Jergović o Anđelku Vuletiću: 'Bio je jedan od najvećih mojih pjesnika'

Lipanj je, spušta se večer. Sjedim sam za stolom, na ostakljenoj verandi restorana Doma pisaca, čekam najskuplje jelo u jelovniku. Naziv ne zaboravljam: vezirske mahmudije. Dvadeset četiri su mi godine, objavio sam dvije knjige pjesama, pišem u najboljim novinama, s djevojkom sam koju volim - ona je trenutačno kod roditelja u Beogradu, čini mi se da je život lijep i da će tako ostati. Prije nekoliko tjedana išao sam na Ravnu Romaniju, po modru Volkswagenovu Bubu, godina proizvodnje 1976., i sad je gledam parkiranu tu odmah dolje. Rumenilo sumraka pada po njoj, na savršeno čistoj površini tog najopranijeg auta koji ću ikad voziti ogleda se prva ulična rasvjeta. Zatim pada noć i ja ne mogu od nje skloniti pogled. Taj četrnaest godina star auto najveće je za mene vlasništvo koje ću ikad imati. Dok jedem vezirske mahmudije - i okus im čini mi se pamtim, primjećujem poznatu figuru. Uspravan, tankovijast pjesnik, uske proćelave glave, u tankom sivom džemperčiću i ljetnim hlačama, kao da je maloprije izašao iz kancelarije, obigrava oko mog auta. Zagleda kotače, saginje se, pa ga nekoliko puta tako obiđe. Pomislim, možda voli Bube. Pomislim, sreća što ne zna da je moja. Zatim plaćam račun i krećem kući. Silazim niza stube i već s izlaza vidim da mi s autom nešto nije u redu. Buba je nekako legla. Netko joj je, a znam i tko, jer sam ga gledao nadnesen nad tanjur, izbušio sve četiri gume. Nesretan, ispunjen nemoćnim bijesom, koji me prati kroz život i stalno podsjeća da sam ovo ja, taksijem odlazim na Sepetarevac. Sutradan započinje duga i komplicirana operacija skidanja kotača i popravke guma. “Nekom si se, izgleda, pravo zamjerio”, govori vulkanizer Mato, “da nisi tuđu curu diro. Samo se zbog cure sve četiri buše!” Htio bi me nasmijati dok kleči na asfaltu i skida kotač, a ja samo što se ne rasplačem. Stariji od mene trideset i tri Kristove godine, Anđelko Vuletić zamrzio me je na prvi pogled. Nisam se ni stigao pročuti, on je u meni već vidio malog od palube svih svojih sarajevskih neprijatelja, Jugoslavenčića i tko zna koga sve ne. Činilo mi se da mu nisam dao nikakvog povoda. Za mene, bio je on pisac iz školske lektire (roman “Klesar Tadija Tegoba” bio je obavezna lektira u višim razredima osnovne, a roman “Deveto čudo na istoku” u prvom ili drugom razredu srednje škole), pjesnik iz čitanki i klasik, ali i jedan od onih pjesnika čije su pjesme formativno bile ugrađene u moj ukus, stil i način u književnosti. Kako je to kad te iz čista mira zamrzi pjesnik koga voliš? I kako je to kad ti izbuši gume na prvom autu? Bio je to, gledano iz današnje perspektive, događaj iz produženog djetinjstva i dječaštva. Ozbiljne stvari u životu i u književnosti počele su se događati s ratom. Tu je Anđelko Vuletić odlučio biti neprijatelj. Gnjevan na Sarajevo, koje nije reagiralo kad je u jesen 1991. JNA napala Ravno, hrvatsko selo u istočnoj Hercegovini, čime je, zapravo, započeo rat u našoj republici, odlazi u Hercegovinu, bavi se politikom, ogovara kolege, sudjeluje u stvaranju Hrvatske Republike Herceg Bosne. Kasnije će se doseliti u Zagreb, postat će saborski zastupnik HDZ-a iz kvote dijaspore te time zaokružiti čudnu i pomalo asocijalnu političku karijeru, započetu još u vrijeme socijalizma, kad je godinama bio savjetnik u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Ili još prije, u vrijeme istoga tog socijalizma, kad je kratko bio politički zatvorenik i kad je škole morao završavati negdje izvan Bosne. Čudno je to vrijeme bilo: bosanski komunistički glavešine, po nacionalnosti Hrvati, znali bi se pobrinuti za pojedine svoje pisce i pjesnike koje su prethodno hapsili.