Nakon Drugoga svjetskog rata većina komunističkih režima istočne Europe pornografiju je smatrala politički sumnjivom pojavom, karakterističnom za dekadentni kapitalistički Zapad. U zemljama poput Sovjetskog Saveza, Istočne Njemačke, Rumunjske ili Čehoslovačke pornografski sadržaji bili su zabranjeni ili strogo cenzurirani, a njihova distribucija uglavnom se odvijala ilegalno. Seksualnost se u službenom diskursu tolerirala prvenstveno u funkciji reprodukcije i obitelji, dok je javno prikazivanje erotike smatrano društveno nepoželjnim ili ideološki neprihvatljivim. Jedna je komunistička zemlja krenula drugačijim putem. Nakon gospodarskih reformi i otvaranja prema Zapadu, u Jugoslaviji se postupno razvio specifičan model socijalističkog društva koji je bio znatno liberalniji od ostatka istočnog bloka. Već tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, erotika je postala prisutna u masovnim medijima, filmovima, popularnoj kulturi i tisku.
Časopis Start redovito je objavljivao aktove i erotske fotografije, a seksualnost je polako postala legitimna tema javnih rasprava, od seksualnog odgoja do ženskih prava. Vrhunac tog procesa dogodio se tijekom osamdesetih, kada su se na kioscima počeli pojavljivati specijalizirani erotski časopisi, a pojedina kina počela prikazivati porno-filmove. Ljubljansko kino Sloga, prikladno smješteno u blizini željezničkog kolodvora, postalo je u jesen 1987. prvo ‘službeno’ kino u socijalističkoj Jugoslaviji koje je prikazalo hardcore pornić. Direktorica Ljubljanskih kinematografa Melita Novljan to je predstavila kao znak društvene modernizacije i približavanja Zapadu, a publika je pokazala da za takav sadržaj postoji golemo zanimanje. Potražnja je bila tolika da su se cijene ulaznica udvostručile, što se odrazilo i na osobne dohotke zaposlenika. Uspjeh Sloge potaknuo je pravi val otvaranja porno-kina. Tijekom proljeća 1988. pornografski programi pokrenuti su u Zagrebu, Osijeku, Puli i Titogradu. U osječkom kinu Papuk prikazivan je američki pornić “U slast”, a najburnije reakcije zabilježene su u Puli. Otvaranje porno-programa u kinu Istra, nedaleko od Arene, izazvalo je peticije i prosvjede dijela građana, među kojima su bili i nastavnici marksizma. Napetost je kulminirala glasinom da će se jedan profesor marksizma javno spaliti u znak protesta, no nakon njegova demantija situacija se smirila, a kino je otvoreno filmom “Začin Miamija”. Pritom nije prošla nezapaženom činjenica da su upravo Puležani i drugi Istrani godinama bez problema pratili puno eksplicitnije sadržaje preko talijanskih televizijskih programa. U Zagrebu je sve prošlo znatno mirnije. Kino Lika uvelo je noćne porno-projekcije za starije od 16 godina, a prvi film na programu bio je “Bordello: Kuća izlazećeg sunca” američkog producenta i redatelja filmova za odrasle Chucka Vincenta.
Takav stupanj tolerancije bio je gotovo nezamisliv u većini drugih socijalističkih država. Ipak, jugoslavenska liberalizacija nije značila potpunu slobodu. Vlasti su i dalje reagirale kada su procijenile da sadržaj prelazi političke ili društvene granice dopuštenoga: prostor seksualne slobode bio je znatno širi nego drugdje na istoku Europe, ali nikada nije bio potpuno izvan dosega države. Granice dopuštenog nisu se međutim širile same od sebe. Pomicali su ih pojedinci koji su svjesno testirali sustav - izdavači, novinari, fotografi, producenti, poduzetnici - nerijetko riskirajući sudske procese i javne osude. Njihovo djelovanje izazivalo je polemike, zabrane i ideološke kampanje, ali je istodobno otvaralo prostor za rasprave o cenzuri i slobodi izražavanja. Jedan od tih pojedinaca bio je i Zvonimir Maycug, autor prvog pornografskog filma u socijalističkoj Jugoslaviji.
