje me kad ljudi misle kako je umjetnost tu samo da nešto crpi. A zapravo nam toliko daje.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: I dali ste nam zaista brojne sjajne komade svojim predstavama. Postoji li neki autor ili komad koji biste htjeli postaviti, a još niste imali priliku?

Postoji, naravno. Sve se to mora promatrati u kontekstu, kako kazališta i glumačkog ansambla, tako i grada u kojemu nešto postavljate, društvenog i kulturnog nasljeđa. Kako ja sebe smatram slugom svoga gospodara, teatra, idem iz tog kuta. Nekad prije radio sam ‘po zadaći’. I tad neke autore ne stavljate uopće u pitanje. Naravno da mi je važno raditi Shakespearea, iako mi možda nisu bliski svi njegovi komadi, naprimjer njegove rane komedije. No to je velik autor i kad radim nekoga poput njega, općenito neki klasični komad, uvijek se trudim istražiti i noviju povijest izvođenja određene drame. Naravno da mi u kazalištu nismo arheolozi, važan je sadašnji trenutak u kojem djelujemo i što nama danas može neki tekst značiti. Tu i sad. No oslanjamo se i na povijest, ono što su drugi radili prije nas. Tražimo novi kontekst. Drugačije je nego kad radim na suvremenoj drami. Tu je već ugrađen taj filter, autor se direktno obraća nama u ovom vremenu. Puno je autora koje bih želio postaviti. Ne bih mogao izdvojiti samo jednog, ne bi bilo pravedno. Moram, međutim, reći da me posebno zanimaju dramatizacije romana. To je divan proces, s dramaturgom suočiti se s djelom i stvarati iz toga nešto posve novo.

Express: Radili ste mnogo adaptacija romana - ‘Čarobni brijeg’, ‘Bjesove’, ‘Majstora i Margaritu’, Kafkine ‘Zamak’, ‘Proces’ i ‘Ameriku’...

I moja prva predstava ovdje, u ZKM-u, bila je Kieplingova ‘Knjiga o džungli’. Radio sam na književnim adaptacijama često, na primjer s Ladom Kaštelan ili Goranom Ferčecom, to mi je bilo vrijedno iskustvo. Ako se za potrebe kazališta adaptira roman, treba imati ono što Nijemci zovu ‘Zugriff’ - treba pronaći nešto za što ćete se uhvatiti. Raditi adaptaciju romana posve linearno, teško je i besmisleno. Kad bih morao izdvojiti nešto što bih htio raditi, pada mi napamet roman ‘Bjeguni’ Olge Tokarczuk. To bi mi bilo jako zanimljivo postaviti u kazalištu, no bojim se, nisam siguran bi li bilo moguće. To je tako asocijativna forma, koja nekako odgovara mom osobnom senzibilitetu i možda se nekad otvori mogućnost za kazališnu adaptaciju, tko zna. Ta razmišljanja ostavljam za budućnost, trenutačno sam opsjednut isključivo komadom Simona Stephensa, njegovim senzibilitetom i logikom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.