Prvo što sam sakupljao bili su rakovi. Bio je juni 1971, posljednje moje predškolske godine, kada su iz Sarajeva skupa doputovali majka i otac. Nisu oni bili zajedno, otkako pamtim nisu bili zajedno, ali zajedno su došli i bio je to trenutak u kojem se uspostavljala cjelina. Doputovali su autobusom - otac će tek tri godine kasnije položiti vozački i kupiti sivi Renault 4 (registracija: Sa 827-96), a majci do vozačkog ostaje sedam godina, kad kupuje fiću kojeg sam i ja poslije vozio (registracija: Sa 128-299) - s dva kožna kofera, u kojima je bilo nešto malo njihovih stvari, i darovi za mene. Dočekali smo ih sve troje, Nono, Nona i ja, na magistrali, na proširenju s kućicom od bloketa, koje se nalazilo s desne strane ceste gledajući prema Makarskoj, podno drveničke crkvice.
Dok smo prelazili magistralu, oprezno da nas ne pogaze tada još uvijek rijetki automobili, kamioni, autobusi, pa se uz maslinik i borovu šumicu spuštali prema mjestu, bio sam ushićen, premda nisam znao što je tome uzrok. Možda sam bio znatiželjan što su mi odnijeli. Ili sam osjećao ono što će me kasnije, sve do ovog trenutka, pratiti u sjećanju na ovaj događaj. Taj neodredivi datum u junu 1971, ali sigurno prije polovine mjeseca lipnja, u Drveniku kod Makarske, gdje nije bilo nijedne lipe, nego je mirisalo na borovinu, na smokvino mlijeko, na Coppertone i Niveu, možda je posljednji, a možda i jedini dan u mom životu kada sam imao cijelu obitelj, svi su bili zdravi i među svima je vladao mir. Je li tako bilo i sljedećih nekoliko dana koliko će majka i otac ostati u Drveniku, ja to ne znam, jer se tih dana ne sjećam. Ono čega se ne sjećam, toga nije ni bilo.
Majku sam slabo poznavao, oca još slabije. Tako mi se barem činilo. Nono i Nona bili su oni od kojih sam potekao. Oni su bili moje predja, moja povijest, pripovijest i lista zabrana. Majku i oca sam upoznavao, i htio sam im se svidjeti. Tog istog dana kad su doputovali, majka će kuhati ručak. To je ranije već bilo najavljeno. O tome se razgovaralo. Nona je u dućanu u Zaostrogu kupovala ono što je majci nedostajalo za njezin ručak: juhu sa sušenim vrganjima i pečenu gusku. Gusku su nosili iz Sarajeva. Poslije sam, misleći o tom ručku, shvatio da je majka odlučila kuhati nešto što Nona ne kuha i što nikad ne bi ni kuhala. Sve to se u mom životu lako pamti, iz svega izbija poneka neispričana priča, jer se događa nešto čega neće biti nikad više. U dvadeset i šest godina koliko smo bili dio iste obitelji, ili u osamnaest godina koliko smo živjeli na istoj adresi, moja majka je manje od dvadeset puta kuhala ručak.
Osim toga, nevjerojatno je da ona, čim su došli iz Sarajeva - autobusom putovalo se oko pet i pol, šest sati - odmah ide kuhati ručak. Zašto je to radila? Da se dopadne čovjeku s kojim je stvorila mene, sigurno ne. Da se utisne u uspomenu svome petogodišnjem dječaku, također nije. Zbog svojih roditelja, None i Noneta, nije ni zbog njih. Otkako je znam - a do kraja sam je upoznao tek 2012, u godini njezina umiranja - moja majka sve je radila zbog sebe, očajnički pokušavajući da u vlastitim očima stvori bolju sliku o sebi. Moja majka život je provela zaključana u kavezu svoje ličnosti. Ali malo sam o tome kao petogodišnjak znao, samo sam joj se htio svidjeti.
Otac me je čvrsto grlio, tako da mi istisne zrak iz pluća i zabije mi poput kopalja oštre dlačice svoje brade u obraz, čelo, nos. To istiskivanje zraka iz pluća i bockanje ostaje naš najprisniji kontakt, sve do onog posljednjeg telefonskog razgovora, opisanog na početku knjige “Otac”, u kojem se, na rastanku, upoznajemo jedan s drugim.
I njoj se, i njemu pokušavam svidjeti. Prvo pokazujem da sam veliki i slobodan, pa Nonu pitam mogu li na more da “jovim jakove”. Premda već petogodišnjak, imam problem s glasovima “L” i “R”, srećom savladat ću ih prije polaska u školu. Majka ne razumije što to kažem. Ide da lovi rakove, kaže Nona. Obećavam da ću paziti kako prelazim put. A kroz Drvenik tim putem, asfaltiranom cestom uz obalu, dnevno prođu dva-tri auta i motocikla, kojim se mještani provezu s kraja na kraj vale. Ali ja sam ponosan. Osjećam da me majka zabrinuto gleda iz dvorišta, ne zna ona koliko sam ja već veliki, koliko toga znam, osjećam i pamtim. I već sam se majci dovoljno pokazao time što sam sam prešao put i niz četiri betonske skaline spustio se uz more.
