Roman japanske spisateljice Aoyama Nanae, kojeg je napisala kao 24-godišnjakinja, bavi se nesigurnostima mlade osobe koja je tek zakoračila u samostalan život. Kao jedna od temeljnih ideja koja se provlači kroz roman neminovnost je samoće, nužnost pojedinca da se sa životnim poteškoćama nosi sam, u svoja četiri zida, kako mu naposljetku ni lijepa riječ prijatelja ili ljubavnika ne može olakšati životne prilike. Djevojka u svojim dvadesetim, koja je odbacila mogućnost odlaska na studij, dolazi živjeti u Tokio, gdje po danu radi kao prodavačica na kiosku, a navečer kao hostesa zabavlja klijente. Majka je smješta kod starice Ginko, koju i sama jedva poznaje, a koja pak vodi samotnjački život sa svojim mačkama. U četiri cjeline, nazvane prema godišnjim dobima, Nanae se bavi svakodnevicom mlade žene i starice, nemogućnošću da zbog dobne razlike jedna drugu shvate, djevojčinih ljubavi koje uvijek bivaju osuđene na propast i njezine benigne kleptomanije. Druga ideja je tuga s kojom se mlad čovjek nosi i nemogućnost da uživa u mladenačkim godinama, iako mu je tijelo poletno i mlado. Kad mlada žena gleda staricu, ona misli kako je očajno što je starica tako stara, i što je besmisleno da se toliko uređuje kad ima staru kožu. No u isto vrijeme sebe žali jer unatoč mladoj koži ne uspijeva uživati u životu. Nekome će se učiniti da je autoričino pripovijedanje i suviše banalno (dijalozi doista jesu vrlo šturi, a ponekad i vrlo neobični), no ono je takvo da svoga čitatelja doista uspijeva vratiti u isto razdoblje života kad je bio mlad i pitao se što dalje, hoće li napraviti krivi korak zbog kojeg će kasnije ispaštati u životu.
