I kako sam odrastao, tako su se razvijala i moja saznanja o tim račićima, za čije sam stradanje odgovoran. Gomnari su bića s granice. Žive u zoni plime i oseke, dijelom u moru, ali dijelom i na kopnu. Na suhom, oni ne mogu preživjeti. U moru, ne mogu se snaći. Granica je njihovo prirodno stanište, a pripadanje svjetovima s jedne i s druge strane njihova je sudbina. U svijetu konačnilh izbora i nedvosmislenih odgovora na pitanja o domu i o staništu, gomnari su vječni tuđinci. I tako se jednoj njihovoj zajednici, pitomom seocu račjem, usred lipnja mjeseca najdugodnevnijeg, dogodilo da budu sakupljeni, kolekcionirani, zatočeni i pogubljeni u ratnoj operaciji jednog dječaka. Mjesto njihova stradanja i strašne smrti na suhom ostaje u povijesti nezabilježeno. Jer gomnari povijest ne pišu. Oni spomenike ne grade. Ali događa se nešto drugo. Njihov ubojica nastavlja živjeti njihovim životom: na granici, u zoni jednog i zoni drugog biotopa, lišen prilike da izabere stranu i sposobnosti da diše u jednom ili u drugom biotopu. Dječak je odrastao u gomnara i u skupljača. Svaki rak jedna je račja priča. Svaka stvar, živa i neživa, jedna je priča.
Uselivši se s jeseni 2003. u svoj stan, stvari sam počeo sakupljati intenzivnije nego ikad. Nije među njima bilo živih, ali će i takve uskoro stići, kada Ana u naš stan u lončanicama unese nekoliko usamljenih i napuštenih biljčica, čiji se vlasnik iselio u inozemstvo. Među stvari koje sam sakupljao ne računam ni knjige: one su mi bile alat, ili ono na što se u materijalnom svijetu nastavlja moja mašta. Nesvjestan što činim, počeo sam sakupljati slike, grafike i skulpture. Počeo sam ih sakupljati tako što su se pojavljivale kao posljedica socijalnih kontakata, ili bi tačnije bilo reći - života. Svaka je slika bila priča.
1. Josip Vaništa: Telegrafske žice, tuš kreda, 1954.
Upoznali smo se, jer je on tako htio. Poslao mi je pismo, jedno od onih koja odavno ne pronalazim po kutijama, fasciklima i registratorima, pa vjerujem da su izgubljena pri selidbama koje su uslijedile. Godina bila je 1997. Dopisništvo Slobodne Dalmacije je u Ilici, u zgradi na kojoj piše Informator. Tridesetak godina kasnije iza prašinom zamućenih, godinama ili već desetljećima neopranim prozorima, nema tu više ničega. U prizemlju, među dućanima, tu će poslije godinama biti dućan trgovaca kavom Franja. U prolazu prema dvorištu dugo će biti ulična trgovina majica s aplikacijama, uglavnom odavno iščezlih rock bandova.
Ulaz prema redakciji bio je na lijevoj strani. Tri vanjske stube i željezna rešetka, pa vrata i stubište do prvog kata, gdje je dopisništvo Slobodne. U potkrovlju, gdje je ljeti vruće, ali je u ostatku godine ugodno, dopisništvo je Nedjeljne. Dvije sobice, sa po dva pisaća stola, i četvero dopisnika koji su, kad pišu, licem u lice zagledani jedno u drugo. Vrijeme je kompjutorizacije, kad još barem pola ljudi kucka po pisaćim strojevima, u nadi da ih neće proždrijeti duboko oko praznoga ekrana. Na kraju krajeva, nisu još svi ni zadužili i zaslužili svoj kompjutor. Ja, međutim, jesam, ali uza se imam i onaj maleni narančasti Unisov pisaći stroj s plastičnim poklopcem. Članke za Nedjeljnu pišem na kompjutoru, ali namjerio sam godinu ranije započetu knjigu priča dovršiti na pisaćem stroju. S pričama sam negdje na pola. Napisane ispravljam kemijskom olovkom po papiru, a zatim ih, po potrebi, ponovo prekucavam. Papir je sivi reciklirani - takozvane kartice - s unutarnjim okvirom, brojem redaka i zaglavljem Slobodne Dalmacije. Jedva uspijevam izmoliti tajnice da mi sačuvaju kartice, kojih zapravo više i nema, ni u dopisništvu, ni u splitskoj redakciji. Novinarskih kartica, papira za pisaću mašinu sa zaglavljem Slobodne Dalmacije, nestati će prije nego što dovršim knjigu. A kako nije dolazilo u obzir da priče nastavim pisati na listovima običnog bijelog bankposta, posljednjih nekoliko priča za “Mamu Leone” napisao sam na kompjutoru. Poslije sam i sve ostale tako prepisao.
