Knjiga "Krimići, filozofija i društvena kritika" francuskog politologa Philippea Corcuffa zanimljiva je iz više razloga, ponajprije zbog toga što spaja jedan popularni književni žanr, kao što je to kriminalistički roman, i političku filozofiju. Također, književno-teorijska djela o krimićima na ovim prostorima su prava rijetkost. Najpoznatije su knjige "Principi krimića" Igora Mandića i "Sve što znam o krimiću" Pavla Pavličića. (Dijelovi ovih knjiga objavljivani su i kao predgovori u kultnoj Vjesnikovoj ediciji Trag.) Knjigu je objavio AGM u svojoj Biblioteci XXI S, u prijevodu Vlatke Valentić. Knjiga je u osnovi podijeljena na dva dijela. U prvom se Corcuff bavi američkim noir romanom, žanrom koji je tridesetih utemeljio Dashiell Hammett. Ovaj dio zahvaća prije svega američku književnost, kako stariju, Dashiella Hammetta, Rossa Macdonalda ili Davida Goodisa, tako i suvremenu, Jamesa Crumleyja, Jamesa Leeja Burkea, Jamesa Sallisa, Dennisa Lehanea, i Corcuff u njemu dovodi u vezu krimiće, filozofiju i kritičku sociologiju. Drugi dio knjige sastoji se od kolumni koje je Corcuff pisao za internetsku stranicu Le Zebre.
Svaka započinje kratkim ulomkom iz krimića, preko kojega autor progovara o društveno-političkoj zbilji Francuske. Dolazi do zaključka da se preko krimića na najbolji način može opisati suvremena stvarnost. Ide toliko daleko da na jednome mjestu tvrdi da krimići danas zauzimaju mjesto koje su u 19. i 20. stoljeću zauzimala velika, kanonizirana književna djela. Pozivajući se na francuskog autora krimića Jeana-Patricka Manchettea (1942. - 1995.), začetnika takozvanog francuskog "novog krimića" s početka sedamdesetih godina, koji je krimiće nazvao "velikom moralističkom književnošću našega vremena", a Flauberta i Maupassanta pionirima noira, Corcuff ovoj vrsti proze pripisuje kritičko-realistički pristup i posvećenost "društvenoj intervenciji s obiljem nasilja". Benoit Tadie, sveučilišni profesor i stručnjak za američku književnost, smatra kako je noir odvojak kriminalističke proze koji obrađuje "pitanja smisla u suvremenim zapadnim društvima od početka 20. stoljeća nadalje".
Poster klasika 'Anatomija jednog umorstva' Otta Premingera iz 1959
"Kroz prizmu zločinačkog nasilja govori o stranputicama Zapada, o nekontroliranim mijenama industrijskih društava, njihovu moralnom rasulu, propadanju njihovih institucija, slomu vjerovanja - i o samoći čovjeka koji ostaje bez orijentira u svijetu koji su pravda i istina napustile. Postavlja jednadžbu odnosa zla i moderniteta, pri čemu očituje osjećaj pojedinčeva otuđenja i kolektivne izmještenosti", napisao je Tadie o američkom noiru.
Corcuff odmah na početku naglašava razliku između klasičnih kriminalističkih priča, u kojima je u prvom planu zagonetka, i noira. U klasičnom krimiću zločin remeti pravni postupak, koji treba ponovno uspostaviti otkrivanjem krivca, dok je on u američkom noiru privremen i sam sebi proturječi: "Drugim riječima, Zlo povijesno gledano pobjeđuje. Dominacija zla društvena je i politička. Društvenu i političku vlast provode nitkovi".
Po sociologu Lucu Boltanskom, koji je analizirao Doyleov serijal o Sherlocku Holmesu i Simenonov o inspektoru Maigretu, "izvorni kriminalistički roman" prikazuje sukob "između korjenito nejednakih društvenih klasa koje tvore naciju i nepristrane i svemu nadređene države koju utjelovljuje policajac kao predstavnik državne uprave".
"Ako 'izvorni kriminalistički roman' umnogome nastupa društveno konzervativno, američki krimić profilira se kao nositelj društvene kritike, i to globalne društvene kritike koja pritom raskida s drskim totaliziranjem, društvene kritike liberterskog raspona koja napada i kapitalizam i državu kao utjelovljenje totalizacijskih nastojanja", tvrdi Corcuff.
U prvi plan stavlja nekoliko ključnih elemenata koji određuju noir krimiće, prije svega etiku, čiji svijet karakterizira opća pokvarenost, pri čemu su istražitelji, što je zajedničko svim autorima kojima se Corcuff pozabavio u svojoj analizi, svojevrsne moralne vertikale društva, što je izravno povezano sa smislom ljudske egzistencije. I istražitelje i likove iz romana progoni stalni osjećaj besmisla. Tipičan primjer svojevrsnog egzistencijalizma unutar noira predstavljaju romani Davida Goodisa, od kojega je na hrvatskom dostupan tek roman "Provalnik", koji Corcuff doduše ne spominje, ali u kojem je vidljivo sve ono što autor želi reći o ovom pristupu. Vješti provalnici u ovom romanu prikazani su nimalo glamurozno, što je nekakav temeljni trend u ovom tipu romana, već kao duboko frustrirane i nesigurne osobe.
