Lipanj je, spušta se večer. Sjedim sam za stolom, na ostakljenoj verandi restorana Doma pisaca, čekam najskuplje jelo u jelovniku. Naziv ne zaboravljam: vezirske mahmudije. Dvadeset četiri su mi godine, objavio sam dvije knjige pjesama, pišem u najboljim novinama, s djevojkom sam koju volim - ona je trenutačno kod roditelja u Beogradu, čini mi se da je život lijep i da će tako ostati. Prije nekoliko tjedana išao sam na Ravnu Romaniju, po modru Volkswagenovu Bubu, godina proizvodnje 1976., i sad je gledam parkiranu tu odmah dolje. Rumenilo sumraka pada po njoj, na savršeno čistoj površini tog najopranijeg auta koji ću ikad voziti ogleda se prva ulična rasvjeta. Zatim pada noć i ja ne mogu od nje skloniti pogled. Taj četrnaest godina star auto najveće je za mene vlasništvo koje ću ikad imati. Dok jedem vezirske mahmudije - i okus im čini mi se pamtim, primjećujem poznatu figuru. Uspravan, tankovijast pjesnik, uske proćelave glave, u tankom sivom džemperčiću i ljetnim hlačama, kao da je maloprije izašao iz kancelarije, obigrava oko mog auta. Zagleda kotače, saginje se, pa ga nekoliko puta tako obiđe. Pomislim, možda voli Bube. Pomislim, sreća što ne zna da je moja. Zatim plaćam račun i krećem kući. Silazim niza stube i već s izlaza vidim da mi s autom nešto nije u redu. Buba je nekako legla. Netko joj je, a znam i tko, jer sam ga gledao nadnesen nad tanjur, izbušio sve četiri gume. Nesretan, ispunjen nemoćnim bijesom, koji me prati kroz život i stalno podsjeća da sam ovo ja, taksijem odlazim na Sepetarevac. Sutradan započinje duga i komplicirana operacija skidanja kotača i popravke guma. “Nekom si se, izgleda, pravo zamjerio”, govori vulkanizer Mato, “da nisi tuđu curu diro. Samo se zbog cure sve četiri buše!” Htio bi me nasmijati dok kleči na asfaltu i skida kotač, a ja samo što se ne rasplačem. Stariji od mene trideset i tri Kristove godine, Anđelko Vuletić zamrzio me je na prvi pogled. Nisam se ni stigao pročuti, on je u meni već vidio malog od palube svih svojih sarajevskih neprijatelja, Jugoslavenčića i tko zna koga sve ne. Činilo mi se da mu nisam dao nikakvog povoda. Za mene, bio je on pisac iz školske lektire (roman “Klesar Tadija Tegoba” bio je obavezna lektira u višim razredima osnovne, a roman “Deveto čudo na istoku” u prvom ili drugom razredu srednje škole), pjesnik iz čitanki i klasik, ali i jedan od onih pjesnika čije su pjesme formativno bile ugrađene u moj ukus, stil i način u književnosti. Kako je to kad te iz čista mira zamrzi pjesnik koga voliš? I kako je to kad ti izbuši gume na prvom autu? Bio je to, gledano iz današnje perspektive, događaj iz produženog djetinjstva i dječaštva. Ozbiljne stvari u životu i u književnosti počele su se događati s ratom. Tu je Anđelko Vuletić odlučio biti neprijatelj. Gnjevan na Sarajevo, koje nije reagiralo kad je u jesen 1991. JNA napala Ravno, hrvatsko selo u istočnoj Hercegovini, čime je, zapravo, započeo rat u našoj republici, odlazi u Hercegovinu, bavi se politikom, ogovara kolege, sudjeluje u stvaranju Hrvatske Republike Herceg Bosne. Kasnije će se doseliti u Zagreb, postat će saborski zastupnik HDZ-a iz kvote dijaspore te time zaokružiti čudnu i pomalo asocijalnu političku karijeru, započetu još u vrijeme socijalizma, kad je godinama bio savjetnik u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Ili još prije, u vrijeme istoga tog socijalizma, kad je kratko bio politički zatvorenik i kad je škole morao završavati negdje izvan Bosne. Čudno je to vrijeme bilo: bosanski komunistički glavešine, po nacionalnosti Hrvati, znali bi se pobrinuti za pojedine svoje pisce i pjesnike koje su prethodno hapsili.
