To je nekako nezrelo, kao kad se tinejdžer stidi oca zato što nije dovoljno moderan. Zenica je postala grad zahvaljujući tvornici, sviđalo se to nekome ili ne. Dimnjaci moraju ući u grb grada, zato što oni jesu naš identitet. Tu nema ništa loše. Zahvaljujući tvornici Zenica je bila otvoreni grad, multikulturan, multinacionalan... To bi trebale biti pozitivne osobine, ako se nešto gadno nije promijenilo.
‘Čovjek je prvo i posljednje pitanje filozofije’, tvrdio je Ernst Bloch odbacivajući pozitivizam. U vašoj knjizi ‘Moja fabrika’ (2013.) i vi, govoreći o Željezari u Zenici, govorite, kao prvo i posljednje o radnicima, fabrika je ljuštura. Radništvo je izgubilo sve osim - čega? Kako se radnicima može vratiti ‘humanistička bit’?
Neki ljudi su mi prigovarali da idealiziram radništvo i nimalo nisu pogriješili. Ali imam nekoliko opravdanja za to. Meni je majka govorila kad bi me plašila buka s ulice: ‘Ne boj se, to se radnici vraćaju iz noćne smjene’. Odrastao sam u radničkom okruženju pa sam imao dovoljno vremena upoznati radnike i zavoljeti ih. Očigledno sam na taj način ostao ‘emotivno oštećen’ pa su mi radnici draži od svih tih čarobnjaka privatizacije, tajkuna, jet-seta iz naših ulica. Čak i kad su lijeni, kada bježe ranije s posla, falsificiraju potvrde za bolovanje...
Ipak je to manja šteta po društvo nego kad nekakav tajkun sa svojim računicama zaglavi u kancelariji iza ponoći. Kad naši privatizacijski čarobnjaci rade prekovremeno, društvo bi trebalo oglasiti crveni alarm. Radnicima je oduzeta ta ‘humanistička bit’, čak i na nivou jezika. Nazivani su radničkom klasom, proleterijatom, pa su postali obični radnici, onda uposlenici i konačno ljudski resursi. Sad kompanije imaju odjele za upravljanje ljudskim resursima. Mene to podsjeća na zle organizacije iz naučno-fantastičnih filmova koje ljude pripremaju za prehranu neke nadmoćne izvanzemaljske civilizacije.
Znam i ja da se nekad radnicima tepalo bez pravoga pokrića, da se i tad znalo gdje je čije mjesto. Ali sad više nitko i ne pomišlja na mimikriju, jasno se govori da su radnici potrošna radna snaga, lako zamjenjivi resurs. Ne znam kako im vratiti ‘humanističku bit’, ali za početak bi bilo dobro da ih se pristojno plati, da imaju humano radno vrijeme. Da ne strahuju za budućnost svoje obitelji.
Transponirajmo još malo vašu ‘Kap veselja’ u realnost. Razmišlja vaš Miran: ‘Hrabrost je držati glavu nad vodom, održavati se na površini, pokušati razumjeti. Postoji i treći način, najbjednija škola plivanja kojoj i ja pripadam - glavu držim nad vodom, ne zato što pokušavam razumjeti, nego zato što nemam snage učestvovati’. U političkoj svakodnevici Bosne i Hercegovine kojom danas odjekuju ratnički govori, na što da ‘bacimo misli’? Što nam je u životu važno?
Ljudi koje volimo. Znam, isto govore i svećenici pedofili, desničarski pjevači, budalasti generali... Ali za razliku od njih, ja ne lažem. Ništa mi nije važnije od onih koje volim. Ništa, da ne nabrajam sad sve silne svetinje koje nam nameću.
Pišete za online medij Žurnal. Iz jedne vaše kolumne svidjelo nam se sljedeće: ‘Najopasniji dio društva je onaj nježni sloj, prhak i delikatan - najčešće čuvari urbanoga duha, obrazovani, ukusno odjeveni i obuveni. Stoje iza tamnih naočala i najozbiljnije tvrde da se pretjeruje s kritikama, preziru loše vijesti’. Libertarijanski kič? Mikrofašizam? Malograđanština je i uzrok i posljedica mnogih loših stvari: ali nema, kao da je presahnula lijeva kritika takvog tipa građanskog mainstreama? I gdje je, u kojim prostorima (kolektivnog?) duha onda politička ljevica?
