" U Zagrebu je svake godine sve više turista, a prvo što idu posjetiti je katedrala. Tamo se i najduže zadržavaju. Zagrebačka katedrala nije samo za vjernike, ona pripada i nevjernicima. Otkad je sagrađena, ona je zaštitni znak Zagreba i za to i grad treba voditi brigu o obnovi", govori nam naš sugovornik.
Povjesničar koji je blizak Crkvi, ali želi ostati anoniman jer podržava ideju da vlasništvo katedrale uzme država, kaže kako su i nakon velikog potresa 1880., kad je stradao cijeli Kaptol, svu obnovu financirali franjevci te Zagrebačka nadbiskupija.
"Najviše je prilikom strašnog potresa 1880. stradao Kaptol. Nadbiskupski dvor i sjemenište morao je popraviti nadbiskup, kao i pomoći pri obnovi crkve svete Marije na Dolcu jer je ona privremeno bila katedrala. Franjevci su, dakle, sami obnovili svoje kurije, njih 27, i to su povjerili Hermanu Bolleu", govori naš sugovornik i dodaje da je tad zagrebačka katedrala po uzoru na europske, poput one u Koelnu, imala uz sebe radionicu u kojoj se klesalo i gradilo.
No franjevci u to vrijeme nisu imali dovoljno novca za obnovu pa su morali dići zajam, odnosno kredit. U razgovoru s drugim stručnjakom i arhitektom, on navodi da je problem slabog održavanja Notre-Damea upravo u tome što je u vlasništvu države.
"Sad, nakon požara, odlučeno je da se ipak više izdvoji za obnovu i da se ona radi temeljitije", zaključuje naš sugovornik.
"Trebat će oko pet godina samo da se utvrdi realno stanje zidova i opožarenih ostataka Notre-Damea, a onda još 20 do 30 godina da se izrade materijali i ugrade u neoštećene dijelove. Riječ je o desecima tisuća stručnjaka raznih profila koji će desetljećima krvavo raditi", rekao nam je povjesničar Zdenko Samaržija, autor brojnih radova o restauraciji i obnovi povijesnih zdanja, izvrstan poznavatelj problematike.
Na pitanje zar baš toliko, Samaržija kaže: "Prebrojite prozore i zamislite koliko treba izliti stakalaca u boji kako bi se napravile replike vitraja. Pa onda, koliko treba četkica kako bi se očetkali kipovi, anđelčići i floralni ukrasi od pepela. A tek fazmagonijski bestijarij! I propuhali oluci... Najprije sve treba odmah pokriti da vlaga sa Seine ne ulazi i da se sve zaštiti od kiše. Važno je znati kamenolom iz kojeg su graditelji dopremali stijene.
Klesali su ih u majstorskim radionicama, slagali vanjski i unutrašnji dio zida, a kameno iverje trpali između. Zatim su kameno iverje zasipavali pijeskom i vapnencem te čekali kišu, proces se zove petrifikacija, kako bi zid bio cjelina. A da ga ne uništi potres, ugrađivali su neimpregnirane hrastove grede duge desetak metara kako bi privlačile vlagu, a okomito su stavljali kladice - santrače. Kad bi drvo istrunulo, vibracije od potresa ili udara projektila koncentrirale bi se u rupe i zid ne bi pukao.
Na obnovi Notre Dame je, smatra on, napravljeno nekoliko metodoloških pogrešaka.
- Ne smiju konzervatori i restauratori različitih branši raditi istodobno. Neki rade s plinovima, neki s kemikalijama, a neki toplinskom energijom mijenjaju strukture materijala. Zgrada se, nadalje, ne smije opkoliti skelama. Uvijek se mora ostaviti pristup za vatrogasce, hitnu pomoć, tehniku.., a to nije učinjeno.
Samaržija je svojedobno, još tijekom Njemačke Demokratske Republike (DDR), išao u Dresden kako bi vidio kako je obnovljena katedrala uništena u ratu. Nekoliko je njemačkih katedrala teško oštećeno - Berliner Dom je pogođena avionskom bombom koja joj je srušila krov (oštećenja donekle nalik na pariška), dok je drezdenska Frauenkirche uništena do temelja. Obnavljana je oko 40 godina, kaže Samaržija.
"Pariške majstorske radionice sigurno imaju pripremljen dio greda za zamjenu", kaže on govoreći o hrastovim gredama, no tu se pojavljuje veliki problem.
Hrastova te visine više nema nigdje u Europi pa će ih uzimati iz Kanade. No originalnog drveta brijesta, od kojeg je sagrađen dio konstrukcije, više nema. Sve to kod dobrih domaćina stoji u pričuvi, kaže Samaržija, i klesanci, i drvo za sjedala, i mramor za oltare, nekoliko stotina kilograma zlata i tone srebra, bakra, olova... Važno je sve dobro istražiti i procijeniti sadašnje stanje. Godišnje će na obnovu odlaziti tridesetak milijuna eura, a obnova će trajati barem 25 godina.
Dakle, bez kiksa će stajati milijardu eura. Trebat će napraviti majstorske radionice uokolo i one će postati stalno mjesto rada. Takva zgrada zahtijeva najmanje 1000 stalno zaposlenih konzervatora i restauratora, muzealaca, turističkih vodiča, čistača, osoblja sigurnosti koje nadzire stanje, nadzorni sustav itd. Vjernici su ovih dana na Notre-Dameu ipak vidjeli naznake čuda. U potkrovlju katedrale bilo je, naime, prije požara 180.000 medonosnih pčela koje su stalno zujale oko košnica na vrhu sakristije.
Med je dijelilo osoblje katedrale. Pčelare je silno zanimalo kako su kolonije pčela prošle u fatalnom požaru. Pčelar Nicolasa Géante, koji se brine za katedralne košnice, zračne slike spaljene zgrade, bile su dobar znak.
"Ako pogledate fotografije snimljene iz zraka, još možete vidjeti tri košnice", rekao je Géant za NBC News.
Košnice su poslagane malo ispod dijela krova koji je stradao u plamenu. Činjenica da košnice nisu spaljene bila je obećavajuća, ali to nije značilo da su preživjele požar. Nekoliko dana kasnije stigla je dobra vijest - glasnogovornik katedrale rekao je da su pčele viđene oko košnica, izvijestila je agencija France-Presse. Géant je CNN-u rekao da još nije stigao na krovu pregledati košnice - no bio je presretan onim što je vidio do sada. U ovom trenutku, taj znak života usred ruševine bio je dragocjen, rekao je Géant. Nazvao je to "čudom".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ne daj Bože da država postane vlasnik! Odmah bi išla u koncesiju ili -monetizaciju, a naplaćivala bi nam se i svaka sveta misa!