“Ja sam režiser na lošem glasu u ovom gradu. Zagreb nije New York od 20 milijuna ljudi, ovdje se sve brzo pročuje. Čim negdje dođete i čuju ime Zvonimir Maycug, uslijedilo bi: ‘Aha, ti si taj.’ I tu bi razgovor uglavnom završio. Doviđenja”, govori mi Maycug, s kojim sam se sastao jednog toplog, gotovo ljetnog prijepodneva u simpatičnom zagrebačkom restoranu. Danas 67-godišnjak, Maycug je posljednji film snimio prije točno tri desetljeća, a u međuvremenu se uspješno bavio i bavi ugostiteljstvom, što je možda i razlog da na prvi pogled djeluje mlađe od svojih godina. U svakom slučaju, kao autor “Oaze”, prvog jugoslavenskog pornića, sredinom osamdesetih godina bio je persona non grata u kulturnim krugovima, a to se nije promijenilo ni kad je sredinom devedesetih snimio prvi hrvatski gay film - danas kultnu “Kalvariju” - koji su kritičari proglasili “remek-djelom trasha” i filmom koji “obavezno treba pogledati jer nećete vjerovati da postoji dok ga ne vidite”. O kvaliteti njegovih filmova može se raspravljati, no zasluge za širenje seksualnih, ali i svih drugih sloboda, nitko mu ne može oduzeti.
Svojim prvim pornografskim filmskim uratkom, dakako, nije težio velikim umjetničkim dosezima. Maycugov glavni cilj bio je preispitati tadašnje društvene norme, zaraditi puno novca i postati slavan. “Kao i svaki mladi čovjek s ambicijama, uvijek sam htio više. Htio sam biti poznat, imati novca, pojavljivati se u novinama i na televiziji. Puno toga mi se ostvarilo, ali uvijek sam želio još. Mislim da u životu morate puno željeti i imati velike snove. Ja sam ih imao i stalno sam si postavljao nove ciljeve.” Snimanje je održano u rujnu 1984. godine, no film nikada nije dovršen, ali je zato - zabranjen. “Bili smo mladi i neiskusni”, govori Maycug. “Nismo znali da bismo vjerojatno izbjegli probleme da smo laboratorijsku obradu i tonsku postprodukciju radili u Beogradu. Tamo bi film vjerojatno prošao bez prepreka i uspjeli bismo ga plasirati na tržište. No sve smo radili u Jadran filmu. Tamo nas je netko cinkao i film je zabranjen.” Danas kaže da i nije bila riječ o pravom pornografskom filmu. “To je više bila parodija na porno. Nismo mogli postići estetske kriterije pravog porno-filma. No ključno je bilo da ima golotinje jer smo znali da će sve što u sebi ima riječ porno u Jugoslaviji eksplodirati”, kaže Maycug. Sudac Općinskog suda u Zagrebu Ranko Marijan ocijenio je međutim da je riječ o pravoj pornografiji - nikako o parodiji - te je film zabranio, a autora je osudio na tri mjeseca zatvora uvjetno, uz rok kušnje od dvije godine. “U ime naroda! Okrivljeni Majcug Zvonimir kriv je što je od 13. do 17. rujna 1984. godine u Zagrebu, u Oporovečkoj 21, te na točno neutvrđenim otvorenim prostorima na području grada, u cilju prodaje, snimio na 16 mm filmskoj kolor-traci, prema vlastitom scenariju, radni materijal za film ‘Oaza’, u dužini od 1624 metra i trajanju od oko 3 sata, s nizom scena pojedinačnih spolnih odnosa jedne žene s trojicom muškaraca, tako da je pritom kamerom registrirao prodiranje muških spolnih organa u ženski, scene oralnog seksualnog odnosa glumaca u filmu, neprekidno pritom snimajući u prvom planu spolne organe, pa je tako, prikazavši na vulgaran način intimne odnose, napravio film kojem je jedini cilj prikazati različite načine seksualnog odnosa između muškaraca i žene, a radi zadovoljavanja seksualne pohote širokog kruga osoba...” Maycug nije imao primjedbi na takav eksplicitan opis svog filma, no branio se da je bila riječ o radnom materijalu koji u tom obliku nikada ne bi izašao u javnost. “To što me terete na osnovu radne kopije izgleda mi kao gonjenje književnika na osnovu radnog rukopisa za buduću knjigu.”