U toj kolumni nazvao sam ih egoističnim šljamom, ali slobodno se mogu dodati i vaši opisi. Svi veći gradovi na ovim našim prostorima su puni ljudi koji na svaku lošu vijest kažu ‘okrenimo se budućnosti’. Znate, možda sam radikalan (ljudi me se ne moraju plašiti, iza sebe nemam nikakvu političku organizaciju niti oružanu formaciju), ali prezirem sve koji se dobro snalaze u ovakvim okolnostima. Velika bogatstva bilo je nemoguće steći na pošten način u ratnim i poratnim okolnostima te nitko me ne može uvjeriti u suprotno.
Sad je taj prvobitni kapital opran u stotinu voda, ali i dalje novac smrdi bez obzira na to što njime raspolaže već druga generacija. Oni pokušavaju izgraditi paralelni svijet pa ih nervira svako uznemiravanje na njegovim granicama. U ratu je u Zenici otvoren restoran u koji su zalazili strani humanitarni radnici i šverceri – današnji tajkuni. U gradu nije bilo struje, ali taj restoran imao je vlastiti agregat koji je osvjetljavao terasu s lampionima i veliki hladnjak u kojemu su se rotirali kolači. Terasa je sjala kao leteći tanjur pri uzlijetanju. Oko terase, po rubovima tog svjetla, okupilo se pola grada ne bi li iskoristili svjetlost – žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikle.
Pisao sam prije nekoliko godina o tome: ‘Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike, a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama”. Iako više nema rata i iako svi imamo struju, još postoji jasna granica između tih paralelnih svjetova.
Postoji li i danas ‘kulturni prostor Jugoslavije’ kao, naravno, nadređeni pojam političkoj činjenici bivše države? Tko ga/što ispunjava i može u njemu misliti?
Naravno da postoji i u njemu obitavaju čak i oni koji to ne žele. Previše nas stvari veže da bi ih mogle tek tako izbrisati odluke nekih političkih skupina. Imamo zajedničko kulturno pamćenje i njegove granice su važnije od svih ostalih. Sasvim ugodno se osjećam u tom prostoru. Evo, i sad mi je lijepo s vama, ne osjećam nikakvu kulturnu barijeru niti teškoće u komuniciranju.
Medijski ste radnik: novinar. Po iskustvu, to je ono kad te većina sućutno tapka po ramenu kao luzera koji kao da je zaglavio u živom egzistenacijalnom pijesku. Što mislite, u čemu je smisao i ‘princip nade’ medijskog posla: novinarstva, možda kritičkog mišljenja?
Najvažnije je sačuvati obraz. Najgore što se novinaru može desiti je da piše onako kako ne misli, tek tad on se zaista davi u tom egzistencijalnom pijesku. Radim na portalu Žurnal gdje uglavnom pišemo o korupciji, nepotizmu, zloupotrebama i sličnim neveselim temama. Ponosan sam na to što radimo isključivo u interesu javnosti i što još uspješno odolijevamo svim pritiscima. Nakon prijetnji, zvijezde naših tekstova prešle su na omiljeni metod obračuna s medijima – zasipaju nas tužbama.
Tako se dogodi da sjedim u istoj prostoriji s banditom koji je uvrijeđen zato što smo napisali da je ukrao milijun maraka. Satima raspravljamo u sudnici koliko se naš tekst odrazio na njegovo duševno zdravlje, a ne o tome je li on zaista ukrao toliki novac. Sjećam se i jednog slučaja kad nas je porezni prevarant tužio zato što smu mu narušili ugled. A on je, s tako narušenim ugledom, dobio mjesto na čelu jedne porezne institucije. Hoću reći, možda jesam luzer, ali sam sačuvao obraz. A nije ni to malo.