Na adresu dopisništva, u Ilicu 24, stizala mi je pošta. Pisma prijeteća, pisma uvredljiva - ima ljudi neukih, nedarovitih, zlih, koji svejedno vjeruju da te mogu ubiti riječima! - potom pisma puna žala, pisma ispovijedna, pisma oproštajna; i jednu i drugu vrstu pisama slali su mahom napoznati ljudi; onda pisma poznatih, ratom raseljenih širom svijeta, pisma zagubljenih prijatelja i rođaka, pa sarajevska pisma, u kojima se ljudi žale na mene ili na moje bližnje, pitaju se kako me nije stid. Tako se među svim tim pismima našla i starinska bijela koverta, s poštanskom markom i žigom Zagreba, a u njoj pisaćim strojem naštampano pismo, potpisano crnim rapidografom. Pismopisac predlaže da se susretnemo i upoznamo. On je čitatelj mojih novinskih članaka, a pročitao je i moje dvije knjige priča, tako da o meni ponešto zna, pa upoznavanje neće otežano teći.
Ostao sam zbunjen. Tonove epistole bio je neobičan. Kao da me je podsjećao na ton nekih starijih prijevoda Kafkine proze. Istovremeno administrativan, a svejedno ličan, lišen emocija i potrebe za dodatnim objašnjenjima. Kad god sam poslije čitao protokole Gorgone, stizao me je duh tog prvog Vaništinog pisma. Na vrhu stranice bila je njegova adresa - kao da se obraća nekoj instituciji a ne meni - ista adresa bila je i na poleđini koverte, za poštu i poštare Ali nigdje nije bilo broja telefona. Tako da je jedina mogućnost bila da mu odgovorim pismom.
Sutradan sam mu uputio pismo, koje sam, sjećam se, s priličnom mukom oblikovao. Tih godina, dok sam usporedo pisao na stolnom kompjutoru i na pisaćem stroju, ruka mi je postala nevična olovci. Posljednje što sam rukom pisao bile su pjesme iz knjige “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski”. Godine bile su između 1987. i 1990. Zatim sam, naročito pošto se zaratilo, sve pisao na dvije moje sepetarevačke pisaće mašine. Jednoj, onoj boljoj, naziv je Monika. Mnogo godina kasnije, upoznavši mladu pjesnikinju raskošnog osmijeha i mračnog dara, imena Monika, s nekom sam tugom pomislio - vidi je, moja stara pisaća mašina! Onda sam u jesen 1991, dok je mati spavala u susjednoj sobi, a nisam želio da me čuje kako kuckam po stroju, nakon dugo
vremena nešto htio zabilježiti u blok. Zapisao sam prvu rečenicu i uplašio se. Nije to bio moj rukopis. Iskinuo sam stranicu i zgužvao je, pa istu rečenicu sam napisao drugi put. Nisu to bila moja slova, moje crte. Bio je to rukopis drugog čovjeka. Dogodilo se nešto što je dovelo do rasula mog rukopisa, i tako sam se uplašio da te noći nisam mogao zaspati. Vrijeme je to, početkom listopada, kada JNA, sjeverozapadno od Trebinja, sa zemljom ravna i ubija maleno selo Ravno, naseljeno Hrvatima. Taj događaj, njegova posve nesumnjiva nacionalna preraspoređenost, kojom će, ovako ili onako, nacionalno raspoređen postati i svatko u Sarajevu, čini moju orijentaciju u vremenu. Htio sam biti tih, da ne moram s majkom ponovo razgovarati o nečemu što je nerazgovorivo - o armijskom ravnanju i ubijaju Ravnog! - i tako sam otkrio da više nemam rukopis. Ili da mojom rukom upravlja netko drugi. Tada sam, prijeratni hipohondar, pomislio da je to možda tumor na mozgu. Poslije sam dugo, godinama izbjegavao da rukom išta zapisujem. Nataši sam tokom rata u Beograd napisao dva pisma i jednu poruku na obrascu Crvenog križa. Pisma sam pisao pisaćim strojem - objašnjavajući da tako na stranicu stane više slova - a obrazac sam morao ispisivati rukom: upisivao sam štampana slova, kao da sam nepismen, i prikrivao gubitak rukopisa. Samo sam svoje ime napisao onako kako ga pišem. Ime je jedino pamtilo crte izgubljenog rukopisa.
