Poeziju da bi se čitalo treba imati dara. A taj dar možda je u vezi s nečim što nam je oduzeto s polaskom u školu: sa sposobnošću da se čudimo zvuku, ritmu i melodiji svake riječi materinjeg jezika, i da u hinjenom ili stvarnom neznanju značenja izmišljamo i izmaštavamo iz zvuka, ritma i melodije riječi. Onoga dana kad si prvi put dobio po ušima i po jeziku, jer si neku riječ drukčije čuo, ili si iz onoga što čuješ zamislio značenje koje se razlikuje od značenja koje se uči u školi, tog dana uskraćen si za jedan važan dar. Osim tog dara, poeziju da bi se čitalo, trebalo bi ostati imun na dugi niz predrasuda o tome što poezija ustvari jest. Jer, uistinu govoreći, poezija koju bismo čitali, e da imamo tog dara, zapravo je poezija koja nije poezija.
U hrvatskoj književnosti, kao i u onih nekoliko obližnjih, a možda je tako i u svim drugim književnostima, od vremena kad je slobodni stih dobio pravo građanstva, ili još od nekih ranijih vremena, pjesnička hijerarhija stvar je društvenog dogovora. Veliki pjesnici i pjesnikinje često su oni koje velikim proglase članovi društva, profesori, akademici, nakladnici u zlatnim krletkama, televizijske urednice iz sektora kulture ili politički delegirani komesari nacionalnog pjesništva. Zato antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva djeluju nekako suho i tvrdo, kao rasuti olovni slog kakvoga nedovršenog znanstvenog rada, kao bilješke po salvetama dokonih čekača vlakova, koji se nikad ni na jedan ne ukrcaju, nego samo bi da izgledaju kao da nekamo idu... A onih nekoliko doista zanimljivih, po svojim pjesmama jedinstvenih, katkad i genijalnih pjesnika i pjesnikinja iz naše pjesničke povijesti, gotovo su u pravilu tek nakon smrti postajali najveći. Njihovi grobovi orijentiri su po antologijama prepunim neke tugaljive i neurotične, ali u književnosti savršeno beznačajne čeljadi.
Vjerojatno zato u hrvatskoj je suvremenoj poeziji obilje intelektualaca, umjetnika iz raznih domena, advokata i liječnika - pazim da se netko ne prepozna! - strojarskih i elektroinženjera, nekih finih i uslužnih ljudi, koji su uvijek spremni da učine uslugu. Svi oni redom su antologizirani hobisti. Da, dogodi se da advokat ili slikar ostanu upamćeni kao veliki pisci, ali nema te književnosti, osim hrvatske - naročito na odjelu poezije, koja je skoro cijela ispunjena hobistima. Ili, da ne budemo zlobni, renesansnim umovima: eno jednog akademika, neka se prepozna, čuvenog endokrinologa ili proktologa, uz to već trideset godina i karijernog diplomata, koji je toliko genijalan pjesnik da ga je uzdiglo u čast akademika. Da mu se dalo da zaigra fudbal, ime bi mu bilo Edson Arantes do Nascimento, a zvali bi ga Pelé. No, nasreću, fudbalistima nije kvario igru, fudbalisti su ozbiljniji svijet od pjesnika... Ali ako će poeziju svi pisati, što će onda raditi pjesnici?
I tako, nakon ovog tragično predugog uvoda, koji je trebao poslužiti kao kontrapunkt, stižemo do knjige pjesama Nataše Govedić “Zlice i vilice” (Fraktura, Zaprešić 2022.). Autorica je kazališna kritičarka - često mi se, valjda od prevelike dešperacije, učini da je i posljednji kazališni kritičar u Hrvatskoj, koji se tim poslom bavi kontinuirano, ali i bez ambicija da se zaposli u marketingu - potom, dramaturginja je, teoretičarka i esejistica, prije nekoliko godina napisala je roman “Kako zavoljeti morskog psa”. I premda se može učiniti da i ovo nabrajanje sugerira moralno-intelektualnu širinu maloprije spomenutog endokrinologa, istina je da se Nataša Govedić bavi samo jednim poslom: pisanjem o odnosima među ljudima, u životu i na sceni, a onda i, sasvim prirodno, odnosima među riječima. Čak bi se moglo reći da je njezin posao vrlo specijalistički. Ona je doista pjesnikinja.
Knjigu “Zlice i vilice”, kao i prethodni roman, kao i slikovnicu “Zmajir - i boja koje nema” iz 2015., Govedić je objavila u vrlo obimnoj suradnji s Hanom Lukas Midžić. Premda je “Zmajir”, formalno govoreći, namijenjen djeci, sve tri knjige odlikuje pomalo začudno stilsko-tematsko jedinstvo. I nije loše, pogotovu tko je spreman poigrati se, sve tri pročitati i pogledati o istom trošku ili ih čitati s mišlju o mogućim cjelinama dva imaginativna svijeta.
”Zlice i vilice” otvara pjesma “Zlobro”. Čitajući je s nogu, u knjižari, razvedrio sam se pomislivši najprije na Hljebnikova, pa na Anku Žagar i Josipa Severa, ali prije svih njih, pomislio sam upravo na onu djecu koja prije polaska u školu još savršeno vladaju jezikom, koji možda do kraja i ne razumiju, ali nije ih briga niti je važno. Riječ “zlobro” takva je riječ, i gotovo sve riječi u pjesmi dječje su po mjestu tvorbe i po glavi iz koje su nastale. Odrasli kad se igraju, čak i kad su veliki, najveći igraoci i tvorci materinjeg jezika, kad se igraju kao što se, recimo, igrao Ivan Slamnig, u toj igri i riječi su odrasle. Nataši Govedić u “Zlobru” riječi su djetinjile.
