Kada se vlak pokrenuo sa stanice, Bela je upitala: A gdje ćemo sići? U Lozani, rekao je. Kao dvoje studenata avanturista, u lovu na slučajne doživljaje. Ali sutradan, kada je u kasno popodne vlak uplovio u glavnu željezničku stanicu u Lozani, njih dvoje nisu sišli na peron. U svome vjerojatno i najznamenitijem poslijeratnom eseju “Pariz 1947.” Krleža opisuje emocionalnu transformaciju koju doživljava na dvodnevnom putovanju kroz poslijeratnu Europu. Piše o tome kako se zahvaljujući čudu željeznice postepeno preobražavao iz očajnika koji je u proteklom ratu izgubio i dostojanstvo, i vjeru u budućnost, i ideale, u čovjeka kojemu su operirali oči, skidaju mu poveze, i on nakon godina mraka i zatvorenosti ispočetka prepoznaje slike vlastitog svijeta. Piše o tome kako se poslije rata nanovo postaje Europljanin, i kako bi na grbu buduće Europe, koja zahvaljujući zajedničkom stradanju, ali i zajedničkom otporu prema Hitleru, stremi svome ujedinjenju, trebala stajati lokomotiva. Jer Europljanin nije pješak, nije ni konjanik, ni vlastelin u kočiji, šofer u autu, pilot u zrakoplovu, Europljanin je putnik u vlaku, s mjestom do prozora, dok gleda van. “Pariz 1947.” će u gotovo svim prijevodima - a preveden je već 1957, dvije godine nakon izlaska izvornika, na skoro sve europske jezike - biti objavljen u istoj knjizi s prijeratnim “Izletom u Rusiju”. Bit će to, kako kaže Adorno u čuvenom eseju, “Dva putovanja jugoslavenskog književnika Miroslava Krleže” “izlazak Europe” iz skloništa pod ruševinama i “najradikalniji chiaroscuro u literaturi našega doba”.
Na Gare du Nord Marko je stajao s buketom poljskog cvijeća. U sivom birokratskom odijelu i tamnoplavoj svilenoj košulji, s nekim smiješnim šeširom, konačno je nakon godina rata izgledao kao nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu. Krleža ga upita: A kako si, bogati, znao da ćemo doći?
Mjesec u Parizu za Krležu je protekao u otkrivanju onoga što je u onom prethodnom životu poznavao. Bela je obilazila muzeje i galerije, puštajući ga da nasamo razgovara s Markom. U početku bi joj Markova Ševa bila u pratnji, ali ni ona nije mogla izdržati tu provalu entuzijazma, to oduševljeno i posvemašnje hodalaštvo. Osim toga, njezina uloga u ambasadi, premda neformalna, zahtijevala je svakodnevni angažman. Povijest to neće na taj način zabilježiti, ali Jugoslavija je tih poslijeratnih godina u Parizu imala dvoje poslanika: ambasadora i ambasadoricu. Te se na trenutke činilo da je ona važnija, utjecajnija i efikasnija od njega
Okolnost da nisu sišli na kolodvoru u Lozani, nego su produžili do Pariza, Bela i Krleža nisu međusobno prokomentirali nijednom riječju. Barem će on tako reći Bori Krivokapiću. On se, kao posvećenik razuma ljudskog, našao pred nečim što je razumom nespoznatljivo. Ona ga nije željela uznemiravati, ili možda nije htjela da sebe dovodi u priliku da podijeli odgovornost za njihov budući život. Čvrsto su odlučili da napuste Jugoslaviju - u njihovom slučaju to je značilo: i Beograd i Zagreb, ili i Zagreb i Beograd, podjednako i zauvijek - to je bilo nešto što se razumom nije moglo osporiti. Istodobno, svaka bi misao o tome, svaka pripovijest kojom bi se osporavao razlog za konačni i definitivni odlazak, vrijeđala njegovo dostojanstvo. A Krleža nije se dao vrijeđati. Ona ga je voljela upravo zato što se nikad, pa ni po cijenu krajnje životne ugode i komfora, nije dao vrijeđati.
Ali kako su dani u Parizu protjecali, kao da su oboje najednom bili sve dalje od ono dvoje ljudi koji su u Beogradu, na glavnoj željezničkoj stanici, tom najprljavijem i najbučnijem mjestu na Balkanu, krenuli na put. Kao da je u ta tri dana prošlo nekoliko godina, kao da je u tih deset dana prošao cijeli život. Ništa nije zaboravljeno, ali kao da se nešto poremetilo u vremenskom slijedu. Kao da su oni njegovi konspirativni sastanci s Josipom Brozom, po sumnjivim krčmama oko stenjevačke ludnice, kada je generalni sekretar KPJ u njega gledao onako kako bi Franklin Delano Roosevelt gledao u Walta Whitmana, događali desetljećima poslije posramljujućeg susreta u Brajićima, te njegova i Belina suđenja, kada ih je na koljenima molio da joj samo poštede život, a on će, ako to žele, biti njihova dvorska svinja. Tada im nije trebao ni kao svinja, a sad je na primanju koje je ambasador Ristić priredio za diplomatski kor sjedio na fotelji pokraj prozora i Jean-Paulu Sartreu tumačio da Staljinov revolucionarni teror nije upućen samo protiv klasnih neprijatelja, nego da se vođa svjetskog proletarijata oslobađa ljudi kao što se zrakoplovac oslobađa balasta dok podiže balon na topli zrak. “Ljudi kao vi i ja za druga su Staljina balast, mi smo pijesak u finim svilenim vrećicama!”, Krleža govori Sartreu, koji se snebiva kao neudana tetka, iza onih svojih ružnih debelih očala. “Drug Staljin je antiegzistencijalista!”, šapće on Sartreu, a on, blijed kao krpa, bježi na drugu stranu sobe, među muškarce u vojnim uniformama.