Danas se prisjeća da je prema presudi film trebao biti uništen, no to nikada nije napravljeno. “Kad se 1991. raspala Jugoslavija, šef laboratorija Jadran filma priznao mi je da nije provedena sudska odluka o uništenju materijala. Nisu mi ga vratili, ali ga nisu ni uništili. Tada mi je rekao da dođem po negativ i radim s njim što želim. Negativ i danas postoji. Problem je samo u tome što smo prije zabrane snimili tek oko 70 posto filma. Preostalih 30 posto nikada nismo dovršili jer je produkcija u međuvremenu bila zaustavljena”, govori Maycug. S pronalaskom glumaca za prvi jugoslavenski pornografski film nije međutim imao nikakavih problema. “Objavili smo audiciju u Večernjem listu za ženske uloge u erotskim scenama, a glavni je uvjet bio da nisu sramežljive i da se mogu skinuti do gola. Na audiciju se javilo nekakvih tridesetak žena. Sve smo ih slikali gole. Sve su htjele glumiti, ali naravno, izabrali smo samo jednu koja nam je trebala. Za muški dio ekipe nismo ni imali audiciju. To su bili prijatelji koji su, naravno, šakom i kapom prihvatili da se skidaju i rade to što su radili”, smije se Maycug. Fabula filma nije bila osobito kompleksna: seksualno oslobođena žena ulazi u vezu s provincijskim slikarom, a nakon što ga ubije, pronalazi novog ljubavnika, starijeg seoskog muškarca. “Glumica je bila iz Osijeka. Sve te scene ljudi su s njom isprobavali i prije nego što su se uključile kamere, tako da je bila dobro pripremljena. Uostalom, voljela je to raditi. Problem je nastao nakon snimanja filma. Udala se negdje u Bosnu i govorila da je filmska glumica, ali budućem mužu nije rekla u kakvom je filmu glumila. Kad je izbila sva tarapana oko zabrane filma i kad su o tome počele pisati novine diljem Jugoslavije, pretpostavljam da taj brak više nije bio baš sretan.”
Nekoliko godina nakon “Oaze” dogodila se već spomenuta liberalizacija pornografije, pa je Maycug zaključio da je došlo vrijeme da snimi još jedan pornić. “Došli smo na ideju da opet snimimo neki malo provokativniji film na kojem bi konačno uspjeli nešto zaraditi”, govori. “Onda je ekipa rekla da ne trebamo izmišljati toplu vodu i pisati novi scenarij pa gubiti vrijeme. Tako smo 1988. ponovno snimali ‘Oazu’, ali s novim glumcima iz čitave bivše Jugoslavije. Glavnu mušku ulogu igrao je Šerif Aljić iz mostarskog kazališta, a žensku jedna Dragica iz Murske Sobote. Tako da je to, na neki način, bila koprodukcija Hrvatske, Bosne, Srbije i Slovenije”, smije se. Ovoga puta Maycug je bio oprezniji pa je razvijanje filma i tonsku obradu radio u Beogradu. Film ipak nikada nije prikazan u kinima jer ga je bilo preskupo prebacivati na 35-milimetarske kopije, a tada su se u jugoslavenskim kinima ionako već masovno prikazivali ‘pravi’ pornići. “Film smo snimili na šesnaestici i odmah ga prebacili na video.” Umjesto u kinodistribuciji, film je završio na VHS-u, te je u prvih šest mjeseci prodano nekoliko tisuća videokazeta. “Prodavali smo ih izravno. Reklamirali smo se po novinama, ali ih nismo davali u trgovine jer je opet bio problem s naplatom. Radili smo oglase po svim novinama i kazete slali pouzećem. Tu smo konačno uspjeli zaraditi ozbiljnu lovu.”
