Njemački nobelovac Heinrich Böll, čiji su ratni romani obilježili takozvanu "Trümmerliteratur" ("Književnost razvalina"), koja je nastajala u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, svoj roman "Gdje si bio, Adame?" započinje riječima njemačkog pisca i prevoditelja Theodora Haeckera (1879. - 1945.): "Svjetska katastrofa može poslužiti mnogočemu, pa i tome da se nađe alibi pred Bogom. Gdje si bio, Adame? Bio sam u svjetskom ratu". Haecker je bio prevoditelj Kierkegaarda i kardinala Newmana na njemački. Napisao je esej "Kierkegaard i filozofija unutarnjosti" 1913. godine, u vrijeme kad je malo tko čuo za Haeckera, a još manje za Kierkegaarda. Nakon toga preveo je Newmanovu "Gramatiku pristanka" i postao, 1921., rimokatolički obraćenik. Ostao je upamćen po dosljednom protivljenju nacističkom režimu i vezama s njemačkim pokretom otpora. Od 1935. nije mu bilo dopušteno javno govoriti, a od 1938. zabranjeno mu je objavljivati knjige. U to vrijeme napisao je svoje najvažnije djelo, "Dnevnik u noći", odakle je Böll preuzeo moto romana "Gdje si bio, Adame?". Alexander Dru, koji je preveo na engleski "Noćni dnevnik", opisao je Haeckerovo djelo kao "posljednje svjedočanstvo istine i ispovijest vjere koja je spontani odgovor na određeni trenutak u povijesti". U uvodu Druova prijevoda, Jacques Maritain je napisao: "Theodor Haecker bio je čovjek dubokog uvida i rijetkog intelektualnog integriteta - Vitez vjere da upotrijebimo Kierkegaardov izraz. Svjedočanstvo ovog velikog kršćanina ima izvanrednu vrijednost". Haecker je intelektualnim i etičkim integritetom gotovo proročanski najavio krah Hitlerova režima i "Književnost razvalina" kao njegovu izravnu posljedicu.
Njemački pisac, dramatičar i pjesnik Wolfgang Borchert slovi kao jedan od najznačajnijih predstavnika "Književnosti razvalina". Rođen je 1921. godine u u Hamburgu, kao jedino dijete učitelja Fritza Borcherta, koji je također radio i za dadaistički časopis Die Rote Erde, i Herthe Borchert, koja je radila za hamburški radio i bila poznata po svojoj dijalektnoj poeziji. Borchert se opirao obveznom sudjelovanju u radu stranačkog omladinskog krila, Hitlerjugendu, iz kojeg je, nakon više propuštenih sastanaka, izbačen. U svojim predratnim djelima pobunio se protiv nacističke diktature, zbog čega ga je u travnju 1940. uhitio Gestapo, ali je ubrzo pušten, nakon čega je uzimao sate glume. U ožujku 1941. pridružio se putujućoj kazališnoj družini Landesbühne Ost-Hannover, ali je već nakon nekoliko mjeseci, kao dvadesetogodišnjak, mobiliziran i poslan na Istočni front, gdje je vidio sve užase rata i svjedočio brojnim žrtvama u bitkama i onima pretrpljenima zbog hladnoće, gladi i neadekvatne opreme. Dana 23. veljače 1942. vratio se sa stražarnice na ruskom frontu bez srednjeg prsta lijeve ruke. Tvrdio je da je iznenadio ruskog vojnika, upustio se u sukob prsa u prsa, da mu je puška opalila u borbi i ranila ga. Njegov nadređeni, optužujući ga za pokušaj izbjegavanja vojne službe samopovređivanjem, dao ga je uhititi i smjestiti u izolaciju. Na suđenju, vojni tužitelj zatražio je smrtnu kaznu, ali sud je povjerovao Borchertovoj verziji te je proglašen nevinim. Borchert je na Istočnom frontu zadobio ozebline i infekciju hepatitisom. Prebačen je u tranzitni logor u Koblenzu, gdje je, 1943., prepričavao parodije na račun nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa, zbog čega je osuđen na devet mjeseci zatvora. Vratio se u Hamburg na kraju rata, 1945., teško