Po njemu su nazvali asteroid, napisao je knjigu o vrtlarenju i sedam puta bio nominiran za Nobela. Iza ovih zgođušnih trivija otkrit ćemo štošta bezvremenski vrijedno - bogatu književnu i publicističku ostavštinu, kao i beskompromisno antifašističko djelovanje. U imaginarij Karela Čapeka, najznačajnijeg češkog međuratnog autora, davnih su nas dana uveli gospodin Kolbaba, Marženka i František, a mnogi se s nježnošću sjećaju i Dašenke, animiranog šteneta, čije su dogodovštine snimane prema njegovoj ideji. Nakon Čapekove “Poštarske bajke”, koja je već desetljećima u lektiri naših školaraca, ali i drugih njegovih dječjih pripovijesti, čini mi se da je malo tko od ovdašnjih mlađih generacija dolazio u intenzivniji doticaj s Čapekovim prozama za odrasle, iako su ih kontinuirano prevodili Predrag Jirsak, Ludwig Bauer, Ivan Esih, a sad je tu i Matija Ivačić. Izdavačka kuća Disput u prijevodu Dubravke Dorotić Sesar 2019. objavila je Čapekove “Razgovore s T. G. Masarykom”, osnivačem Prve Republike, s kojim je ovaj novinar, prozaist i dramatičar blisko prijateljevao, da bismo u veljači, također u prijevodu profesorice Sesar, dobili nešto puno neobičnije, “Knjigu apokrifa” (Kniha apokryfu). Karela Čapeka (1890. - 1938.), inače doktora filozofije, bohemisti smatraju jednim od rodonačelnika znanstvene fantastike, kao i klasikom kriminalističkog romana, jer u više je djela eksperimentirao s postulatima žanra (preporuka za “Pripovijetke iz lijevog i desnog džepa”), a fenomen krimića promišljao je i u svojim esejima. Slavnim su ga ipak učinile satire i humoreske (prema jednoj od njih, naslovljenoj “Iz života kukaca”, u splitskom HNK krajem svibnja postavljena je antiratna drama “Kukci... zaustavljena priča” s potpisom iznenada preminulog Saše Anočića), dok je izvan granica zemlje najpoznatiji po modernim bajkama koje je temeljio na narodnim predajama svoga kraja. Pisao je drame s elementima komedije dell’ arte, popularne kod publike bile su i njegove kozerije, feljtoni te putopisne proze, poput “Pisama iz Engleske”, prevedenih i kod nas. Upravo je Čapek, ali ne Karel, nego Josef, njegov stariji brat, slikar i pjesnik, s kojim je na počecima pisao u tandemu i koji je ilustrirao gotovo sve njegove proze, osmislio riječ robot, i to u utopijskom komadu “Rossumovi Univerzalni Roboti” (R. U. R.), koji govori o proizvodnji čovjekolikog stroja kakav čovjeku isprva pomaže, da bi se kasnije okrenuo protiv njega. No o kakvim se to apokrifima ovdje zapravo radi? Svakako o poprilično otkačenima.
U jezično neformalnim, skoro kolokvijalnim i dijaloški sočnim storijama od po svega nekoliko stranica, Čapek se intertekstualno poigrava biografijama povijesnih ličnosti od Dioklecijana do Atile, od Prometeja do Napoleona, izmaštava alternativne historiografije, na svjež način raspisuje epizode iz grčke mitologije, antičkih epova, klasične književnosti, recimo, Shakespeareovih drama, ali i žovijalno pripovijeda o životima svojih suvremenika. U knjizi nalazimo 29 kratkih priča i kolumni koje je Čapek godinama, u razdoblju od 1920. do 1938., objavljivao u raznim novinama. Apokrifi su, podsjetimo se, hebrejski i grčki tekstovi pisani između 2. stoljeća prije nove ere i 4. stoljeća naše ere (prema tome razlikujemo starozavjetne i novozavjetne), književna umjetnička djela religiozne tematike koja alegoriziraju biblijske motive i teme. Kako ta pripovjedna vrsta, kao prijelazni oblik između crkvene tradicije i narodnih vjerovanja, nije u skladu s biblijskim kanonom, od crkvenih je autoriteta odbacivana kao heretična. Druga je to Čapekova knjiga apokrifa, s obzirom na to da je prve “Apokrife”, njih pet, tiskao još 1932. Ovi koje sad premijerno čitamo na hrvatskom objavljeni su 1945., sedam godina poslije njegove smrti, a umro je mlad od upale pluća, čime je izbjegao logorašku sudbinu svoga brata. Smrću Karela Čapeka simbolički se okončava važno razdoblje češke književnosti između dva rata. Ležerno pisana i iskričava, istodobno duboko humanistička, na mnogim mjestima i socijalno kritična zbirka kratkih proza, u kojoj se raspoloženi autor zabavlja izvrtanjem historijskih činjenica, interpretirajući ih s pozicije benevolentnog i obrazovanog pojedinca koji razumije sadašnjost, ali i povijesne mijene. Zbivanja Čapek prikazuje iz nesvakidašnjih kutova, kroz očište sporednih figura, kroz opise ondašnjih svakodnevnih situacija i small talkove, kroz naoko banalne reakcije, sitne nervoze ili tikove junaka. Povijesne veličine autor na ovaj način omekšava i približava čitatelju, pa se u njegovim literarnim igrarijama Dioklecijan boji svoje sestre Tonke, jedan je pekar, Isusov suvremenik, šokiran mirakulom koji je ovaj izveo s kruhom, Lazar strepi od ponovnog umiranja i tako dalje, ima tu vrlo živopisnih epizoda. Zbirka je objavljena u Disputovoj novoj-staroj biblioteci “Kaleidoskop”, inicijalno pokrenutoj 2003. Ponovni uzlet ova na sedamnaest godina uspavana edicija doživljava u trenutku kad nažalost ostajemo bez kultne “Na tragu klasika”. Naime, nakon iznenadne smrti Irene Lukšić, direktor i glavni urednik Disputa, Josip Pandurić, iz pijeteta prema svojoj urednici i prevoditeljici, znanstvenici, istraživačici i vizionarki odlučuje ugasiti taj niz. I na kraju o fantastičnoj braći Čapek treba reći i ovo: baš poput avangardnog umjetnika Josefa, koji je svoju borbu protiv nacionalsocijalizma platio životom, Karel se itekako usuđivao upozoravati na pogubnost fašističkih ideja, zbog čega je njegov sprovod održan u tajnosti, kad su se vodeće kulturne institucije povukle iz organizacije tog takoreći društvenog događaja visokog rizika u strahu da se okupljanje ne razgori u politički prosvjed. Naslovi ovog zaigranog književnog eksperimentatora, ali i odvažnog javnog intelektualca zbog njegova su antikomunizma i masarikizma u totalitarnim režimima anatemizirani, no visprenost i humor tih tekstova nadjačali su mračna doba, i eto ih, svježi, i dalje aktualni, podastiru se nekom novom čitatelju. Karel Čapek od onih je svevremenih, svim naraštajima pristupačnih klasika koji su pišući o vlastitom iskustvu uspjeli artikulirati nešto svima nama zajedničko, općeljudsko.