Sljedeći Maycugov projekt nije bio ništa manje kontroverzan: organizirao je prvi erotski teatar u zemlji. “Predstave su bile u jednom kinu u Dubravi. Radili smo to jedan vikend, a izvođači su bili iz Bosne, Srbije i Vojvodine. Mogu reći da je to bilo jako dobro. Glumci su bili goli na pozornici, muškarci i žene, jedan seks-shop bio nam je generalni sponzor, bilo je striptiza i raznoraznih provokativnih stvari”, govori. Dodatnu pozornost projektu donio je i televizijski prilog tada mladog novinara Igora Mirkovića. “On nam je napravio sjajnu reklamu”, prisjeća se Maycug. Ohrabren prvim nastupima, mjesec dana poslije planirao je program preseliti u središte Zagreba, u kino Studentskog centra. Prodaja ulaznica već je bila počela, plakati su bili postavljeni, no projekt je u posljednji trenutak otkazan. U to vrijeme u Zagreb je na prvenstvenu utakmicu protiv Dinama dolazila beogradska Crvena zvezda, a napetosti su već bile visoke uoči nereda koji će izbiti na Maksimiru 13. svibnja 1990. “Bojali su se srpskih navijača pa smo to otkazali. Poslije više nije bilo interesa za to. Jugoslavija se raspadala.”
Jugoslavija se dakle raspala, no trebalo je proći još nekoliko godina da Maycug snimi svoj najambiciozniji i zasad posljednji film, “Kalvariju”. Pokazalo se, nažalost, da je taj film za njega bio svojevrsna kalvarija na kojoj je izgubio novac i - barem dosad - volju da se upušta u nove filmske projekte. “’Kalvariju’ smo radili jer smo opet htjeli biti u nečemu prvi. U filmu su bile gay scene kakve se dotad nisu mogle vidjeti ni u bivšoj Jugoslaviji ni u istočnoj Europi. Računali smo da će upravo te slobodnije i bombastičnije scene privući pozornost, da će se o filmu pisati i da će se prodavati. Bilo nam je važno da film dođe u novine jer ima puno filmova koji se snime, a nitko ih nikad ni ne spomene. Problem s ‘Kalvarijom’ bio je što je riječ o velikoj i skupoj produkciji koju nismo uspjeli do kraja financirati, a to se na kraju vidjelo i u samom filmu”, kaže Maycug.
Snimljena tijekom dvadesetak dana, “Kalvarija” je imala samo jednu javnu projekciju, u zagrebačkom kinu Kustošija, nakon čega je distribuirana uglavnom na domaćem videotržištu, no bez većeg uspjeha. Smatra se prvim hrvatskim filmom u kojem je prikazana istospolna veza. Radnja je daleko kompleksnija u odnosu na prethodne Maycugove filmove: čuvar staroga dvorca - inače putujući harmonikaš - živi u nesretnom braku, ima odraslu kćer, a njegova šogorica godinama je zaljubljena u njega. Tijekom jednog putovanja upoznaje mladog novinara i ludo se zaljubljuje u njega. Novinarov dolazak u stari dvorac pokreće niz događaja koji razaraju obitelj i na kraju dovode do tragedije. Film je sniman na 32 lokacije, među kojima su Plitvička jezera, dvorci Veliki Tabor i Trakošćan, Sisak te Zagreb i okolica. “Tada smo već imali nešto profesionalniju ekipu, bilo nas je stotinjak, a film smo, kao i prije, snimali na 16-milimetarskoj vrpci. Ovoga puta i postprodukciju smo radili u Jadran filmu”, prisjeća se Maycug. Ekipa bi bila još profesionalnija da je mogao dobiti sve glumice koje je priželjkivao. “Glavni organizator snimanja radio je na televiziji pa nam je preko svojih kontakata dovodio glumce. Htjeli smo angažirati profesionalne glumice iz HNK-a i u početku je sve išlo odlično. Scenarij im se sviđao, govorile su da im je zanimljiv i prihvaćale uloge. A onda ih je pokojni Filip Nola pitao: ‘Znate li vi uopće tko je Zvonimir Maycug?’ Kad su saznale o kome je riječ, u roku od 24 sata počele su otkazivati. ‘Nećemo, nećemo, nećemo’ - i tako su sve odustale.”
