Roman japanske spisateljice Aoyama Nanae, kojeg je napisala kao 24-godišnjakinja, bavi se nesigurnostima mlade osobe koja je tek zakoračila u samostalan život. Kao jedna od temeljnih ideja koja se provlači kroz roman neminovnost je samoće, nužnost pojedinca da se sa životnim poteškoćama nosi sam, u svoja četiri zida, kako mu naposljetku ni lijepa riječ prijatelja ili ljubavnika ne može olakšati životne prilike. Djevojka u svojim dvadesetim, koja je odbacila mogućnost odlaska na studij, dolazi živjeti u Tokio, gdje po danu radi kao prodavačica na kiosku, a navečer kao hostesa zabavlja klijente. Majka je smješta kod starice Ginko, koju i sama jedva poznaje, a koja pak vodi samotnjački život sa svojim mačkama. U četiri cjeline, nazvane prema godišnjim dobima, Nanae se bavi svakodnevicom mlade žene i starice, nemogućnošću da zbog dobne razlike jedna drugu shvate, djevojčinih ljubavi koje uvijek bivaju osuđene na propast i njezine benigne kleptomanije. Druga ideja je tuga s kojom se mlad čovjek nosi i nemogućnost da uživa u mladenačkim godinama, iako mu je tijelo poletno i mlado. Kad mlada žena gleda staricu, ona misli kako je očajno što je starica tako stara, i što je besmisleno da se toliko uređuje kad ima staru kožu. No u isto vrijeme sebe žali jer unatoč mladoj koži ne uspijeva uživati u životu. Nekome će se učiniti da je autoričino pripovijedanje i suviše banalno (dijalozi doista jesu vrlo šturi, a ponekad i vrlo neobični), no ono je takvo da svoga čitatelja doista uspijeva vratiti u isto razdoblje života kad je bio mlad i pitao se što dalje, hoće li napraviti krivi korak zbog kojeg će kasnije ispaštati u životu.
U svojoj potrazi za samom sobom, protagonistica će također imati zločeste ispade, komentirat će kako joj se majka loše obukla, dok će staricu svojim komentarima pokušavati namjerno povrijediti. U romanu „Prekrasan dan da budeš sam“, bit će prepoznatljivi neki od dalekoistočnih motiva, posebice motiv učenika i starog učitelja, senseija (poznat je roman „Kokoro“ Natsumea Sosekija, koji tematizira upravo takav odnos). Ovdje se odnos ne odvija na relaciji mladića i mudrog starca, nego na relaciji mlade žene i starice koja je više ekscentrična nego mudra, tako da cijela priča dobiva jednu grotesknu notu. Za razliku od discipliniranih, urednih i dugovječnih japanskih staraca, ova starica ima zapuštenu kuću, ne libi se uživati u svakojakoj hrani i već se u sedamdesetprvoj godini priprema na umiranje. No i od te antijunakinje mlada žena uspijeva nešto naučiti, makar to nešto bilo tek to da mora ići dalje kroz život, kakav god on bio. Završetak romana je nešto slabiji, barem idejno, jer u maniri sretnog završetka oslikava djevojčin odlazak od starice. Kao da se samim time što je našla stalan posao i odselila se od starice, njezin život napokon sredio. Tu odstupa od misli da je život neprestana borba, dok na pojedinca neprestano naliježu novi problemi. Iako je daleko od savršenog čitalačkog iskustva, roman Aoyame Nanae prije svega će oslikati japansku svakodnevicu i način razmišljanja koji je nama stran, a samim time potencijalnim čitateljima, osobito mlađim čitateljicama, mogao bi biti posebno zanimljiv.