bolestan, zaražen fatalnom infekcijom jetre. Umro je 1947., s navršenih 26 godina. Cjelokupno svoje djelo, po kojemu je ostao upamćen, napisao je za dvije godine, u bolesničkoj sobi. Pisao je pjesme, priče i kazališne komade u kojima je progovorio o svojem ratnom iskustvu. Njegovo najpoznatije djelo je drama "Vani pred vratima" ("Draußen vor der Tür"), koju je napisao ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Borchert je na Istočnom frontu zadobio ozebline i infekciju hepatitisom. Prebačen je u tranzitni logor u Koblenzu, gdje je, 1943., prepričavao parodije na račun nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa, zbog čega je osuđen na devet mjeseci zatvora
Heinrich Böll, koji je poveznica između Haeckera i Borcherta, dvojice ljudi sličnih tragičnih sudbina i intelektualne nepokolebljivosti, bio je fasciniran djelom Wolfganga Borcherta: "Bio je jedna od žrtava, iza praga rata dan mu je kratak rok, da kaže tim, milošću povijesti preživjelim, što mrtvi, kojima je i on pripadao, nisu više mogli reći: da su njihova tromost, njihova ravnodušnost, njihova mudrost, njihove laskave riječi, najveća laž. Glupi patos zastava, tresak počasnog pucnja i dosadni heroizam žalobne koračnice - sve je to tako svejedno mrtvima. Beckmannov dijalog s anonimnom pukovnikom u 'Vani pred vratima' teži je od svake humane ravnodušnosti, teži od Pilatova umornog slijeganja ramenima. U tom dijalogu polaže račune, traži odgovornost za jedanaest očeva, sinova, braće, jedanaest od više milijuna - ali Beckmann ne dobiva odgovor, teret ostaje na njegovim leđima, i oni ga šalju u hladni prostor ravnodušne povijesti, gdje cvijeće koje mrtvi više ne vide i kruh koji više ne jedu nemaju značenja".
(Heinrich Böll se odbio pridružiti Hitlerjugendu tijekom 1930-ih. Početkom Drugog svjetskog rata je mobiliziran. Služio je u Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i Sovjetskom Savezu. Tijekom ratne službe Böll je četiri puta ranjen i obolio je od tifusa. U travnju 1945. zarobili su ga vojnici američke vojske i poslali u logor za ratne zarobljenike.)
Knjiga "Generacija bez oproštaja", izbor iz priča, koliko mi je poznato, prva je Borchertova knjiga prevedena na hrvatski. Knjigu je objavio Neolit u prijevodu Branke Grubić. (U bivšoj Jugoslaviji objavljena je 1967., u prijevodu Ivana Ivanjija, Borchertova knjiga "Maslačak i druge priče".) Iskustvo rata fatalno je obilježilo Borchertovo djelo: slike s fronta, životi zarobljenika, povratak s fronta u uništenu Njemačku, trauma krivnje... U "Pričama iz čitanke" Borchert s gorkom ironijom opisuje indoktrinaciju mladih:
"Kuglana. Dva su muškarca razgovarala.
Što je to, profesore, crno odijelo. Smrtni slučaj?
Nikako, nikako. Bio na svečanosti. Dečki idu na bojišnicu. Održao kratak govor. Spomenuo Spartu. Citirao Clausewitza. Naveo nekoliko pojmova: čast, domovina. Zadao im da čitaju Hölderlina. Sjajna svečanost. Prekrasna. Dečki su pjevali: Bog koji učini da željezo raste. Oči su blistale. Veličanstveno. Baš veličanstveno".
Borchert je rođeni pisac, s raskošnim talentom kakav se rijetko viđa. U priči "Preostaje samo još jedno" pokazuje kako i u formi prezrenog pamfleta mogu nastati vrhunska književna ostvarenja:
"Ti, znanstveniče u laboratoriju. Ako ti sutra zapovjede da izumiš neku novu smrt protiv života, preostaje ti samo jedno:
Reci: NE!
Ti, pjesniče u svojoj sobici. Ako ti sutra zapovjede da više ne pišeš ljubavne pjesme, nego pjesme o mržnji, preostaje ti samo jedno:
Reci: NE!".