Maycug je smatrao da je sama istospolna tematika dovoljno provokativna za tadašnje prilike pa u film namjerno nije uključio eksplicitne scene seksa, čak ni homoseksualni poljubac, premda glumci nisu imali ništa protiv. Ni to, međutim, nije bilo dovoljno da “Kalvarija” bude prikazana na tada najvažnijem domaćem filmskom festivalu. Film je bio prijavljen za Pulu 1997. godine, ali su ga organizatori odbili uz obrazloženje da ne zadovoljava “osnovne estetske i profesionalne kriterije”. “Istina je da film nije ispao najbolje. Tehnički je to još nekako i funkcioniralo jer smo dosta rezali kadrove i ubrzavali montažu. Zato u nekim scenama film izgleda gotovo kao glazbeni spot. Ali dobro, što se može. Tada smo mislili da je to dobro i da tako treba izgledati.” Produkcija je premašila planirani budžet i na kraju stajala oko 30 tisuća dolara, što je uglavnom financirao sam Maycug. Kako je čitav projekt završio velikim financijskim gubitkom, morao je prodati kuću da otplati dugove. “Bio sam u velikom minusu, ali snašao sam se”, objašnjava danas. “Ja sam kao ptica feniks. Uvijek se rađam iz pepela”, smije se.
Redatelj Zvonimir Maycug
Prvi pornografski film, prvi erotski teatar, prvi gay film - no to ni izbliza nisu jedini pionirski pothvati za koje je Maycug zaslužan. Prije svega toga, postao je najmlađi redatelj koji je snimio cjelovečernji igrani film u Jugoslaviji, te je bio pokretač prvog erotskog tabloida u zemlji, koji je zabranjen prije prvog broja. Rođen 1959. godine u okolici Vrbovca, već u osnovnoj školi zarazio se filmom. “U školi smo imali fotosekciju i već od petog razreda slikali smo, snimali po prirodi i sami razvijali filmove. Tu sam se zarazio. Kasnije je moj brat u Njemačkoj imao mali filmski studio, kameru od osam milimetara i opremu za montažu pa sam uz njega počeo snimati. Odmah sam počeo pisati i scenarije. Htio sam biti kompletan autor.”
Nakon srednje škole želio je upisati film, ali je za to, kako sam kaže, trebalo imati debele veze. “Tada sam bio dobar s Vatroslavom Mimicom pa je pokušao urgirati da me prime na Akademiju, ali to nije upalilo. No uskoro se stjecajem okolnosti pojavila mogućnost da snimim igrani film”, govori. Maycug je objeručke prihvatio tu priliku, premda, istinu govoreći, priliku si je stvorio sam. “Oko sebe sam počeo okupljati prijatelje i poznanike i tako se cijela priča s filmom zakotrljala. Trebalo je ipak savladati profesionalnu tehniku. Jedno su amaterski super-osam formati, a drugo 16-milimetarska i 35-milimetarska filmska vrpca. Tridesetpetica nam je bila preskupa pa smo snimali na šesnaestici. Filmsku traku nabavljali smo na razne načine, a u Jadran filmu imali smo poznanike od kojih smo posudili rasvjetu i filmsku kameru.”
Prva Maycugova filmska ideja dala je naslutiti u kojemu će smjeru krenuti njegova karijera. Radnja filma “Ja sam tvoj bog” odvija se u provincijskom bosanskom gradiću, u koji dolazi jedna žena kako bi provela noć u lokalnom hotelu. Ubrzo je počinju obuzimati erotske fantazije. U svojim snovima susreće ljude koje je upoznala tijekom dana, a osobito hotelskog recepcionara.