Tu među kojekavim smećem, koje za mene nije smeće, nego su to drevni predmeti velike arheološke vrijednosti - recimo zahrđale plinske kartuše, zaostale od prošloljetnih turista - ja tražim pogodnu lanicu. Pola stoljeća kasnije riječ lanica ne pronalazim u Anićevom Velikom rječniku hrvatskog jezika, najpouzdanijoj rječničkoj knjizi u nas, niti je ima u lokalnim dalmatinskim rječnicima. Lanica je limenka, konzerva. Svi u Drveniku kažu lanica, Nona isto govori lanica, a za mene će, kada me 1973. presele u Sarajevo, lanica ostati jedna od onih riječi, za mene najvažnijih, koje čine razliku između svijeta iz kojeg sam potekao i svijeta u koji sam presađen. Lanica je, grubim jezikom našega doba, moj identitet. Stoga će mi lanica, i nakon što svega nestane, a moj se svijet i zavičaj svedu na stan navrh Jelinekova tornja u Zapruđu, na kuću negdje u
Vukomeričkim goricama i na ljetni stan u Puli, ostati veoma važna. Toliko važna da je na ovom mjestu bilježim, kao što sam zabilježio i registarske tablice prvih očevog i majčinog automobila, u strahu da bi i mene moglo nestati ako bih išta od toga zaboravio.
Našao sam dovoljno veliku lanicu i zagazio bosom nogom u plićak, da lovim rakove. Rakovi se love tako što ih, između srednjeg prsta i palca hvataš s vanjske strane njihovih klješta. Moraš biti toliko brz da ti ne pobjegnu i precizan da te ne uštipnu. Tako ih nalovim desetak, pa razmišljam što ću sad. Inače ih bacam nazad u plićak, ili ih mučim i ubijam, zamišljajući da sam kirurg i da im operiram tumore. Ali sad bih nešto drugo, samo što ne znam kako. Sad bih da impresioniram majku. Ona sasvim sigurno ne bi imala te hrabrosti da rukom ulovi raka. Samo što ni uz pola stoljeća veće iskustvo, i uz maštu koja se razvijala i granala kroz tisuće pročitanih knjiga, neće mi na um pasti kako bih majku doveo pred lanicu punu rakova i kao bih priredio igrokaz u kojem ću ja postati njezin junak.
I tako sam s tom lanicom punom rakova otišao do kuće, dobro pazeći kako prelazim put. Majka je već bila za štednjakom. Nona je zalijevala cvijeće pred kućom. Tako sam nevidljiv stajao sa strane i čekao da se majka na trenutak skloni iz konobe u kojoj je kuhinja. Kada je konačno nestala, pritrčao sam ladici s noževima, vilicama i kuhačama, otvorio je i unutra istresao punu lanicu rakova.
Bio sam mirno i disciplinirano dijete. Nona i Nono su, naime, imali vremena i živaca za mene dobrog, ali da sam bio problematično dijete, tko zna što bi sa mnom uopće i bilo. Tako da mi ne bi nikad na um palo da Noni u ladicu istresam rakove. Uostalom, kakvog bi uopće smisla u tome bilo? Da sam takvo što ikad učinio, vjerojatno bi vikala na mene, možda bi i fasovao po turu, ili bi na mene predugo bila ljuta… Ustvari nezamislivo je što bi se dogodilo, jer se takvo što nije ni moglo dogoditi. Nonu nikada nisam pokušavao impresionirati, jer to ne radiš nekoga koga poznaješ i tko je tvoj svijet.
Iz konobe se čuo vrisak. Majka je istrčala van vičući: “Mama, škorpije!” Nona ju je zbunjeno pogledala, i ne ispuštajući narančastu kantu za polijevanje, ušla u konobu. Pogledala je u ladicu, rekla: “Budalo jedna, nisu to škorpije, nego rakovi!” I onda se počela smijati, na što sam ja već neutješno plakao. “Pa zašto si to uradio?”, pitala me Nona, dok je majka i dalje jednako izbezumljena stajala nasred dvorišta, ne usuđujući se ući natrag u konobu. “Htio sam mami jakove pokazati!”, jecao sam, sav očajan.
Nitko se tog dana nije na mene naljutio. Nisu vikali na mene. Ali mi je ostalo to da sam sakupljao rakove da bih nečim osvojio majku. Ili da bih joj pokazao tko sam ustvari ja. Sve što sam kasnije sakupljao, bio je pokušaj da dođem do toga tko sam to ja. Neko kraće vrijeme djetinjstva drugima sam to pokazivao, ali poslije sam sakupljao predmete da bih sebi stvorio sigurnu materijalnu potvrdu sebe. I da bih, na kraju svih krajeva, za sebe stvorio jedini sigurni zavičaj i domovinu.
Legenda o ladici s beštekom, po kojoj izgubljeno tumaraju rakovi iz plićaka, uskoro se preobrazila u priču koja je daleko od stvarnog događaja. Tako biva s pričama. Ali nešto je ostalo: sve do danas nisam prestao razmišljati o sudbini te skupine na prevaru ulovljenih rakova, koji su se zatim patili na suhom, u ladici s noževima, vilicama, žlicama i kuhačama. Nona je ladicu izvukla iz kredence, pa je iznijela na dvor, povadila sve iz nje i izbacila rakove na zemlju gdje su rasle leandre i tamaris. Tu su ti rakovi i pomrli, izgubljeni i nemoćni da se uspnu uz podzid do ceste, pa da pređu cestu, spuste se na kamenje uz more - današnjim jezikom: na plažu - i vrate se u svoj plićak. Za petogodišnjeg je dječaka to najduži put koji sam smije preći, za odrasle to je nekoliko lako zaboravljivih koraka, ali za račića gomnara (Pachygrapsus marmoratus), pustinja je to koju bez račjeg Mojsija sam nikako ne može preći.