Ali osim što Vuletićevi često čudni i nakaradni politički angažmani, kao ni njegove privatne omraze ne govore baš ništa o njegovoj književnosti, kao ni o njegovoj ozbiljnoj književnoj slavi u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a onda i u Francuskoj, gdje je vrlo rano bio prevođen i slavljen, tako ni njegova javna politička i građanska figura gotovo da nemaju veze s njegovom isto tako javnom književnom figurom. U Beogradu osamdesetih Anđelko Vuletić bio je vjerojatno i najuvaženiji bosanskohercegovački i hrvatski suvremeni pjesnik. Pune su ga bile Književne novine, Književna reč i Književnost, divili su mu se najveći srpski pjesnici i kritičari poezije, a u Zagrebu je u isto doba knjigu o Vuletiću pisao Vlatko Pavletić. Podebelu i ponesenu knjigu. U tom društvu i kontekstu bio je Anđelko situirana i posve nekontroverzna figura, bio je ime jedne velike književnosti, oko kojeg se ni u Beogradu ni u Zagrebu nisu povlačila nikakva sumnjičenja. Bio je tamo jedan od onih velikih pisaca, živih klasika, kakve se osamdesetih nije sumnjičilo ni za što od onoga što su bili ili što nisu bili u životu. Slavljen i priznat u svim dijelovima Jugoslavije, na svakoj stopi zemlje koja je nastajala, ali ipak najviše i najartikuliranije u Beogradu, u vječnoj svađi i u osobnom ratu s dobrim dijelom književnog Sarajeva, Anđelko Vuletić dočekao je rat. Da je bio drugi karakter, ili da su drukčiji bili njegovi demoni, mogao je tad otići svejedno na koju stranu svijeta, pa se, kao toliki drugi, manje daroviti i neznatniji pisci njegova vremena, usidriti u Beču, Parizu, Americi, i tamo kao pravednik i kao veliki pisac svih svojih naroda sačekati da sve to svrši. I ne bi morao napisati više ništa: golema bi bila njegova književna slava. Zatrpan bi se našao pod svim tim nagradama za pisca iz razorene i unesrećena zemlje. Ništa toliko ne pospješuje književnu slavu, do koje je Vuletiću bilo stalo, kao velika općenarodna nesreća, krv, stradanje i masovne grobnice. Mogao je, u krajnjoj liniji, otići i u Zagreb ili Beograd, ali tako da ode onim ljudima s kojima je imao nešto zajedničko osamdesetih, a nikako onima koji su vodili ratove i ravnali mržnjom. I to ne zato što je to moralno neispravno - iako svakako jest - nego zato što je to put u književni zaborav. Pisac nema što tražiti među onima koji ništa ne čitaju. I među onima kojih se njegovo djelo ne tiče. Bio je čovjek koji je mnogo hodao. I to hodanje, kad bih ga vidio u neko nedoba, na nekoj od prijeratnih sarajevskih ili poslijeratnih zagrebačkih ulica, nije se činilo kao da Anđelko Vuletić hodom kani stići s jednoga na drugo mjesto. Hodao je kao da nešto svojim koracima mjeri, ili kao da upravo stvara mapu grada. Bježao sam od njega, jer je znao nešto neugodno dobaciti, dvije-tri riječi izvan svakog konteksta, o čijem bih uznemirujućem smislu poslije morao misliti. Mnogima je tako dobacivao. S drugima se pozdravljao. S nekima bi, onim svojima, zastao i razgovarao. Tad bih iz daljine vidio njegov osmijeh. Normalnog, opuštenog i mirnog čovjeka. Pa bi jednakim tempom, u istom ritmu, nastavljao hodanje. Vitalan, od prirode zdrav, živjet će vječno. Meni je, njegovu čitatelju, to njegovo hodanje, iz daljine promatrano, bilo iznimno važno. Potvrđivalo je knjigu koju je napisao kao tridesetpetogodišnjak nazvavši je “Kraljica puteva”. Objavljena 1968. u sarajevskoj Svjetlosti imala je zanimljivu omotnicu s Vuletićevim likovnim radom, kolažem, na naslovnom dijelu, i autorovim portretom na klapni, koji je načinio Vilim Svečnjak. Taj vanjski kontekst bio je sasvim vuletićevski, ispunjen snom o veličini i o književnom priznanju, ali unutra, u knjizi, nešto je što s vanjskim svijetom, mimo tog njegova hodajućeg svemira, gotovo da nije imalo veze. Pjesme u prozi, koje pomalo su i putopisni fraktali, bljeskovi viđenog i doživljenog svijeta, fascinantni hod kroz hercegovački zavičaj, kroz memoriju doživljenih slika, pa po bosanskim planinama... Ali u “Kraljici puteva” najintenzivniji i jezično najsnažniji tekstovi su o Sarajevu. Nitko s takvim posve bezinteresnim divljenjem i ljubavlju prema mjestu o Sarajevu nije pisao kao Anđelko Vuletić u “Kraljici puteva”. I ničije Sarajevo mi danas, kad je sve prošlost, nije draže i bliže od tog njegova iz “Kraljice puteva”, u kojem, kao ni u preostatku knjige, nema ljudi. To je grad u neki sumrak, grad promatran s Trebevića, grad osvajan negdje od Nahoreva, Pionirske doline, Koševa, Vuletićev vječni grad, prehodan temeljito, zauvijek.
