Svibanj je u gradu, u većem dijelu grada više nema struje, a iz napuštenih stanova osjeća se težak vonj koji se širi iz zamrlih zamrzivača prepunih mesa. Prije nego što će u travnju zapucati, ljudi su u strahu od rata i ratne gladi nerazumno prikupljali zalihe. Kupili bi pola teleta, janjca, deset kokoški, onoliko koliko bi moglo stati u onaj veliki ledenik sandučar, sve bi to istranširali i izdijelili na dnevne, tjedne i mjesečne porcije - rat valjda neće potrajati duže od šest mjeseci - i tako su s pretrpanim ledenikom nastojali spasiti svoja tijela od one ratne opasnosti koju su unaprijed bili u stanju zamisliti. Međutim, kada su gradom odjeknule prve eksplozije, kada su se od Ilidže počeli đipati, uz zastrašujući tutanj, prvi tenkovski topovi, a mine ispaljene iz minobacača s okolnih brda upadale po baščama i dvorištima, u savršenom luku, kao lopta u košarkaški koš, kada su se odmah zatim začule prve strašne eksplozije haubičkih projektila, praćene divljim praskanjem malokalibarskih protivavionskih topova, kada je, dakle, rat nastupio u onom mirnodopskim ljudima teško zamislivom obliku, koji čovjeka upozori da je slab i ranjiv taman koliko i komarac pijan od krvi pred njegovom šakom, i kada bi građani preko noći odlučili da pobjegnu iz grada, da se sklone dok se sve ovo ne završi, ključeve bi ostavljali povjerljivom susjedu, ili ih ne bi nikome ostavili, izlazeći iz stana iz kojeg ih je posljednji pozdravljao brundavi zuj zamrzivača. Nesvjesni tog zvuka udisali su po posljednji put u životu miris doma, prethodno pažljivo slagan i komponiran od desetina drugih prisnih i bliskih, ugodnih i neugodnih mirisa, od kojih je bio načinjen svakodnevni njihov život. Kada 2. svibnja 1992. nestane struje, zamrzivač će se iznutra danima grijati, i u njemu će, zatvorenom, otpočinjati procesi bujanja jedne nove, pobjedničke civilizacije. Budit će se, rasti i množiti uspavane bakterije. Započinjat će procesi maceracije, koji će već nakon desetak dana, pod utjecajem pretoploga sarajevskog proljeća, toliko uznapredovati da će se smrad raširiti po napuštenom stanu i probiti se sve do zajedničkog stubišta. Slatkasti, opojni, uznemirujući, neusporedivi strašni vonj, kakav ljudi nikad prije nisu osjetili nije se, poput svih drugih neugodnih mirisa ticao običaja čovjekovih i navika, onoga što je činilo olfaktivnu osnovu same ljudskosti. Vonj zamrzivača prepunog mesa, koji se širio stubištima sarajevskih zgrada u svibnju 1992, bio je parfem smrti.
To je čovjeku vonjalo njegovo vlastito mrtvo meso.