Film je sniman u Gornjem Vakufu, gdje je Maycug imao poznanike iz vojske. “Imali smo dobre veze u tom gradu pa su nam lokalne tvrtke pomogle kao sponzori. Prijatelji su nam puno pomogli oko organizacije, imali smo besplatan smještaj u hotelu, a dio industrijskih poduzeća iz grada sufinancirao je film.” Glumili su uglavnom naturščici - uključujući i Maycuga u ulozi recepcionara - a za glavnu ulogu uspio je dobiti poznatu srbijansku glumicu Ružicu Sokić. “Do nje smo došli preko nekih veza u Beogradu. Razgovarali smo i s Nelom Eržišnik, ali je ona bila papreno skupa, pa smo uzeli naturščike. Poslije sam uglavnom i radio s naturščicima jer su profesionalni glumci često bili previše komplicirani. Velikih problema bilo je i sa Sokićkom. Na snimanju nije izgovorila gotovo nijednu repliku kako je bilo predviđeno pa je ispalo da više statira nego glumi. Platili smo joj put i hotel, ali honorar na kraju nismo isplatili jer nam je potpuno ispretumbala sve scene. Ali onda sam bio mlad i neiskusan po tom pitanju, tako da sam jednostavno pustio da voda ide na sve strane.” Film u kojemu je Maycug bio producent, scenarist, redatelj i jedan od glavnih glumaca ipak je dovršen. “Tada sam imao 23 godine i ne samo da sam bio najmlađi redatelj u Jugoslaviji nego sam bio prvi koji je privatno snimio dugometražni igrani film.”
“Ja sam tvoj bog” premijerno je prikazan u lokalnom kinu u Gornjem Vakufu, no unatoč potpisanom ugovoru nikada nije ušao u redovitu filmsku distribuciju. Glavni razlog za to bila je Maycugova ambicija. Dok je film još bio u postprodukciji, upustio se u novi kontroverzni pothvat: pokrenuo je objavljivanje privatnog erotskog tabloida na čijoj je naslovnici bio potpuno goli Djed Mraz. “Časopis YU Ekspres htjeli smo izdavati bez prethodnog odobrenja državnih tijela. U zakonu smo vidjeli kolika je kazna za takav prekršaj pa smo izračunali da ćemo od prodaje zaraditi višestruko više nego što bismo platili kaznu”, smije se Maycug. U tiskari Vjesnik probno je otisnut prvi broj u stotinjak od predviđenih 200 tisuća primjeraka, a jedan je trebalo dostaviti u državno tužiteljstvo. “U časopisu je bilo puno golotinje, muške i ženske, pono seksi priča i sličnih stvari. Bojali smo se da će nas zabraniti zbog pornografije, pa smo imali i političke teme da sve to malo zakamufliramo. Napisali smo tekst pod naslovom ‘Da li će muslimanski manijaci osvojiti svijet?’ u kojem smo aludirali na Homeinija i Gadafija, i naravno da je tužiteljstvo skočilo na sve četiri jer su se bojali reakcija iranske i libijske ambasade.” Slučaj se našao u središtu pozornosti tadašnjih medija, a okružni sud je YU Ekspres ekspresno zabranio. Maycug je predlagao da se časopis objavi bez spornog teksta, no sudac je to odbio. “Rekao nam je da bismo sad imali ogromnu reklamu i da bismo umjesto 200 tisuća prodali tri milijuna primjeraka, tako da je stvar pala u vodu.” Sudska zabrana YU Ekspresa dogodila se u siječnju 1983. godine, a odmah potom Kinematografi su raskinuli ugovor o distribuciji filma “Ja sam tvoj bog”. Čini se da Maycug nikada nije imao sreće s tajmingom. “Eto, za mjesec dana umjesto da plivate u lovi nemate ni za kavu.”
Gledano iz današnje perspektive, Maycugova karijera djeluje kao niz nesporazuma. U razmaku od petnaestak godina uspio je snimiti prvi jugoslavenski porno-film, organizirati prvi erotski teatar, snimiti prvi hrvatski gay film, pokrenuti zabranjeni erotski tabloid i postati najmlađi jugoslavenski redatelj dugometražnog igranog filma. Njegovi projekti rijetko su završavali onako kako je planirao, ali gotovo uvijek izazivali su reakciju. A njemu je, kako se čini, upravo to bilo najvažnije. “Htjeli smo napraviti stvari koje nitko drugi nije na taj način radio, htjeli smo u svakom slučaju biti prvi. Biti prvi u ovome, biti prvi u onome. Ako te i ne pamte po kvaliteti radova, pamte te po tome da si bio prvi. Da, bitno je biti prvi.”