Tu njegovu knjigu, kao i “Križaljku za čitanje sudbine”, pa još jednu knjigu izabranih pjesama, koju je u hrvatskom getu poslijeratnog Sarajeva objavio Mirko Marjanović, uvijek imam tu negdje u blizini ruke, na različitim mjestima i prostorijama po stanu - uključujući i one sanitarne - gdje se s naročitom pažnjom čita. “Kraljicu puteva” čitam od gimnazijskih dana i nikako je se ne mogu načitati. Nevjerojatna je to knjiga. Očajan bi bio Vuletić samo da zna koliko mi je s njom pomogao. Kao ni veći dio njegove pjesničke i prozne generacije, Anđelko Vuletić nije u posljednjih tridesetak godina napisao ništa važno, veliko ni upečatljivo. A pisao je i dalje mnogo. No bio je, kao i toliki drugi, raznih nacija i podrijetla, uglavnom manje važni od njega, ali akademici, i novi očevi, ili barem tetci, daidže, nećaci i tetići svojih nacija, uglavnom sam svoj imitator. Blijede su i besadržajne bile te Vuletićeve imitacije Vuletića, kao i njegovi literarni obračuni s Titom, komunizmom i đavolima iz vlastite prošlosti. U tom kasnom, umornom hrvatovanju, koje je šuplje odjekivalo po nekim dalekim hrvatskim i bosanskohercegovačkim provincijama, a do Zagreba nije ni dopiralo, bilo je onoga tužnog naraštajnog manira, koji bi netko trebao opisati pišući o slomu Jugoslavije kroz slomove poetika najmarkantnijih i najprisutnijih jugoslavenskih pisaca, pjesnika i prozaista sedamdesetih i osamdesetih godina. No Vuletićevo djelo bilo je već tako bogato, začudno i sadržajno da više nije morao napisati ni retka. On je svoju književnost već odhodao i napisao. Petar Gudelj na vrlo zanimljiv način u svojim dnevnicima spominje maksimirske šetnje s Anđelkom Vuletićem. I na jednome mjestu, naročito bolnom i životno kasnom, nešto je što bi čitatelj najradije zaboravio: Anđelkov san o Nobelu. Je li moguće to? Vjerojatno jest. I vjerojatno bi samo nešto tako nevjerojatno Anđelku omogućilo da se do kraja obračuna s nevoljenim dijelom vlastitog svijeta, a onda i da tom svijetu pokaže koliki je i kakav on pisac. Kakva šteta što nije mogao shvatiti koliko ga volim. Spominjao mi ga je i Goran Babić, kad bismo se sreli u Beogradu. Viđaš li Vuletića, pitao bi. Ne, već dugo ga nema. Njih dvojica bi se, Babić i Vuletić, u to vrijeme često telefonom čuli. Dva sveca i prokletnika hrvatskoga pjesništva.