On, taj mladić čiju pripovijedamo priču, pjesnik s dvije objavljene i jednom nedovršenom knjigom pjesama, član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, suradnik sarajevskih dnevnih novina i dopisnik splitskog tjednika, plah i pomalo autističan nesnađeni prijeratni urbani duh, ušao je u jedan stan u svom susjedstvu na Sepetarevcu iz kojeg se širio strašni smrad trulog mesa iz mrtvoga zamrzivača. U stan je trebalo provaljivati, ali to su činili odlučni muškarci, domaćini iz komšiluka, u kojima je provrio bijes zbog smrada koji se danima širio mahalom, ali još više zbog osjećaja da ih je komšija u čiji stan provaljuju izdao, da ih se odrekao, da ih je, biblijski rečeno, zatajio. Nisu to mislili onog jutra kad je odlazio, i kad im se, sa suzama u očima, svima redom javio, govoreći da odlazi zbog bolesne žene, lani je operirala kičmu, zbog malene kćeri, zbog sina i sinovljeve astme, iako bi mu, rekao je, najdraže bilo ostati s njima, komšijama svojim, pa kako drugima bude neka bude i njemu, ali eto, čovjek ne zna koja će ga kad muka sastati, nisu mu odlazak tada zamjerali, nego su ga po ramenu tapšali, nego su ga grlili, ispunjeni nekim veoma prijatnim, dotad neotkrivenim osjećajem, emocionalne i moralne nadmoći, kao da im je komšija najednom postao njihovo dijete, ustvari pastorak, pomalo zaostali i nevoljeni pastorak, kojem upravo odobravaju nešto što ne bi odobrili nikome drugom, a što ih u vlastitim očima čini većim i plemenitijim. Kada je, međutim, u haustoru zasmrdilo i kada se smrad raširio ulicom, i kada se izdajničkim vonjem začulo zatajeno meso iz komšijina zamrzivača, ono meso koje je kanio pojesti kada se ovo sve smiri, a on se vrati, kada se začuo vonj trule govedine, a možda i svinjetine, jer komšija je, sad to možemo reći, Hrvat, pa je zato i otišao svojima, tada se u njima nešto zauvijek
prelomilo. U tom teškom, ljudskom nosu tako nepodnošljivom slatkastom mirisu maceriranog mesa, ležao je konačni konac i kraj bratstva&jedinstva, kraj Jugoslavije, domovine svih naših naroda i narodnosti, a pomalo i kraj Sarajeva, grada u kojemu su svi bili jednako svoji i koji jedini od svih naših velikih gradova nije pripadao samo jednima. U tom smradu skončali su Jugoslavija i socijalizam, a započeo je postupni povratak onoga što im je prethodilo, demodernizacija i deemancipacija zajednice, koja će trajati desetljećima i biti dovršena u nacionalizmu, fašizmu i vjeri da je Zemlja ravna ploča, a da je dugobradi Bog načinio ženu od muškarčeva iščupanog rebra. Ali ono čega ti naši domaćini, te sepetarevačke, mejtaške i bjelavske komšije tragičnoga našeg mladog pjesnika, nisu bili svjesni, i što bi, možda, moglo biti od presudne važnosti za ovu pripovijest, kao i za neku opću povijest našeg propadanja, jest olfaktivna i olfaktološka analiza vonja zamrlog zamrzivača punog mesa. Imamo li za nju vremena, nakon što smo mladog pjesnika pustili u tuđi stan, i on sad korača prema zamrzivaču? Imamo, jer ionako je ovo priča u pričinoj priči, bez književnog premca i usporedbe, pa je samoj sebi sudac i mjera.
Ukratko, dakle, ovako jest: Nakon što su provalili u komšijin stan, nakon što su - kako to oni kažu - teška protuprovalna vrata izvalili iz gvozdenih baglama, snažni su i gnjevni muževi popadali po stubištu, povraćajući od nezamislivog, riječima ovog jezika neopisivog smrada, koji sve afekte, misli i slutnje čovjekove uzburka u opću paniku. Mladi je pjesnik, međutim, ušao unutra, suzbijajući nagon za povraćanjem, držeći ga pod nadzorom onako kako to mogu činiti samo rođeni pisci, oni čija je žudnja za opisom neopisivoga snažnija od svih drugih ljudskih i životinjskih nagona u njima. Muževi, pak, koji su u stan provaljivali, i kojih i danas, godina 2025, 2027. i 2031. još ima među živima, pa bi ih se moglo pozvati za svjedoke, tjednima su poslije i mjesecima u nosu i mozgu imali taj vonj. Uzalud su ga nastojali izvjetriti i iz glave istjerati zabijajući noseve u svježe isprženu pa samljevenu kavu - koje tih mjeseci u Sarajevu, uostalom, nije ni bilo! - među rasječene limune, kojih također nije bilo, u apotekarske vrčeve s amonijakom, pod vlastite oznojene i neoprane pazuhe, u neisprane zahodske školjke i među siroto samoniklo poljsko cvijeće, procvalo po sarajevskim baščama u ljeto 1992, među granatama izluđenim stablima trešanja i jabuka, koje su cvale kao mahnite posljednjim svojim predsmrtnim cvatom i rađale plodovima krupnim i bogatim, prkoseći tako općoj smrti i umiranju. Ali sve je, govorili su, bilo uzalud: vonj maceriranog mesa iz zamrlog zamrzivača bio je od svih mirisa jači. I ostat će, na neki način jači, sve dok budu živjeli oni koji su ga s proljeća 1992. udahnuli.
