kao što je u feljtonu pisao Aleksandar Radić za Express, kad govorimo o naoružanju Srbije, ključno je poduzeće Jugoimport-SDPR, strateška tvrtka srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Ta tvrtka ne samo da ozbiljno povećava srpske zalihe oružja i vojne opreme, ona je jedna od važnijih kompanija u zemlji kada govorimo o izvozu. No, Srbija se posljednjih godina naoružava i iz inozemstva, pa je tako Vučićeva vlast za samo godinu dana ugovorila nabavku naoružanja od 5,5 milijardi eura, što premašuje dva vojna budžeta.
Vučić se nedavno pohvalio i kako Srbija ima hipersonične balističke rakete zrak-zemlja koje imaju razornu moć i mogu gađati ciljeve na udaljenosti i do 400 kilometara. Srbija je i prva europska zemlja koja je nabavila kineske rakete CM-400 kojima su opremili svoje Mig-ove 29. A ono što se proizvede u Srbiji ide na druga tržišta. Posebno se radilo na izvozu za Izrael, koji traži puno municije za napade na Pojas Gaze i jug Libanona.
U istraživačkom tekstu Birna od 5. kolovoza prošle godine navodi se da je u prvih šest mjeseci 2025. u Izrael otišlo samo municije u vrijednosti od 55,5 milijuna eura i od tog iznosa više od pola prodalo je J-SDPR. To je politički jako važno za Vučića jer računa da će Bijela kuća cijeniti prijateljski odnos prema aktualnim američkim vlastima. U tom kontekstu oružje se izvozi i u Ukrajinu, ali preko posrednika.
Ovo je međutim priča o ruskom bijesu i mogućoj povezanosti ruskih tajnih službi sa smrću Radomira Kurtića, predstavnika srbijanske državne tvrtke za trgovinu oružjem J-SDPR.
Kurtić je pronađen mrtav 17. studenoga 2025. u jednoj moskovskoj ulici, a njegova smrt pretvorila se u prvorazredni obavještajni i diplomatski triler koji prijeti narušavanjem odnosa Beograda i Moskve. Ruske vlasti odbijaju Srbiji dostaviti ključne informacije, uključujući i forenzički izvještaj, dok je iz Kurtićeva ureda u Moskvi nestala ogromna količina dokumenata i računalnih hard diskova. Slučaj je podigao uzbunu u Beogradu, gdje se otvoreno sumnja da je riječ o poruci upozorenja zbog srbijanskog oružja koje završava na ukrajinskom bojištu.
Čudna smrt Radomira Kurtića
Informacija o sumnjivoj smrti isplivala je u javnost tek sredinom prosinca, a prema izvještajima beogradskih medija, srbijanske vojne i civilne obavještajne službe (VBA i BIA) odmah su sastavile detaljan izvještaj za predsjednika Aleksandra Vučića. Ono što je od početka izazvalo najveću zabrinutost u Beogradu jest potpuni zid šutnje s ruske strane. Ni srbijansko veleposlanstvo, ni lokalni ured J-SDPR-a, a ni sigurnosne službe nisu dobile nikakav službeni dokument o okolnostima smrti Radomira Kurtića, koji je u Moskvi služio svoj drugi mandat.
Kada je komisija iz Jugoimporta stigla u Moskvu kako bi provela izvanrednu inventuru, šok je bio još veći. Unutar ureda utvrđen je nestanak velikog broja strateških dokumenata, kako u tiskanom tako i u digitalnom obliku. Iz računala su bili izvađeni i odneseni svi hard diskovi, što je odmah isključilo teoriju o običnoj pljački i usmjerilo istragu prema profesionalno izvedenoj obavještajnoj operaciji. Nestala je arhiva koja sadrži osjetljive podatke o klijentima, posrednicima, krajnjim korisnicima i financijskim transakcijama, što predstavlja zlatni rudnik za svaku stranu obavještajnu službu. Beograd sada od Moskve traži hitna objašnjenja, no odgovora i dalje nema.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić javno je zauzeo oprezan stav, ističući da se ne smiju donositi preuranjeni zaključci. Na sastanku s predstavnicima sigurnosnih službi i Jugoimporta naglasio je kako se nitko ne smije optuživati bez vjerodostojnih dokaza, ali je potvrdio da će Srbija inzistirati na istini. U razgovoru za RTS pokušao je ublažiti situaciju, sugerirajući da je nestanak opreme možda rezultat "rutinske službene operacije" ruskih službi nakon što se utvrdi identitet osobe preminule na ulici.
- Čekamo odgovor ruskih vlasti. Službeni pozivi, zahtjevi i molbe su im poslani. Znamo da su nestali određeni hard diskovi, da nedostaju i neke druge stvari, ali to ne mora nužno značiti da je povezano sa samim događajima. Dakle, to može biti i rutinska operacija službe, kada utvrde identitet nekoga na ulici - izjavio je Vučić.
