Kultura
485 prikaza

Jergović: Šetnja muzejem 'misionara s Dalekog istoka'

1/5
Za Balkance s intelektualnim pretenzijama Haruki Murakami je produhovljeni misionar s Dalekog istoka, Japanac, Kurosava i Mišima za nezahtjevnu i površnu publiku

U Kulturnom dnevniku, na RTS-u, gledam reportažu o Waseda međunarodnoj kući književnosti, ustvari o personalnom muzeju Harukija Murakamija, koji je 1. listopada ove godine otvoren u Tokiju. Muzej je projektirao Kengo Kuma, čuveni arhitekt, arhitektonski pisac i mislilac, te profesor, upućen na obnovu i reinterpretaciju velike japanske graditeljske tradicije. Podigao je neobično lijepu, živu, iznutra otvorenu građevinu od betona i drveta, do kraja posvećenu jednom piscu i književnosti općenito. Muzej pripada sveučilištu Waseda, na kojemu je Murakami nekad davno studirao kazališnu dramaturgiju. Sa sveučilišta je otišao, a da nije postao dramski pisac, ali je, netom izašavši s Wasede, u 29. objavio svoj prvi roman. Pri muzeju se, naravno, nalazi i vrlo lijep, čini se i prijatan caffe, nazvan Orange Cat po kafiću i džez baru Peter Cat, koji je Murakami držao prije nego što je postao slavan i svu svoju radnu energiju uložio u književnost. U Orange Catu rade studenti. Tu se, pored ostalog, služi specijalna mješavina kave, kakvu Murakami voli.

Stol Harukija Murakamija | Author: Facebook Stol Harukija Murakamija u muzeju Facebook

Osim što muzejska knjižnica posjeduje 3000 Murakamijevih knjiga, objavljenih u izvorniku ili u prijevodima na pedesetak jezika, te nesagledivo golemu, ali prilično sređenu piščevu arhivu - po čemu sam zaključio nešto što sam već ranije slutio: taj čovjek je vrlo uredan i pedantan - muzej raspolaže i kolekcijom od 20.000 Murakamijevih longplejki. Tu je čitaonica, u kojoj proučavatelji njegova djela, ali i znatiželjnici, čitatelji i kojekakvi amateri mogu proučavati njegova djela, ali i slušaonica, u kojoj se mogu baviti potankostima njegova kompleksnoga glazbenog ukusa. Haruki Murakami, to je općepoznato, veliki je znalac jazza, i na internetu može se naći njegova playlista od više od 3000 skladbi, u rasponu od Milesa Davisa do Dmitrija Šostakoviča, ali Murakami je, istovremeno, formiran na živoj povijesti rock kulture, na koju, kao i na jazz, postoje reference u većini njegovih knjiga. U muzeju su izložene i stolice iz Peter Cata, na koje slobodno možete sjesti, a tu je, kao naročito delikatna zanimljivost, vjerna replika aktualne radne sobe Harukija Murakamija. U nju se, kažu kustosi, ne može baš uvijek ući, ali je se može vidjeti izvana. I tako, dok sam zblenuto gledao i slušao priču o muzeju jednoga živog, meni dobro znanog pisca, dvije su stvari izazvale u meni nelagodu i zebnju. Kako je mogao, a da je još živ, 72 su mu godine, čio je i zdrav, redovito objavljuje, svakodnevno trči, nekome muzeju, makar to bio i njegov muzej, pokloniti svoje gramofonske ploče? I drugo, što me ustvari još i više uznemirava, toliko da sam počeo o tome pisati, kako je mogao dopustiti da kopiraju i reproduciraju sobu u kojoj radi? Knjige koje su dio naših kućnih biblioteka manje su nama kao čitateljima obilježene, manje nas se tiču od ploča koje su dio naših (aktualnih ili bivših) fonoteka. U knjigama možda postoje bilješke o čitanju - u mojima postoje, nalivperom i sitnim slovima pisane: na istrgnutim listovima iz kakve bilježnice, ili izravno na zalistu - ali knjiga, ipak, nije osobno označena onim koji ju je čitao. Ploče su poput otiska prsta, ili, mnogo preciznije, ploče su poput encefalograma, jer je u njihovim oštećenjima, u krckanju i preskakanju, upisana jedna povijest slušanja, a s time i jedna povijest života. Mi koji smo u ratu ostajali bez dijelova svojih fonoteka, ili bez svih svojih ploča, u stanju bismo bili prepoznati svoj primjerak među stotinama istih gramofonskih ploča. Ono mjesto na kojem se čuje krckanje iz zvučnika, to mjesto sam ja, i na tom mjestu započinje i završava jedan autobiografski roman. Zašto bi čovjek takav dio sebe dao u muzej? Ne znam što bih mislio o toj razlici: već godinama ne prestajem misliti gdje su i kod koga, kod kojeg nevoljnika i gangstera, završile najvažnije moje ploče, a Haruki Murakami sve je svoje ploče izručio muzeju. Je li baš sve? Ili čovjek na tu vrstu vlastitog pustošenja logično pristaje kad postane toliko slavan i tako poštovan u svojoj kulturi da mu sagrade onakav muzej? Bolje je ne biti poštovan, jer je s tom vrstom slave i poštovanja nemoguće pisati.