Da ga je stigla i ta nevolja da doživi tu godinu u Sarajevu, da je, recimo, bio stanovnik Abdićeve ulice, Ulice Džemila Krvavca, Curka, Ulomljenice, Ulice Ivana Cankara, Kevrinog potoka, Sepetarevca, Duvanjske ili Drvarske, Sigmund Freud sastavio bi spis o čovjekovom suočenju sa smrću, koje ne nastupa kada prvi put na ulici ugledamo ljude među kojima smo živjeli rastvorenih utroba i otkinutih udova, ili kad nam se pred našim očima i izluđenim dušama prikažu dječji mozgovi razmazani po asfaltu i strvina mrtvog psa s kojim su se ta djeca do maloprije igrala, nego stvarno suočenje sa smrću nastupa u okolnostima posve nesvjesnim i nespoznatljivim, kada do naših nosnica prvi put dopre vonj sazrele masovne grobnice, vonj petnaestak dana otapanog zamrzivača punog teletine, govedine, piletine svinjetine, i u njemu vonj vlastitoga budućeg leša, nakon što je odležao mjesec, dva ili tri u urednom, duboko iskopanom mirnodopskom grobu.
Suočen s vonjem vlastitog groba, čovjek živ biva najbliže vlastitoj smrti što će ikad za života biti. I to ga iznutra sasvim izmijeni, jer od tog trenutka pa do posljednjeg svojega udaha, on oko sebe njuši svoj grob. Tad biva Ahasfer, a da ne učini ni koraka od kućnog praga, avlije i bašče. I dom mu rođeni zauvijek vonja po grobu. Sigmund bi Freud, da je imao tu sreću, taj povlašteni status da se 1992. zatekne u tom gradu kao rođeni Sarajlija, svakako drukčije interpretirao ovu okolnost, ali nikakve sumnje nema da bi je on jedini do kraja bio svjestan. On, i još poneki istinski pisac, ako bi se takvog pred vratima napuštenih stanova i na haustorima opijenim mirisom otopljenog zamrzivača, još uvijek našlo.
Je li naš pjesnik, koji upravo ulazi u napušten susjedski stan, taj odistinski pisac koji zna kakav mu to miris upravo udara ravno u mozak? Imamo razloga vjerovati da jest. Sav ga je njegov bijedni, osujećeni život tome vodio, i svakim je novim poniženjem i neuspjehom, svakim vršnjačkim zlostavljanjem, izoštravao sveti i svetački dar pripovijedanja neizrecive, drugim ljudima nepojmljive, sasvim lične, u riječi nepretopive lične pripovijesti. Zaustavio je dah prije nego što je otvorio poklopac zamrzivača, i tako je ne udišući ostao do udivljenja zgađen onim što je unutra vidio: groteskno uvećan životinjski but, nalik svinjskom pršutu, ali izduženiji, u bojama od sivo-ljubičaste do otrovno narančaste, po kojem se uvijaju i gmižu, u nekom vedrom i razigranom latino ritmu, kolonije dugih i tankih bijelih crva. Trebao bi sad glavu zagnjuriti među njih, pomislio je tad, ili je poslije lagao da je pomislio upravo to.