Primoravajući me da mu odgovaram pismom, Josip Vaništa me je, ne znajući to, suočio s mukom gubitka rukopisa. Premda bi mi to bilo najlakše, nisam mu mogao odgovoriti istom mjerom: pismom koje bih naštampao na bijelom pelir papiru, i rukopisom samo potpisao. S moje strane bio bi to apsolutni nedostatak stila, takav da mi se, mislio sam, Vaništa nikad više poslije ne bi javio. A svaki pokušaj da mu rukom i rukopisom pišem pismo, završavao je vrlo loše. Rečenice su se vezivale u čvor, u grč, u infarkt teksta, koji ne samo da je pismo činio nemogućim, nego mi je imaginaciju na takav način rastakao da mi se tog popodneva dok sam u redakciji pokušavao napisati pismo za Vaništu na trenutke činilo da više nikad ništa neću moći napisati. Ono što mi je u tim trenucima događalo ne umijem opisati. Ni kao događaj od prije već skoro trideset godina, ispripovijedan u prošlom vremenu, kao sjećanje i kao priglupi memoar samonabijeđenog bosanskog klasika, a još manje u sadašnjem vremenu, u pripovjednom prezentu koji bi priču, e da je od mene dalje, učinio uzbudljivom. To što mi se događalo, u pokušaju da Josipu Vaništi odgovorim na pismo, ne mogu opisati ni u trećem licu, u kurzivnoj pripovijesti kakvih će na ovom mjestu još biti, ni u drugom licu - gdje bi sa sobom ponovo bio na ti! - koje mi je pripovjedački veoma blisko, ali često graniči s onom samosažaljivom sentimentalnošću što razara tkivo svake dobre priče. Svoju muku s pokušajem da pišem pismo, na koji sam potrošio pedesetak listova bankposta, i dvije kemijske olovke, najbolje bih mogao pribilježiti kao - napadaj panike. Jedan od malobrojnih, ako ne i jedini odistinski napadaj panike u životu. Preznojio sam se, stezalo me u grlu, lupalo mi je srce kao orkestar aritmičnih bubnjeva, u glavi bila je samo jedna misao: što sam si ovo napravio, što ću sad ako sam učinio nešto zbog čega više neću moći pisati? Tko sam ja uopće, ako to ne mogu napisati?
Ali znao sam da iz redakcije ne smijem izaći, a da ništa ne napravim. Pregazit će me tramvaj ako ovakav izađem van. Malo sam se smirio, pa uvukao papir u stroj. Duboko sam udahnuo, pomislio na nešto što je sasvim izvan ove priče, i lako, u desetak kratkih i jasnih, fino ugođenih rečenica, napisao pismo Vaništi. Pročitao sam ga, pa vidio da se dvije riječi preblizu ponavljaju. Jedna čak tri puta. Uvukao sam novi papir u stroj, i pismo prepisao učisto. Taj sam prepis čuvao skupa s prvim Vaništinim pismom, što znači da sam ih zajedno izgubio.
