Svake večeri on pali kandilo, što ga je načinio u čaši dopola punoj vode, preko koje je dolio prst ulja, i u to ulje kroz čep zadjenuo žižak načinjen od vezice. Pjesnik sa Sepetarevca radije bi napisao špigete, jer je ta riječ njemu bliža od vezice. Ali špigeta je dalmatinska riječ. Većina bi Sarajlija pred novu 1993. godinu u Sarajevu umjesto riječi vezica ili špigeta upotrijebila riječ pertla. Germanizam, nastao po njemačkoj riječi bortel. Kada su 1878. Austrijanci stigli u Sarajevo, pojavile su se tu i cipele, pojavile su se kundure s pertlama. Ranije nije bilo potrebe za riječju, jer nije postojalo ono što riječ označava. Jednom, kad ovaj rat završi, pa se Sarajlije naokolo rasele, pertlu će prezvati u duhu jezika koji ih u se prihvati. Oni koji se nasele u Njemačkoj, pertlu će zvati schnürsenkel. To će ih podsjećati kako su jednom davno šnirali pertle. Oni koji odu u Zagreb, pertlu će zvati žniranac. I opet će sjetiti kako su šnirali pertle. Sve dok ne dođe mir, nakon što sve zaborave.
Zašto Almas svake večeri pali kandilo, ako već ništa ne vidi? Zato da komšije ne posumnjaju da je slijep, nego da vide kako i kod njega gori svjetlo. Ali zar u ratu ne vlada propis o totalnom zamračenju? Da, taj propis postoji i u Sarajevu. Ali kroz zamračene se prozore ipak vidi kako kod susjeda titra neko jedva vidljivo svjetlo. Ljudi stoje uz prozore i pogledom traže ta svjetla. U njima nalaze zdrav razum i posljednju toplinu svijeta, u ova hladna i sve hladnija zimska doba.
Eto, tako pjesnik sa Sepetarevca piše u priči “Kandilo”, koja ostaje nedovršena. Uz pisaću mašinu četiri su otipkana lista pelira. U mašini je peti, s ispisanih sedamnaest redaka. Posljednji redak glasi: “U njima nalaze zdrav razum i posljednju toplinu svijeta, u ova hladna i sve hladnija zimska doba”. Na kraju te posljednje rečenice nema tačke. Pjesnik sa Sepetarevca zaboravio je na nju. Vjerojatno bi je odštampao na mašini da je sutradan nastavio priču. Ali nije je nastavio, ni sutra, ni bilo kojeg dana, sve do kraja svijeta.
Majka je oko deset ujutro otišla na posao. Dan je bio leden i miran, propadivao je suh i sitan snijeg. S. K. zvani K. je s jednim suborcem pola sata kasnije došao po pjesnika na Sepetarevac. Obojica su preko ramena nosili kalašnjikove. K. nije ponio svoj paradni shot gan, koji bi sigurno imao uza se da prilika nije ovakva i da nije tako bijesan. Jesi li ti taj i taj, pitao je pjesnika. Je li ti pišeš za te i te splitske novine, pitao je. Jesi li ti napisao da ja u Sarajevu držim kupleraj sa Srpkinjama, pitao je dalje. Samo na posljednje pitanje pjesnik je odgovorio odrično. Nisam, rekao je pjesnik.
Na zadnjem sjedalu bijelog golfa bila su još dvojica dopisnika splitskih novina iz Sarajeva. Onaj stariji, blijed kao zid. Mlađi, uplakan. Sva trojica stisnuli su se na zadnjem sjedalu, S. K. zvani K. prijetio im je sa suvozačkog mjesta. Suborac je, s volanom u rukama, po propisu obavljao sve svoje vojničke dužnosti i nije se miješao. Od vrha Sepetarevca do Sutjeske, i baze u Sutjesci, nekoliko je stotina metara, i dvije-tri minute vožnje. Tamo je S. K. zvani K. išao od zarobljenika do zarobljenika, gurao im pod noseve telefaksom dostavljenu kopiju stranice iz splitskih novina, sa člankom koji je potpisan imenom Ž. G., u čijem naslovu stoji da S. K. zvani K., zamjenik komandanta J., i predratni sitni kriminalac, u Sarajevu drži kupleraj u kojem rade zatočene kurve iz Srbije. Stranica je telefaksom stigla iz Makarske, šalje me Amela, koja mu jebe majku kroz majku, i govori mu da sutra s djecom ide u Zagreb, ravno u kanadsku ambasadu, da traži vizu, a njemu eto i Sarajeva i njegovih srpskih kurvi, neka se jebe s njima, nju i djecu u životu neće više vidjeti.