I onda sam knjigu odnio kući, da je dalje čitam, a u njoj bile su uglavnom neke drukčije pjesme. Naravno da me je to iznenadilo, pa zbunilo, ali nisam se stigao razočarati. Nataša Govedić u svojoj knjizi stvara neočekivani spoj racionaliziranog, gotovo antipjesničkog diskursa, iz kojeg uredno plijevi svaku proizvoljnosti ili suvišnu metaforu, i slobodnoga dječjega govora, impulsivne pjesničke invencije i poezije u nekom izvanvremenskom obliku, onakve kakvom je znao bajati i čarati Vasko Popa. Govedić kao da piše onako kako joj u trenutku dođe, kao da nije obvezana nikakvim formalnim ni stilskim pretpostavkama o tome što njezina pjesma treba biti i kakva treba biti. Sreli su se u nje dar, vrlo ozbiljan dar, onaj koji smo spomenuli u prvoj rečenici, dar za čitanje poezije, i ozbiljna, temeljita i raznovrsna načitanost. Malo mi je, istina, neugodno, rekao bih da se sramim dok spominjem načitanost, jer se osjetim kao Jovan Skerlić! Čuj načitanost! Ali to se ne može drukčije nazvati ni reći. Čitajući koješta, Govedić je naprosto saznala što sve smije. To jest, saznala je da pišući pjesme, kao i izmišljajući riječi, dijete u čovjeku smije sve.
Naši pjesnici zaziru od aforizma, anegdote i razumljivosti. Ono čega ima u stihu ne smije biti ono čega ima među ljudima i među stvarima. Osim ako nije riječ o namjernim banalnostima. To je onda nešto drugo. Nataša Govedić nije jedna od njih, pa tako onda može napisati ovakvo što. Naslov je pjesme “baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu” i ide ovako: “staričica europa već bi to mogla znati/ o svojim izbjeglicama/ koliko god bodljikave žice razmatala/// voda će proći”. Eto, recimo, pjesme koja čovjeka gane i koja bi mogla biti uklesana na sve granične kamenove, na svim izbjegličkim jezicima Europe. Bez sentimentalnih iskaza, bez osuda i filozofskih misli, vrlo jednostavno, kao “non pasaran”, ali ovaj put obrnuto, “voda će proći”.
Ili pjesma “zašto sigurno neću napraviti seppuku”, koju bih također rado ovdje ponovio, izgovorio, reproducirao i prepisao, ali ne mogu, jer sam već i onu prethodnu oštetio. Naime, Nataša Govedić većinu svojih pjesama niže u kompleksne grafičke oblike, koji se onda teško interpretiraju. Ali možemo onda učiniti ono najgore: prepričati pjesmu. Pjesnikinja se u pjesmi pozove na proznu crticu Vesne Parun, iz neke zaboravljene zbirke, u kojoj ona kaže da čovjek može bez svega u životu, samo ne može bez neba. Kaže ona to samo onako, kao da i nije važno. A najvažnije je. A nebo je, ustvari, zrak. Ili “vazduh/ sav duh/ sveduh/// u to se nož ne zariva”. I čitatelja sori i s crnom zemljom sastavi time: “u to se nož ne zariva”. U vazduh, zbilja, nož se ne zariva. I vazduh je sav duh, i Duh sveti, i nebo. A ono što je važno, i što čini veliko preimućstvo Nataše Govedić pred brojnim pjesnikinjama i pjesnicima koji sudjeluju u utrci za hrvatski Parnas (na kojem je, da citiramo zaboravljenog Krešimira Kovačića, “samo par nas”), jest da jezik nije politička odluka, kroz jezik nemoguće je provući granicu, jezik ne možeš popola podijeliti bodljikavom žicom, pa je onda za pjesnikinju važno znati da ni vazduh i zrak nisu isto. Vazduh i zrak toliko su dvije različite stvari da Nataša Govedić bez vazduha nikad ne bi napisala pjesmu “zašto sigurno neću napraviti seppuku” i ne bi mene tako sorila. A ako su vazduh i zrak različite riječi, što poezija očitim čini, tad jezik može biti samo jedan.
Zatim jedna divna neljubavna ili postljubavna pjesma “o ljudima koji nas se više ne sjećaju”. O njoj bih, također, rado. Kao i o cijeloj ovoj knjizi, o kojoj će sigurno biti mnogo riječi, a ja ću se sigurno žderati, jer ću biti uvjeren da su sve te riječi krive, i da bi napokon trebalo nešto reći... Nataša Govedić napisala je jednu od desetak neočekivano dobrih i važnih pjesničkih knjiga, koje su izašle u proteklih petnaestak godina, nadrastajući zadana mjerila hrvatskoga pjesništva. Te knjige su uglavnom napisale pjesnikinje i poneki pjesnik, čija imena nisu na Parnasu ovjerena. Ako i ne budu, nije važno. Ili, kako u jednoj pjesmi Nataša kaže: “kakav bellum nobel,/ kakve nagrade/// imaš li redak ispisanog teksta/ to je jedino pitanje”. E, ona taj redak ima. I to je jedino pitanje. Odgovori nisu potrebni.