Trebalo bi govoriti o modelima zaborava u hrvatskoj kulturi i književnosti. Naročito u književnosti. Zaborav Anđelka Vuletića, recimo, razlikuje se od načina na koji je zaboravljen Goran Babić. Babića su prvo zabranili, e da bi ga onda zaboravili. On je njihova nečista savjest, figura njihova samoponiženja. Ali Vuletić zaboravljen je drukčije. Dok ga je Beograd slavio, Zagreb ga je svom snagom svoga poetskog srca nastojao zadržati za sebe. Trebalo bi pročitati tu Pavletićevu knjižurinu o Vuletiću, premda u njoj vjerojatno nema ništa. Ali nakon što je u ratu Vuletić pošao najprije s Matom Bobanom, pa je kao zamjenik Vlade Šoljića zauzeo svoje mjesto u Hrvatskom državnom saboru u Zagrebu - kako je tu instituciju nazvao Tuđman, i nakon što je time postao nacionalni faktotum srednje ili bantam kategorije, nisu više za njega htjeli znati kao za hrvatskog pisca i pjesnika. Najednom im je njegova književnost postala strateški višak, kao što im je od nekih doba, još za Tuđmanova života, sve hrvatsko u Bosni postalo nepodnošljivi i sramni višak, kojega bi se nekako trebalo osloboditi. I trebalo bi zaboraviti da se ikad išta imalo s tom dalekom orijentalnom zemljom, tamo negdje iza Srednjeg istoka, čiji se krici ponekad tako blisko čuju da po zagrebima zaspati ne mogu djeca u bešikama i akademici.
Naravno da Vuletić nije mogao dobaciti ni do hrvatskog akademika, iako su u akademiji među piscima sami prvaci u hrvatovanju. Ali njegova nazočnost nije ugodna. Zloslutan je Anđelko. Gledam ga, recimo, na fotografiji s onoga čuvenog kongresa PEN-a u Dubrovniku. Sjedi ispred stotinjak njih, sve samih pisaca i piskinja, u dnu veličanstvenih baroknih skalina od Jezuita. U prvom redu, nekako snužden i sam, među tolikim oduševljenim svijetom koji je pun sebe, jer upravo stvara nekakvu svoju povijest. U ljetnim je hlačama i modrom džemperu, sa službenom akreditacijom na prsima. Zadigle su mu se nogavice, vide se čarape Ključ Sarajevo, i cipele hodalice, kojima obilazi svoj svijet. Ali nijedan grad nije kao Sarajevo. Nijedan, u njegovoj književnosti. I nitko u tom gradu i na ovom svijetu nije tako besmisleno i glupo sam.
S Anđelkom Vuletićem nikad nisam izmijenio ni riječi. Nisam ga stigao nijednom pozdraviti, već me je označio kao jednoga od onih najgorih u svom svijetu, protiv kojih treba ratovati, izboriti se, dokazati im... Nikad se nismo ni upoznali. Bio sam mu avet, prikaza iz mučna čovjekova života, a on je bio za mene jedan od najvećih mojih pjesnika. Znajući ga, znajući što je sve u stanju učiniti, godinama, desetljećima nisam ga spominjao pišući o piscima, knjigama i književnosti koju volim. Pisao sam to više kao čitatelj, nego kao išta drugo. Šutjeti sam morao, znajući da će svaku moju riječ, pohvalu, izraze divljenja nekoj njegovoj pjesmi ili knjizi, iskoristiti da se okomi. I bit će to zgodna prilika za festival sramoćenja, koji će on samo započeti, a nastavit će ga neki sitan i glasan ološ, uživajući u toj okolnosti da pokušavam hvaliti Vuletića, ne bih li mu se uvukao pod kožu, a Vuletić me odjebava. Samo u tom slučaju on bi im bio drag. Inače nije. Ološ ništa ne čita, ali ološ dobro zna gdje je i kad netko politički zgriješio. I ološ se drži onoga svog visokog moralnog načela po kojem zlikovce ne treba čitati, jer je lik neodvojiv od djela. Ološ u nas o svima sve zna, i zato nema pouzdanije socijalne i estetske kategorizacije u južnoslavenskim književnostima novoga milenija od kategorizacije ološa. Kanon ološa kanon je naših književnosti. U njemu, posve očekivano i logično, Anđelka Vuletića ne može biti. Grešan i sam stoji naspram njih. I samo su ga oni svojim ostracizmom i progonom mogli na kraju učiniti pravednikom. Često mi je na um padalo što bi tad bilo da sam shvatio što mi se pred očima zbiva, da sam se digao od vezirskih mahmudija, istrčao iz Doma pisaca i zagalamio na Vuletića što mi buši gume. Možda ne bi bilo ni rata.