Borchert pri kraju ove priče gradi apokaliptičnu viziju svijeta, koja podsjeća na skicu za distopiju, u kojoj zapravo opisuje Njemačku po završetku Drugog svjetskog rata. Najpotresnija priča u zbirci je nesumnjivo "Ali štakori noću spavaju". Govori o dječaku Jürgenu koji stražari na groblju, da štakori ne pojedu tijelo njegova mlađeg brata: "Moj mali brat, naime, on leži tu dolje. Tu. Jürgen je štapom pokazao srušeni zid. Našu je kuću pogodila bomba. Odjednom je u podrumu nestalo svjetla. I on je nestao. Zvali smo ga. Bio je mnogo manji od mene. Imao je samo četiri godine. Mora biti negdje ovdje. On je mnogo manji od mene".
Naslovna zbirka priče, "Generacija bez oproštaja", svojevrsni je manifest generacije kojoj je Drugi svjetski rat fatalno odredio sudbinu, što je, čini mi se, jedinstveni primjer u povijesti književnosti, gdje se ta generacija opisuje isključivo kao bezimeno topovsko meso, što na svoj način govori o beskrajnoj empatiji i humanizmu Wolfganga Borcherta: "Mi smo generacija bez povezanosti i bez dubine. Naša je dubina ponor. Mi smo generacija bez sreće, bez zavičaja i bez oproštaja. Naše je sunce slabog sjaja, naša ljubav jeziva i naša je mladost bez mladosti. I mi smo generacija bez granica, bez kočnica i bez zaštite - izbačena iz ogradica za igru djetinjstva u svijet, koji su nam pripremili oni koji nas zbog toga preziru. Ali oni nam nisu dali Boga koji bi nam mogao zaštititi srca u vrtlogu vjetrova ovoga svijeta. Tako smo mi generacija bez Boga, jer smo mi generacija bez korijena, bez prošlosti, nepriznata".
Generacija bez oproštaja, Wolfgang Borchert, Neolit. Prijevod: Branka Grubić
U priči "Ovo je naš manifest", koja je svojevrsni kontrapunkt "Generaciji bez oproštaja", Borchert piše: "Nikad se više nećemo postrojiti na zvižduk ni reći 'naravno' na povik. Topovi i narednici više ne grme. Plakat ćemo, srati i pjevati kad budemo htjeli. Ali više nikad nećemo pjevati pjesmu o tenkovima što riču i pjesmu o runolistu. Jer tenkovi i narednici više ne riču, a runolist je strunuo ispod krvave pjesme. I nijedan general neće nas oslovljavati s 'ti' prije bitke. Prije strašne bitke. Osluhni buku tih ponora. Gušiš li se? Čuješ li kaotični koral Mozartovih melodija i kantata Hermsa Niela1? Čuješ li još Hölderlina? Prepoznaješ li ga, izbezumljenog krvlju, kostimiranog i ruku pod ruku s Baldurom von Schirachom (zapovjednik Hitlerjugenda, op.a.)? Čuješ li pjesmu običnog vojnika? Čuješ li džez i luteransku pjesmu?".
Književno djelo, čija se radnja odvija tijekom Drugog svjetskog rata, koje se najviše približilo formi generacijskog manifesta, po uzoru na Borcherta, sigurno je spomenuti roman "Gdje si bio, Adame?", u kojem Böll opisuje povlačenje Wermachta iz Istočne Europe pri kraju rata, koji započinje u duhu Borchertove proze: "Najprije mimo njih prođe veliko, žuto tragično lice: bio je to general. Činio se umoran. Pa premda su znali da križ oko vrata generala ne znači mnogo, ipak ih obeshrabri što to nema. Taj mršavi žuti generalski vrat bez uresa izazivao je pomisao na izgubljene bitke, neuspjela povlačenja, na prijekore...".
U priči "Maslačak", čija se radnja odvija u zarobljeničkom logoru, Borchert stvara beznadnu slika svijeta kakva se rijetko može susresti u književnosti: "Ti, broj 432, mali čovječe, ne daj da te opije noć! Tvoj je strah sa mnom u ćeliji, nema ničega drugog! Strah i noć. Ali strah je čudovište i noć može postati jeziva poput sablasti kad smo sami s njom".
Borchertova "Generacija bez oproštaja", iako napisana u grču i u utrci s vremenom, bez homogenog, ujednačenog stila, nesumnjivo spada u red velike književnosti 20. stoljeća, kao njegov krvavi rezime. Ako je s 25 godina napisao jednu ovakvu knjigu, ostaje nam samo zamišljati do kojih bi visina dosegnuo Wolfgang Borchert da se sudbina nije tako surovo poigrala s njim.