K. je telefonirao Ameli, plakao je, molio da mu ne spušta slušalicu, ali Amela je bila nedokazna. Triput mu je spuštala slušalicu, i triput je satelitskim telefonom uspostavljana veza s Makarskom. Četvrti put nije se više javila, i tad je K. odlučio da na žrtvenik svoje ljubavi prinese glavu novinara koji ga je oklevetao. Ustvari, pogrešna riječ! K. nikada nije čuo za klevetu i klevetanje. Možda bi razumio kad bi mu se reklo da ga je netko nabijedio. Ili da je na miliciji lažno svjedočio protiv njega. Da je nepoznat netko rekao da je on, K., džepario po tramvaju, a da to nije istina. Ovako, K. uopće ne razumije o čemu je tu riječ. Zbunjen je onim što piše u splitskim novinama. Ne samo da on nije otvorio kupleraj, niti mu je jasno kako se to radi, i odakle njemu kurve iz Srbije, nego K. nikad nije čuo da u Sarajevu postoje kupleraji. Sjeća se kako je kao klinac dvaput ušao u Drinu, gdje ga je J. poslao da “skine mrak s očiju”. Prvi put su ga potjerali, drugi je put popio šamarčinu od konobarice. J. ga je ismijavao, govorio: ti fakat povjerovao, a ja se zajebav’o. K. se tad nije usudio pitati a što je on to fakat povjerovao. K. se nikad ništa nije usuđivao pitati. Ili bi se poklopio ušima, ako bi nešto trebalo upitati jače, ili bi stvar rješavao šakama, ako bi trebalo pitati starije. Pitanja su stvar slabosti i gluposti. Pitaju samo oni koji ne znaju…
A sad je, gledajući telefaks kopiju članka iz splitskih novina, bio zbunjen pred tolikim pitanjima koja su mu stizala u pamet. I to što je bio zbunjen u njemu je rađalo strašnim gnjevom, koji mu je mutio razum. Ustvari, ono malo od razuma što je to prestarjelo dijete pronalazilo u sebi. Kad su mu pokušali reći da najprije treba ustanoviti koji je od četvorice dopisnika splitskih novina napisao članak zbog kojeg ga sad Amela želi ostaviti, K. je bio siguran da to opet od njega prave budalu, kakvu su pravili cijeloga njegovog bijednog života, otkako je progledao i progovorio u Sutjeskoj ulici, i prvi put se potukao pa dobio batine. Ali kako se usuđuju to mu raditi kada je on sad ratni junak? On je taj branitelj i branioc, kojemu je J., dok god je on na Igmanu, povjerio Sarajevo na brigu? Što je više o tome mislio, to je bijes u njemu dalje rastao. I u tom su bijesu najednom proključale sve one nepravde koje su mu učinjene jer nešto nije baš najbolje shvatio, jer je bio slabiji, jer ni kao dijete nije izgledao kao malo pitomo biće, kao mladunče ljudsko, nego je i tad bio samo bijedna i ošugana mahalska sirotinja. Kažu da u djeteta ni govno ne zaudara, i da je dječak odrastao kad mu se znoj po mušku osjeti, kao što je i djevojčica odrasla kad joj se u znoju čuje ona svakomjesečna divlja krv. E, u K.-a je i prije nego što je prohodao govno bilo kao u starca. Pa su ga tukli, i sad su mu svaka pretrpljena batina i svako poniženje koje je uz nju išlo bili na duši.
U bazu ih je priveo trojicu. Četvrtog o kojemu su svi govorili, nije bilo. On je, kažu, negdje izvan opsade, u Kiseljaku ili u Mostaru. K. nije znao je li ga to opet varaju, muntaju, šaltaju, je li to opet prave od njega malu budalu, ili stvarno postoji netko tko sjedi u Kiseljaku i Mostaru, i njega otamo opanjkava da radi sa srpskim kurvama. U jednom trenutku na um mu je palo da je taj neki Ž. G., tako su mu rekli da se novinar zove, u Makarskoj sreo njegovu Amelu, i da je sve to nalagao samo da bi ga ona ostavila. U Vojnoj enciklopediji postoji pojam Specijalni rat. Ovo je specijalni rat, mislio je K. I u tom su ratu protiv njega zaratila sva četvorica novinara splitskih novina.
Pjesnik sa Sepetarevca nije se stigao uplašiti. Bio je u priči “Kandilo”, koju nikada neće dovršiti, i nije mu stiglo doprijeti pameti doprijeti ono što se događalo. Dvojica suputnika sa zadnjeg sjedišta bijelog golfa, N. S. i Z. D., kao da su bili svjesniji od njega. K. im je, vjerojatno, nešto rekao prije nego što su došli po njega, i to ih je obojicu prestravilo. N. S. je možda plakao, ili se pjesniku samo učinilo. Istina, i K. ga je vidio kako plače, ali njemu to ništa nije značilo. Muškarci plaču čim su slabiji. Kao psi koji se pred jačima od sebe izvrnu na leđa. O tome je K. sve znao. Ako i nije razumio o čemu se radi, onda je osjećao. I time je bio bliže konačnom saznanju nego da je znao sve. A Z. D, najstariji od sve trojice, i jedini kojeg je K. poznavao, jer ga je viđao na televiziji i znao je njegovo ime, bio je bijel kao zid. Svoj strah on nije ni skrivao ni pokazivao.