Ipak, pozadina ovog slučaja mnogo je složenija. Mjesecima prije Kurtićeve smrti, odnosi između Beograda i Moskve postali su napeti zbog izvještaja da srbijansko streljivo i rakete masovno završavaju u rukama ukrajinske vojske. Još u proljeće 2025. godine ruska vanjska obavještajna služba (SVR) optužila je sedam srbijanskih tvrtki, s J-SDPR-om na čelu, da preko trećih zemalja na zapadu Europe naoružavaju Ukrajinu. Iz Moskve su tada stigle teške optužbe o "nožu u leđa" i poruke da su se srbijanski proizvođači oružja "odlučili obogatiti na krvi slavenske braće". Prema pisanju Financial Timesa, Srbija je od izvoza oružja Ukrajini zaradila oko 800 milijuna eura, što Moskva smatra izravnim sudjelovanjem u sukobu na strani "neprijatelja".
Dok se čeka službeni rasplet, analitičari razmatraju nekoliko mogućih scenarija, od kojih se većina vrti oko ruskih sigurnosnih službi. Najizravnija teorija, koju su prenijeli i neki srbijanski mediji, jest da je FSB izravno likvidirao Kurtića kao osvetu i upozorenje Beogradu. Sigurnosni stručnjak Nikola Lunić ocijenio je za "Blic" da je riječ o "brutalnoj političkoj poruci" kojom Moskva poručuje da može dosegnuti srbijanske obrambene mreže i u samom srcu Rusije. U tom kontekstu, misteriozna smrt na ulici, praćena demonstrativnom šutnjom, klasičan je potpis operacija koje za cilj imaju zastrašivanje.
Druga, nešto suptilnija, ali vrlo vjerojatna hipoteza jest da su ruske službe iskoristile Kurtićevu smrt, bez obzira na uzrok, kao savršenu priliku za protuobavještajnu akciju. Njegova iznenadna smrt, bila ona prirodna ili ne, poslužila je kao izgovor za upad u ured Jugoimporta i zapljenu svih podataka vezanih za osjetljive poslove s oružjem. Nestanak hard diskova i dokumenata uklapa se u obrazac ciljanog prikupljanja obavještajnih podataka, a ne nasumične pljačke. U ovom scenariju, smrt je mogla biti i slučajna, ali je ono što je uslijedilo bilo sve samo ne slučajno.
Gdje su nestali hard diskovi?
Manje vjerojatni scenariji uključuju mogućnost da je sve posljedica unutarnjih sukoba ili korupcije unutar same trgovine oružjem, gdje je netko iznutra uklonio dokaze o nezakonitim poslovima, ili pak najjednostavniju teoriju o nesretnom slučaju i nepovezanoj provali. Međutim, specifičnost ukradenih predmeta, odnosno isključivi fokus na nosačima podataka, zajedno s potpunom blokadom informacija od strane ruskog državnog aparata, čini ovu posljednju opciju najmanje izglednom.
Dr. Orhan Dragaš, stručnjak za međunarodne odnose za Blic je kazao kako cijeli slučaj definitivno možda ima veze s izvozom srpskog oružja preko posrednika koje svakako završava u Ukrajini.
- To je regularan i legitiman posao strane Srbije. Je li oružje isporučivala Češka, Poljska ili Amerika, Britanija, potpuno je svejedno, naša namjenska industrija mora raditi ako zemlja nije pod sankcijama, kao što u ovom slučaju nije. Srbija nije napravila nikakvu grešku, niti pravnu, niti je pokretala ikakve sankcije, ali problem je što Rusi, kao što vidite, ne opraštaju. Ovo je poruka, oni ništa ne rade bez poruka – zaključio je Dragaš.
A Kurtić je, prije nego što je njegova sudbina postala predmetom geopolitičkih analiza i obavještajnih nagađanja, bio je aktivan u lokalnoj politici. Bio je u Skupštini Grada Beograda, a ključni trenutak koji otkriva njegovu političku orijentaciju dogodio se u siječnju 2017. godine. Tada je, kao član stranke Nova Srbija, napustio tu opciju, ali je javno obznanio da će nastaviti djelovati unutar vladajuće većine. Budući da je izabran na koalicijskoj listi predvođenoj Srpskom naprednom strankom (SNS), Kurtić je eksplicitno izjavio kako će i dalje podržavati politiku tadašnje vlade i odluke odborničke grupe kojoj pripada.
Vučićev čovjek
Time je i formalno potvrdio svoju lojalnost političkom smjeru koji je postavio Aleksandar Vučić, što je bio čest obrazac djelovanja za kadrove koji su kasnije zauzimali važne pozicije u državnim poduzećima. Njegov slučaj pokazuje kako su se politička odanost i karijera u strateški važnim tvrtkama poput Jugoimporta često ispreplitale. Naime, pozicija u ruskom uredu J-SDPR-a daleko je od rutinske administrativne uloge. Ured se nalazi na sjecištu komercijalnih ugovora, političkih odnosa, nadzora izvoznih kontrola i, neizbježno, aktivnog protuobavještajnog okruženja. Jugoimport-SDPR tako nije samo trgovac, već i ključni instrument državne politike u području obrane, ali i plasmana proizvoda srpske namjenske industrije na svjetsko tržište.
