Ne bi čovjek vjerovao, ali Katehetski uredi Splitsko-makarske nadbiskupije i Požeške biskupije su se nedavno javno požalili na diskriminaciju pravnog statusa katoličkog vjeronauka u hrvatskom obrazovnom sustavu te izdali nekoliko uputa, odnosno "preporuka" kako bi nadležne institucije trebale zapravo djelovati. Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak je s pravom izjavila da su takve intervencije Katoličke crkve nedopustive.
Nepoznati urbani mudrac je dovitljivo zaključio da je religija poput penisa: u redu je imati ga; u redu je ako se netko njime i ponosi, ali nikako nije dobro maltretirati druge ljude vitlajući njime u javnosti. Iz komentara na društvenim mrežama lako se može zaključiti da postoji evidentan animozitet prema vjeronauku u školama. Katolička crkva takav animozitet još više pogoršava spomenutim i sličnim potezima.
Iako je svaka rasprava o vjeronauku kao izbornom (!) školskom predmetu zaista suvišna, ovdje je riječ o još jednoj ofenzivi Katoličke crkve na hrvatski obrazovni sustav. Također mi je zanimljivo kako Crkva, odnosno Katehetski uredi samouvjereno pozivaju državu na poslušnost zakonima koje oni tumače isključivo onako kako im odgovara tretirajući tako nadležne institucije kao amatere nesvjesne svoje odgovornosti i nadležnosti. Kako je počelo, još samo nedostaje dopis kojim se traži da se nastava vjeronauka uvrsti i u autoškole.
Koliko se god to pokušavalo osporiti, religija je tradicionalno snažno prisutna u specifičnom hrvatskom društvu. Unatoč tome danas u Hrvatskoj postoji jedan dio onih koji samu prisutnost religije smatraju izrazito štetnom te je odbijaju prihvatiti kao važan društveni fenomen.
Još uvijek postoje oni koji su mišljenja da su religije i vjerski službenici odgovorni za sve sukobe i probleme ili će pak svaki javni nastup vjerskih službenika nazivati, po starom režimskom šablonu, klerofašizmom, kleronacionalizmom ili pak srednjovjekovnim pobožnjaštvom. Nasuprot ovom ideološki zatvorenom taboru, nalazi se i jedan drugi ekstrem: agresivni i netolerantni dio Katoličke crkve koji nastoji izjednačiti religioznu sferu s društvenom ili pak postavljati religijske institucije i načela iznad društvenih i sekularnih.
Što se tiče konkretno školskog vjeronauka: unatoč sve glasnijem otporu i često opravdanom negodovanju koje dolazi ponajviše iz tzv. lijevog intelektualnog miljea, školski vjeronauk kao kvalitetno osmišljen izborni predmet načelno ne bi trebao predstavljati velik problem. I države, kao što su Austrija ili Njemačka, koje su usput rečeno daleko sekularnije i uređenije od Hrvatske, imaju vjeronauk u svom školskom kurikulumu i to nikome ne smeta.
No ako malo bolje analiziramo obrazovni sustav diljem Europe, primijetit ćemo da većina europskih država nudi vjeronauk kao školski izborni predmet. U razvijenom dijelu Europe vjeronauk je nastava otvorenog tipa, gdje učenici imaju priliku upoznati se s različitim religijama te tako razvijati osjećaj za međureligijsku kulturu i toleranciju. Kod nas to, nažalost, nije slučaj.
Katolička crkva se u Hrvatskoj nakon "društveno-političkog preokreta" fokusirala samo na jačanje vlastitih utvrda i rovova, obranu ranije stečenih položaja i zgrtanje materijalnog bogatstva, dok je njezin jezik bio najčešće apologetski i docirajući, što se može primijetiti i u vjeronaučnoj nastavi.
Crkva je pokušala iskoristiti školski vjeronauk kao jedan od mehanizama sustavne indoktrinacije i, ne treba to skrivati, radikalizacije jednog dijela hrvatskog društva, i to onog najmlađeg. Velika je to šteta, jer sam uvjeren da je propuštena jedna ogromna prilika za ozdravljenje i napredak navodno "bogomdane nacije".
Kako bi što konkretnije sudjelovala u izgradnji što boljeg, kvalitetnijeg i zdravijeg društva, Katolička crkva u Hrvatskoj ima na raspolaganju više mogućnosti, od kojih je jedna i školski vjeronauk. Unatoč svim mogućim prednostima i dostupnosti nevjerojatnih i ljudskih i financijskih resursa, nekoliko smo puta do sada svjedočili nemilim scenama, koje samo pokazuju da je školski vjeronauk u hrvatskoj realizaciji nije pomogao Hrvatskoj, nego je naše društvo u konačnici učinio manje tolerantnim i prilično konzervativnim, ali, što je zaista ironično, ne i religioznijim.
Šteta je što i jedan i drugi gore spomenuti ideološki tabor zaboravljaju da je za jednog vjernika njegova kršćanska etika osnova svakodnevnog života, a ne religija per se. Religija je samo alat i njena zadaća je, između ostalog, posredovati svojim sljedbenicima jedan specifičan etički habitus.
U svjetlu nedavnih rasprava o ulozi Crkve u društvu i obrazovanom sustavu, ostaje otvoreno pitanje koliko se kršćanski etički habitus ustalio i koliko se primijeti u svakodnevici navodno većinski religioznog hrvatskog društva.