 | Author:

Ali replika sobe, ona više uznemiri. Zamislite da mjesto na kojem radite i živite neprestano postoji još negdje. I da ljudi tamo dolaze, i gledaju to mjesto, istovjetno vašemu mjestu, i da vas zamišljaju tu. Zamišljaju što mislite i osjećate, zamišljaju kako radite, dižete se od stola, prilazite prozoru, izlazite, vraćate se… I tako svakoga dana, desetine, stotine, tisuće ljudi gleda u vašu sobu, konstruira i rekonstruira vaš život. Naravno da im je nemoguće išta o vama stvarno znati, ali kradu vam dušu. I dovode vas u poziciju koja je, zapravo, suprotna poziciji pisca. Pisac, ako je pisac, čezne da živi u staklenoj sobi i staklenoj kući, tako da kroz svoje zidove uvijek može vidjeti svijet koji proučava, uhodi i prati. Ali ta staklena soba nevidljiva je vanjskom svijetu. Ovdje, u Murakamijevu muzeju, svi vide unutrašnjost njegova svijeta, a on ne vidi ništa. I ništa ga se, izgleda, i ne tiče.

 | Author:

Živimo u vrijeme olake stvarnosti i paperjastih medija. Svake godine izvijeste nas kolike su šanse da Haruki Murakami dobije Nobelovu nagradu. Često, on je favorit u tim njihovim čudnim i neutemeljenim izvještajima. Činjenica je, međutim, ako činjenice uopće postoje, da Murakami tu nagradu neće dobiti. On je najveći i najvoljenijih aerodromski, putnički, čekaonički, plažni, menadžerski, interkulturalni pisac našega doba. On je taj živi most između Japana i McDonald’sa. I između Japana i Raymonda Carvera i Franza Kafke. Murakami je džins Japanac, istinski znalac jazza, čovjek koji je dubinski proživio sva iskušenja i avanture zapadne civilizacije u dvadesetom stoljeću. Šezdesetosmaš, pripadnik beat-generacije, iskušenik Hladnoga rata i konzument američke masovne kulture, rođeni Holivuđanin, on je sve ono što idealtipski Euro-Amerikanac jest, samo još malo jače, naglašenije, pretjeranije. S druge, pak, strane, za svoje europske čitatelje, za Balkance s ozbiljnijim intelektualnim pretenzijama, Murakami je produhovljeni misionar s Dalekog istoka, Japanac, Kurosava i Mišima za nezahtjevnu i površnu publiku, naša veza s kosookim svijetom, s kojim kontakte uspostavljamo samo preko joge, reikija i Murakami Harukija.

 | Author:

Pritom, on je pisac koji mi uopće nije mrzak. Barem dva njegova djela, “Kafku na obali mora” i “1Q84”, naravno u srpskim prijevodima i u izdanju beogradske Geopoetike, jer Srbi u Murakamijevu slučaju nisu bili ignoranti, pa su njegove knjige prevodili s japanskog, zaista volim, i držao bih ih na polici s ozbiljnim knjigama, kad bi moja biblioteka bila hijerarhijski nanizana. Neke druge knjige u meni su izazivale mučninu. Teško podnosim Murakamijeve kratke priče, želudac mi ne podnosi njegovu “Norvešku šumu”, gadno mi je od njegovih kulturoloških i popkulturnih refleksija, i od te silne površne lakoće s kojom on obuhvaća sav poznati svijet. Ali od vlastite prezasićenosti - kao da kusam majonezu s nečim, a zatim udarim po baklavama - Murakamijevim književnim svjetovima, mnogo mi teže pada prezir ovdašnjih kandidata za vječnost pred Murakamijem. Zbog nečega, ta čeljad koja trži Zapadu svoj život iza željezne zavjese, patnje pod Tuđmanovom diktaturom i svu žensku muku balkanskoga patrijarhata, i utjeruje svoje čitateljstvo u senzaciju besprekidnog i doživotnog grizodušja i krivnje, prezire iz dubina svojih praznih i proračunatih duša upravo Harukija Murakamija, koji, istina, nikad nije želio biti istočnoeuropski disident i egzilant, ali je, eto, želio biti Euro-Amerikanac u trapericama i s beskrajno dugom playlistom probranih jazz komada, od Milesa Davisa do Dmitrija Šostakoviča. Te naše žene i muškarci, kandidati za istočnoeuropske murakamije, preziru ovoga jedinog japanskog Murakamija. Pa nije li to razlog da ga napokon zavolimo?

Pretpostavljam da nikad neću kročiti u njegov muzej. Premda bih došao s poštovanjem. Izbjegao bih repliku njegove radne sobe - volim pornografiju, ali druge vrste! - i zaputio bih se u slušaonicu. I onda bih na gramofon stavljao Murakamijeve ploče, tražio na njima oštećena i izgrebana mjesta, i u krckanju iz zvučnika nalazio bih ono što nam je zajedničko, i što me navodi da ga branim pred ignorantima. Premda je i ta moja obrana ganutljiv primjer kulturne inferiornosti. Kao kad gladni dječak iz Eritreje brani koncepte restorana s Michelinovom zvjezdicom.
 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.