Šta ste odlučili?, pita Marko Ristić Belu i Krležu na posljednjem ručku pred put, u rezidenciji jugoslavenskog ambasadora u Parizu. Ništa!, sliježe ramenima Krleža. Apsolutno ništa! Pa na koju ćete stranu sutra?, zbunjen je Ristić. Vjerojatno na onu s koje smo i došli, govori Krleža. Bela ga sa strane pogleduje. Čini se da joj je laknulo.
“U Beograd sam se vratio onako kako se džukela vraća svome šinteraju. I to je, čini mi se, ono što se još može reći o mom slučaju. Kada sam se, više igrom slučaja nego svojom pameću ili tuđom dobrotom, dokopao slobode, kada sam, dakle, zbacio sa svoga golog vrata tu hrđavu žicu koju su mi Staljinovi živoderi nabacili preko glave da me konačno i nepobitno udave, pronjuškao sam malo Europom, zapišao dva-tri pariška kandelabra i vratio se veselom kevtanju ispred šinteraja. I još sam im nazad doveo Belu, koju su na moj obraz sudili na smrt i javno je po Zagrebu sramotili jer je, zamislite, u prisustvu okupatora pričala viceve! A što je, molit ću lijepo, u vrijeme kada je jedna beogradska glumica, podrijetlom iz Hrvatske, pričala viceve, radila cjelokupna hrvatska književnost, izuzev starog Nazora i mladog Ivana Gorana? Što su radili svi ti dični begovići milani i ini besmrtni tresići pavičići, osim što su gledali kako bi si udesili kakvu premijericu u bečkom teatru i dali si na njemački prevesti i kod Signal Verlaga objaviti brošuricu o junaštvu hrvatskome od srednjega vijeka pa do Staljingrada? Što su oni, molit ću lijepo, radili dok sam ja krvavih gaća tumarao Srbijom i na prste, kao nepismen seljak, računao što mi je isplativije: da se ubijem, da se pustim da me prikolju, ili da se predam svome mahnitom kumu Dragiši Vasiću da me voda ko međeda po četničkim štabovima i time mi spašava život? Kasnije će se svi oni po Zagrebu naći da mi ispostavljaju račune za živu glavu, kao da svi oni imaju nešto s mojim preživljavanjem. Ili kao da su svi oni po sedamnaest puta bili dekapitirani u Jadovnom i u Jasnovcu, da bi onda Krležu darivali odsječenom glavom vlastitoga turopoljskog, lukavečkog krmka, da si je natakne na svoj tanki vrat, pa da nastavi s njom živjeti i pametovati. Što sva ta bijedna zagrebačka inteligencija, koja je u najboljem slučaju bila kuš pod poglavnikom Pavelićem i njegovom bandom, uopće može imati s mojim slučajem?
I među njom taj veliki hrvatski pisac, travnički Thomas alhamijado Mann, prethodno karađorđevićevski poslanik u Berlinu, koji dok u sveopćem nacističkom velezločinu nestaje sav europski svijet, piše svoje glupave bosanske alhamijado romane, mudruje s Poglavnikom dok obojica pijuckaju gradačačku šljivu, koju su mu preko Save kod Jasenovca dostavili njegovi fratri…” Tako, ogorčena glasa, piše Krleža u eseju “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”. Godina je 1967, njegova se golema, nakon 1947. i povratka iz Pariza naglo probuđena stvaralačka energija sve više pretvara u strašni nemoćni bijes, jer shvaća da su sve karte već odigrane i sve uloge raspoređene, i ništa se više neće dogoditi. U Zagreb navraća kao tuđin i kao Titov adorant, kao najveći jugoslavenski pisac, ili kome nije mio takav epitet kao najveći srpski pisac hrvatskoga roda - tako ga je prvi nazvao Borislav Mihajlović Mihiz, noćiva u hotelu Esplanade, na čijoj terasi s pogledom na Balkan prima goste, ili boravi u Vili Zagorje, prevrće se po Brozovoj postelji, jer ga ne napušta ta njegova vječna zagrebačka nesanica. I kad je tako u Zagrebu, kao što je tu i dok piše “Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva”, čiji je pravi povod “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, on sve više biva svjestan da se u svoj grad ne može vratiti nikad, kojim god povodom i s kakvog god svitom u njega dolazio. Odavde on je potjeran, i to mu vrlo ljubazno govore. Ali s Deklaracijom dolazi kraj svim Krležinim životnim iluzijama i fatamorganama: nikada se neće dogoditi da stvari poteknu tako da oni njega nazad prime!