Od suvremenih autora u ovoj su knjizi najzastupljeniji Dennis Lehane i James Lee Burke. Od ove dvojice, ovdašnjoj javnosti mnogo je poznatiji Lehane, po čijim su romanima snimljena dva iznimno gledana filma: "Mistična rijeka" Clinta Eastwooda iz 2003. i "Otok Shutter" Martina Scorsesea iz 2010. godine, iako je Burke, po mojemu mišljenju, u svojoj kritici društva i kapitalizma otišao dalje, pogotovo u romanu "Srušeni limeni krovovi", kojim se Corcuff ne bavi, čija se radnja odvija u New Orleansu u vrijeme i nakon što je uragan Katrina poharao šire područje toga grada. Glavni junak Burkeovih romana je Dave Robicheaux, vijetnamski veteran i bivši policajac iz New Orleansa, koji se neprestano bori sa sablastima alkoholičarske prošlosti i posttraumatskim sindromom.
Ava Gardner u klasiku 'The Killers' Roberta Siodmaka iz 1946. Neizbježni lik noir filmova je - femme fatal.
"Korporacije s vezama dobile su poslove za tisuću dolara po kvadratnom metru, a platili su kooperantima dvadeset dolara po kvadratnom metru. U međuvremenu, u grad su doveli pedeset tisuća radnika koji nisu članovi sindikata, većinom s Kariba, kojima je rad plaćen od osam do devet dolara po satu. Zašto razbijati glavu time? To je neizbježno. Odmah nakon Katrine postalo je jasno da je uništenje New Orleansa produžena nacionalna tragedija i vjerojatno buduća američka prekretnica u povijesti političkog cinizma", stoji na jednome mjestu u tom romanu.
S druge strane, Lehane se opsesivno bavi rasnom problematikom Bostona, u kojemu se odvija radnja većine njegovih romana: "Kod Lehanea, sociološka dimenzija gradskim četvrtima daje povijesni pečat i pridonosi novoj kartografiji koju iscrtava dotok novih populacija i društveni uspon starijih. Dimenzija 'društvene klase' tu se tijesno povezuje s 'etničkom i rasnom' dimenzijom, kao u nizu suvremenih socioloških radova koji se oslanjaju na američke društvene znanosti. Građevni materijal smisla upisuje se u društvene, klasne i rasno obilježene odnose".
Corcuff piše kako je konformistička Francuska prožeta licemjerjem na isti način kao i Amerika rasne segregacije iz romana Denisa Lehanea: "Ondje je crno boja društvenog izgona. Ovdje mete društvene i etničke diskriminacije nazivaju 'Arapima' i 'muslimanima'. A kad bijes protiv svakodnevnog društvenog nasilja izražava nasilje vatrom, što možemo razumjeti, iako ne odobravamo, muljavi političari samo zaoštravaju floskule".
Krimići, filozofija društvena kritikaPhilippe Corcuff, AGM, Prijevod: Vlatka Valentić
Lehane u svojem romanu "Piće prije rata" o sličnoj problematici u Americi piše na sljedeći način: "Čitava jebena država puna je groznih, nesretnih, zbunjenih, ljutitih ljudi, i nitko nema dovoljno pameti da se iskreno 'pozabavi' vlastitim prilikama. I ne mogu da shvate zašto su tako sjebani, pa prebace krivicu na nekoga. Crnčuge, Židove, bijelce, Kineze, Arape, Ruse, one koji zagovaraju pravo na abortus, i one koji podržavaju pravo na život, koga bilo?".
U književnom smislu, i Lehane i Burke poprilično zaostaju za starijim uzorima. Lehaneov humor je usiljen i površan, za razliku od primjerice Chandlera, Hammetta, ili Rossa Macdonalda, dok je Burkeov Dave Robicheaux naprosto cijepljen od humora. Zaostaju i za nekim suvremenim autorima koji se ovdje rubno spominju, poput Jamesa Ellroya, čijim se ulomkom iz ranog romana "Krvavi mjesec" Corcuff poslužio u jednoj svojoj kolumni. Jean-Patrick Manchette proglasio je 1987. "Krvavi mjesec" jednim od najznačajnijih noir romana desetljeća, "zbog visokog intelektualnog dometa, stilske vještine i, balistički rečeno, strahovite zaustavne moći". Nažalost, ovaj roman još, koliko znam, nije preveden na hrvatski.
Nedostaje, po mojemu mišljenju, još jedan vrlo važan suvremeni autor. Riječ je Elmoreu Leonardu, koji u svom serijalu o saveznom šerifu Raylanu Givensu, čija se radnja odvija u Kentuckyju, nevjerojatno sugestivno, gotovo tarantinovski, opisuje endemsko nasilje i rasizam ruralne Amerike. (Uzgred, po ovom serijalu snimljena je sjajna serija "Pravednik", koju je producirao sam Leonard, a koji je ujedno i jedan od scenarista. Serija ima šest sezona i ostat će upamćena po nevjerojatnoj glumi Waltona Gogginsa, koji se proslavio ulogom šerifa Chrisa Mannixa u Tarantinovoj "Mrskoj osmorci".)
"Krimići, filozofija i društvena kritika" Philippea Corcuffa važna je i nezaobilazna knjiga, pogotovo danas, u krhkom svijetu u kojem kritiku zamjenjuje općeprihvaćena društvena laž. Čini mi se da nije nimalo pretjerana ocjena koju je dao Jean-Patrick Manchette da su krimići "velika moralistička književnost našega vremena".
